O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Crtice iz pomorske povijesti: Podvodni rat u Jadranu

Jadranskim morem je početkom prošlog stoljeća zaplovila nova vrsta plovila – podmornice koje su bile ubojite za neprijatelja, ali i za posade. Ubrzo se, početkom Prvog svjetskog rata, popis stradavanja na moru obogatio za nove stranice, piše Danilo Prestint za Novi list.

Francuska podmornica »Curie« (Q87) bila je jedna od 16 podmornica razreda Brumaire naručenih 1906. godine – radilo se o dizelskoj verziji parnog razreda Pluviose. Taj novi razred je djelo francuskog mornaričkog dizajnera Maxima Laubeufa i imala je dvostruki trup. Bila je naoružana jednom pramčanom torpednom cijevi od 450 milimetara (zaliha od osam torpeda) i nije imala palubno naoružanje. Pogonila su je dva vijka pokretana dizelskim strojem MAN (Francuska je imala licencu) te dva električna motora. Izgrađena je 1914. u brodogradilištu Arsenal de Toulon u Toulonu.

Jedan raniji pokušaj francuske podmornice »Cugnot« da uđe u Boku Kotorsku potaknuo je vice-admirala Boue de Lapeyrerea, zapovjednika francuske eskadre u Jonskom moru, da isplanira sličan prepad na Pulu. Pod zapovjedništvom francusko-irskog poručnika bojnog broda Gabriela O’Byrnea isplovila je sa sidrišta Plateali u Jonskom moru 16. prosinca 1914. godine u teglju oklopnog krstaša »Jules Michelet« (oznaka 05, 12.600 t) i u pratnji oklopnog krstaša »Jules Ferry »(oznaka 03). Otpuštena je iz teglja kod Palagruže oko 150 milja od Pule. Pred ulaz u pulsku luku stigla je 20. prosinca. U luci se nalazilo 12 bojnih brodova – od najnovijeg »Viribus Unitis« (izgrađen u Stabilimento Tecnico Triestino San Marco 1912. godine) do zastarjelog »Babenberga« (izgrađenog u istom brodogradilištu 1904. godine, 8.300 t), nekoliko oklopnih krstaša i krstarica i oko četrdesetak razarača i torpiljarki.

Zarobljena u mreži

O’Byrne je čitavu noć pipao prepreke koje su zatvarale ulaz u luku i pronašao rupu – između rtova Kumpar i Proština bile su čelične mreže koje je lučki remorker otvarao kako bi brodovi mogli ući i izaći – ali ostajao je manji otvor za prolaz torpiljarki. No, na tom mjestu je more bilo plitko, samo 20 metara, pa je O’Byrne odustao od korištenja tog prolaza.

Vjerujući da je pronašao način ulaska u luku, 20. prosinca je krenuo pod trupom razarača »Chamaleon«, koji je ulazio u luku, čuo je struganje mreže po trupu, a kad je struganje prestalo, mislio je da je ušao. Podignuo je periskop i ustanovio da je prošao samo vanjsku mrežu, a da je pred njim još jedna u koju se podmornica zaplela. Morao je izroniti po svježi zrak nakon puna četiri sata koprcanja u mreži. U tom trenutku »Curie« se našla pod paljbom austrougarskog razarača »Satelit« (zap. Steinhart) te torpiljarke 63 (zapovjednik Reich). Podmornica je zaronila i paljba je prestala. No, čim bi se na površini pojavio periskop, opet bi počela paljba. U jednom trenutku se činilo da se podmornica oslobodila mreže, ali kad se nekoliko članova posade na palubi podmornice koja je čak upalila pozicijska svjetla, kapetan korvete Lenoch, koji je zapovjedao brodovljem koje je čuvalo prepreke, naredio je prekid vatre. Ali u tom trenutku granata s kopnene bitnice pogađa podmornicu. Počinje tonuti, a posada je počela skakati u more. Potopljena je, 26 članova posade je stradalo, a preživjeli, uključujući i zapovjednika su – zarobljeni! »Curie« je ležala na dubini od 39 metara, vađenje je započelo već 21. prosinca, a na površinu je izronila 2. veljače. Odmah je dobila oznaku U-14, popravljena je i 1. lipnja ušla u austrougarsku flotu pod zapovjedništvom kapetana korvete Otta Zeidlera.

Nakon kraja Prvog svjetskog rata podmornica U-14 vraćena je Francuskoj te se 17. srpnja 1919. pridružila francuskoj mornarici pod imenom – »Curie«. Izbrisana je iz flotne liste 1928. godine, a izrezana je sljedeće godine.

Višesatni lov

Podmornica »Fresnel« (razred Pluviose) je izgrađena 1911. godine u Arsenalu de Rochefort, kao dio programa započetog 1905. Imala je dvostruki trup po dizajnu Maxima Laubeufa. Imala je pogon na paru (dva Du Temple kotla) te električni motor od 169 kW. Bila je naoružana sa šest torpednih cijevi od 450 mm s ukupno osam torpeda.

Početkom Prvog svjetskog rata bila je dio francuske Mediterranean Fleet i boravila je u Jadranu, gdje je 28. travnja 1915. pa opet 2. svibnja napala pomorsku bazu u Kotoru, ali nije pronašla niti jedan cilj. Kasnije te godine, 5. prosinca, dok je provodila blokadu pred Kotorom, otkrili su je austrijskih ratni brodovi i zrakoplovi. Nasukana je na ušću rijeke Bojane i – napuštena. Uništio ju je razarač »Warasdiner« (oznaka 13, 386 t), a posada, njih 25, je zarobljena nakon žestoke borbe puškama protiv topova.

Desetog kolovoza 1915. godine podmornica U-3 (poručnik Karl von Strnad) isplovila je iz Boke Kotorske u misiji podrške akciji koju su trebale izvesti torpiljarke prema talijanskoj obali sjeverozapadno od luke Brindisi. Dva dana kasnije, oko podneva, posada je ugledala pomoćnu krstaricu »Citta di Catania«, koja je krstarila zajedno s dva razarača 20 milja istočno od luke Brindisi. Von Strnad je naredio ispaljivanje torpeda, ali budući da je more bilo mirno, torpedo je otkriven na vrijeme i lako izbjegnut. Istovremeno je krstarica pokušala udariti u podmornicu koja je zaronila te je imala samo savinutu cijev periskopa. Torpiljarke u pratnji krstarice krenule su u lov na podmornicu bacanjem dubinskih bombi. Lov je trajao više sati, a dubinske bombe prouzročile su štete na trupu u visini strojarnice i prostorije s akumulatorima. Admiral Enrico Millo obavješten je o prisutnosti podmornice, naredio je isplovljenje razarača »Abba« i »Mosto« te francuskog »Bissona«.

Kada je pao mrak U-3 je mogla izroniti kako bi pobjegla pomoću motora koji su omogućavali veću brzinu. No, ubrzo su se oni pokvarili, pa je nastavljena plovidba s električnim motorima male autonomije jer se nisu mogle puniti baterije. U zoru je podmornica ponovo otkrivena, napao ju je razarač »Bisson«, pa je morala zaroniti pod kutom od 40 stupnjeva, ali zbog prodora mora voda se prelila prema pramcu. Von Strnad je tada pomoću zraka pokušao izravnati podmornicu, ali je, zbog teškog pramca, krmom izranjao i do pet metara, što je »Bisson« iskoristio da otvori topovsku vatru. Tada je von Strnad naredio napuštanje podmornice, a on je potonuo s podmornicom zajedno s još šest članova posade koji su bez svijesti bili zarobljeni u trupu. Zarobljeno je 11 članova posade.

Borbena zastava

Dvanaestog ožujka njemačka podmornica-minopolagač UC-12 pod austrougarskom zastavom i obilježena kao U-24 isplovljava iz Kotora, pod zapovjedništvom S. Frohnera, kako bi položila mine u zaljevu luke Taranto. Dok je polagala mine, 16. ožujka, na ulazu u Mar Grande, eksplodirao joj je vlastiti torpedo. Talijanski ronioci su pronašli jako oštećenu podmornicu na dnu, pa je podmornica izvađena, a tijela 15 članova posade su fotografirana zbog eventualne kasnije identifikacije. Podmornica je popravljena i ušla u sastav talijanske mornarice kao X-1.

Dvanaestog svibnja navečer podmornica U-6 izlazi iz Boke Kotorske i krstari na liniji Vlora-Santa Maria di Leuca kako bi ometala promet brodovima. Sljedećeg dana kasno navečer na oko 12 milja istok-sjeveroistok od Otranta, drifter »Calistoga«, koji je bio dio eskadre engleskih ribarica opremljenih za ophodnju prepreka na ulazu u Jadran, otkriva da se nešto uhvatilo u mrežu koju je vukao: bila je to podmornica U-6, koja je pokušala proći u podvodnoj plovidbi između »Calistoga« i drugog driftera – »Dulcie Dorry«. Izronili su i pokušali se osloboditi mreža. »Calistoga« je otvorio vatru s pola kilometra razdaljine, vatru su otvorili i »Dulcie Dorry« i treći drifter »Evening Star II«. Zapovjednik podmornice Falkenhausen pokušao je odvući snagom motora mrežu, ali ona se zaplela oko vijka. Kad se »Calistoga« približio na sto metara, na podmornici su otvoreni podvodni ventili, te je – potonula. Posadu, njih 20, spasio je drifter.

Drugog kolovoza podmornica U-5 isplovila je iz Pule, gdje su obavljeni popravci (ugrađen u top od 47 mm) prema Palagruži, gdje se prema obavještajnim podacima uvijek nalazila jedna talijanska podmornica. Nakon kratkog stajanja u Visu oko ponoći 4. kolovoza podmornica je stigla na oko tri milje jugozapadno od otoka i – stala. Rano ujutro je zaronila i proslijedila prema palagruškom zaljevu. Na milju od otoka zapovjednik von Trapp ugledao je talijansku zastavu na podmornici »Nereide«. Talijani su vidjeli periskop neprijatelja i podigli borbenu zastavu. Von Trapp je kasnije izjavio da uopće ne bi mogao otkriti podmornicu da nije vijala zastavu. Iz osmatračke postaje na otoku su vidjeli da »Nereide« pokušava zaroniti i otploviti kako bi napali austrougarsku podmornicu. U-5 je odmah zaronila na 14 metara i zauzela položaj za ispaljivanje torpeda. Zatim je izronio na periskopsku dubinu i vidio dolazak talijanske podmornice s lijeve strane i ispalio torpedo s udaljenosti od 200 metara. I »Nereide« je ispalila torpedo i – promašila, a zatim je pogođena. S obale je na U-5 ispaljena granata jer je podmornica bila na manje od 500 metara od obale. Tada je von Trapp shvatio da je »Nereide« potonula i otplovio prema bazi u Kotoru. »Nereide«, zapovjednik Carlo Del Greco, imala je 19 članova posade. Podrtina je otkrivena tek 1972. godine, pa su tijela posade talijanskim minolovcem »Mogano« prevezena i pokopana u Italiji.

Riječki »Delfinul«

Prva podmornica rumunjske ratne mornarice izgrađena je u Rijeci 1930. godine u brodogradilištu koje se tada zvalo Cantieri del Quarnaro. Zvala se »Delfinul« i izravno je potjecala od projekta razvijenog još u Prvom svjetskom ratu s mnogim tehničkim poboljšanjima. Tako je podmornica imala tzv. snorkel koji se koristio za ispuh dizelskih motora (dva motora Krupp-Sulzer od po 800 KS) tijekom plovidbe ispod vodene površine. Nakon predaje otišla je u Napulj na ukrcaj torpeda. Tvornica torpeda u Baia (dio općine Bacoli/Napoli) je bila između dva rata jedna od tri tvornice za proizvodnju torpeda u Italiji zajedno s Whiteheadom u Rijeci i Moto Fides u Livornu. Tvornicu je 1914. godine na otočiću San Martino kao Societa Anonima Whitehead izgradila riječka tvornica koja je od 1905. godine bila pod kontrolom engleskog društva Vickers-Armstrong.

Nakon ukrcaja torpeda otplovila je u Constantzu, gdje je stigla 27. lipnja i započela operativnu službu. Plovila je vodama Crnog mora, Sredozemlja i Atlantika u svrhu hidrografskih i znanstvenih istraživanja za Oceanografski institut, a u Drugom svjetskom ratu djelovala je samo u Crnom moru protiv ruskih brodova. Od 22. lipnja 1941. (ulazak Rumunjske u rat) do 3. srpnja 1942. podmornica je obavila devet ratnih misija kao jedina podmornica Sila osovine u tom moru. Rijetko je izlazila iz svoje baze, ali je uspjela potopiti dva ruska razarača – »Kharkiv« i »Voroshilov« – koji su trebali bombardirati Constatzu. No, drugi podaci govore da je »Kharkiv« potopljen tek u listopadu 1943. godine od njemačkih Štuka, a da je »Voroshilov« izrezan u ožujku 1973. godine.

Krajem kolovoza 1944. godine ruske snage su zarobile »Delfinul«, koji je kratko vrijeme bio u ruskoj floti, uglavnom su s njega skidani rezervni dijelovi za ruske podmornice. Tek 1957. godine podmornica je vraćena Rumunjskoj, ali nikada nije popravljena niti zaplovila u rumunjskoj mornarici. Izbrisana je ubrzo iz flotne liste, ali je nastavila ploviti sve do 1970. godine, punih 40 godina, kao površinski brod u vlasništvu Istituto Romeno di Ricerca Marina.

Zapovjednici austrougarskih podmornica iz naših krajeva

– Nikolaus (Nikola) Halavanja rođen je 21. travnja 1833. godine u Rijeci, a umro je 10. studenog 1965. godine u Zagrebu. Bio je zapovjednik podmornice SMU-6. Odlikovanja: Militarverdienstkreutz III. kl. i Bronzene Militarverdienstmedaille

– Andreas Korparic rođen je 20. lipnja 1890. godine u Mostaru. Bio je zapovjednik podmornica SMU-10 i SMU-15

– Herman von Rigele rođen je 16. rujna 1891. godine u Sarajevu, a umro je 18. listopada 1982. u Beču. Bio je zapovjednik podmornica SMU-11, SMU-10, SMU-17, SMU-20 i SMU-31. U Drugom svjetskom ratu s činom Korvettenkapitan bio je u njemačkoj Kriegsmarine zapovjednik podmornica UD-1 i UD-3.Oštetio je jedan brod od 5.250 tona. Odlikovan je Ordenom MariJe Terezije

– Leo Prasil rođen je u Puli 25. veljače 1887. godine, a umro u Grazu 29. travnja 1924. Bio je zapovjednik podmornica SMU-10, SMU-29 i SMU-51. potopio je tri trgovačka broda od ukupno 14.784 tone te je oštetio jedan vojni brod od 7.350 tona. Odlikovanja: Silberne Militarverdienst medaille, Bronzene Militarverdienstmedaille, Militarverdienstkreutz III. kl.

– Johann (Janko) Krsnjavi (Kršnjavi) rođen je 31. listopada 1886. godine u Djakovu, a umro 18. srpnja 1935. u Drenje/Djakovo. Bio je zapovjednik podmornica SMU-11 i SMU-40. Potopio je dva broda od ukupno 7.556 tona, te je oštetio dva broda od ukupno 7.423 tone

– Franz Skopinic rođen je u Malom Lošinju 25. veljače 1894. godine, a umro je u Puli 12. lipnja 1938. godine. Zapovjednik podmornice SMU-17

– Gaston Vio rođen je u Rijeci 15. studenog 1886., a umro u rodnom gradu 7. svibnja 1937. godine. Bio je zapovjednik podmornice SMU-32. Oštetio je jedan trgovački brod od 3.060 tona

– Narciss Blessich rođen je 23. srpnja 1883. godine u Budvi, a zanimljivo je da je 2. svibnja 1913. u Puli pokušao samoubojstvo, a umro je od posljedica tek 5. veljače 1914. godine. Zapovijedao je podmornicom SMU-1. Odlikovanja: Militar Jubilaumkreutz, Erinnerungskreutz 1912-1913.

– Rudolf von Singule rođen je u Puli 8. travnja 1993. godine, a umro je 2. svibnja 1945. u Brunnu (strijeljali su ga Rusi). Bio je zapovjednik podmornice SMU-4 i zapovjednik školskog broda podmorničara SMS »Panther«. Potopio je 12 trgovačkih brodova od ukupno 18.264 tone, oštetio je jedan trgovački brod od 3.498 tona te je oštetio jedan vojni brod od 5.400 tona. Odlikovanja: Cavaliere di Maria Teresa, Cavaliere Ordine di San Leopoldo s ratnim odlikovanjem i mačevima, Ordine della Corona di ferro III. Classe, Croce al Merito III. classe, Medaglia d’argento al Valor Militare, medaglia di bronzo al Valor Militare, Karl Truppenkreuz, Croce militare del Giubileo, Croce di Ferro di I. e II. classe

– Edgar Wolf rođen je 3. svibnja 1889. godine u Rijeci, a umro je 14. rujna 1952. godine u Bayernu. Bio je zapovjednik podmornica SMU-4 i SMU-41. Potopio je jedan trgovački brod od 4.604 tone

– Georg Ritter von Trapp rođen je u Zadru 4. travnja 1880. godine, a umro je 30. svibnja 1947. godine u Stoweu (Vermont, SAD). Bio je zapovjednik podmornica SMU-6, SMU-5 i SMU-14 i zapovjednik podmorničarske postaje u Kotoru 1918. godine. Ukupno je potopio 11 trgovačkih brodova od 47.653 tone, 2 vojna broda od 12.641 tone te je zarobio jedan trgovački brod od 1.034 tone. Odlikovanja: Ritterkreuz Militar-Maria Theresien Orden, Bronzene Militarverdienstmedaille Signum Laudis, Rittekreuz Leopold-Orden, Orden der Eisernen Krone 3. Kl., Militarverdienstmedaille 3. kl., Silberne Tapferkeitsmedaille fur Offiziere, Silberne Tapferkeitsmedaille 2. kl., Karl Truppenkreuz Militarverdienjreutz 3.kl, Jubilaums-Erinnerungsmedaille, Militar.Jubilaums Kreuz Deutsches Eisewrnes Kreuz 1. kl., und 2. kl, Russischen Stanislaus-Orden 3.kl, Ottomanische Goldene Liakat Medaille

– Ludwig Eberhardt rođen je u Puli 8. srpnja 1882. godine. Zapovijedao je podmornicama SMU-5, SMU-6 i SMU-11. Bio je ravnatelj Scuola Sommergibili 1918. godine

– Alfons Graf Montecuccoli rođen je 29. rujna 1893. godine u Puli, a umro je 8. svibnja 1952. u Badenu. Zapovijedao je podmornicama SMU-11 i SMU-5

Jadranskim morem je početkom prošlog stoljeća zaplovila nova vrsta plovila – podmornice koje su bile ubojite za neprijatelja, ali i za posade. Ubrzo se, početkom Prvog svjetskog rata, popis stradavanja na moru obogatio za nove stranice, piše Danilo Prestint za Novi list.

Francuska podmornica »Curie« (Q87) bila je jedna od 16 podmornica razreda Brumaire naručenih 1906. godine – radilo se o dizelskoj verziji parnog razreda Pluviose. Taj novi razred je djelo francuskog mornaričkog dizajnera Maxima Laubeufa i imala je dvostruki trup. Bila je naoružana jednom pramčanom torpednom cijevi od 450 milimetara (zaliha od osam torpeda) i nije imala palubno naoružanje. Pogonila su je dva vijka pokretana dizelskim strojem MAN (Francuska je imala licencu) te dva električna motora. Izgrađena je 1914. u brodogradilištu Arsenal de Toulon u Toulonu.

Jedan raniji pokušaj francuske podmornice »Cugnot« da uđe u Boku Kotorsku potaknuo je vice-admirala Boue de Lapeyrerea, zapovjednika francuske eskadre u Jonskom moru, da isplanira sličan prepad na Pulu. Pod zapovjedništvom francusko-irskog poručnika bojnog broda Gabriela O’Byrnea isplovila je sa sidrišta Plateali u Jonskom moru 16. prosinca 1914. godine u teglju oklopnog krstaša »Jules Michelet« (oznaka 05, 12.600 t) i u pratnji oklopnog krstaša »Jules Ferry »(oznaka 03). Otpuštena je iz teglja kod Palagruže oko 150 milja od Pule. Pred ulaz u pulsku luku stigla je 20. prosinca. U luci se nalazilo 12 bojnih brodova – od najnovijeg »Viribus Unitis« (izgrađen u Stabilimento Tecnico Triestino San Marco 1912. godine) do zastarjelog »Babenberga« (izgrađenog u istom brodogradilištu 1904. godine, 8.300 t), nekoliko oklopnih krstaša i krstarica i oko četrdesetak razarača i torpiljarki.

Zarobljena u mreži

O’Byrne je čitavu noć pipao prepreke koje su zatvarale ulaz u luku i pronašao rupu – između rtova Kumpar i Proština bile su čelične mreže koje je lučki remorker otvarao kako bi brodovi mogli ući i izaći – ali ostajao je manji otvor za prolaz torpiljarki. No, na tom mjestu je more bilo plitko, samo 20 metara, pa je O’Byrne odustao od korištenja tog prolaza.

Vjerujući da je pronašao način ulaska u luku, 20. prosinca je krenuo pod trupom razarača »Chamaleon«, koji je ulazio u luku, čuo je struganje mreže po trupu, a kad je struganje prestalo, mislio je da je ušao. Podignuo je periskop i ustanovio da je prošao samo vanjsku mrežu, a da je pred njim još jedna u koju se podmornica zaplela. Morao je izroniti po svježi zrak nakon puna četiri sata koprcanja u mreži. U tom trenutku »Curie« se našla pod paljbom austrougarskog razarača »Satelit« (zap. Steinhart) te torpiljarke 63 (zapovjednik Reich). Podmornica je zaronila i paljba je prestala. No, čim bi se na površini pojavio periskop, opet bi počela paljba. U jednom trenutku se činilo da se podmornica oslobodila mreže, ali kad se nekoliko članova posade na palubi podmornice koja je čak upalila pozicijska svjetla, kapetan korvete Lenoch, koji je zapovjedao brodovljem koje je čuvalo prepreke, naredio je prekid vatre. Ali u tom trenutku granata s kopnene bitnice pogađa podmornicu. Počinje tonuti, a posada je počela skakati u more. Potopljena je, 26 članova posade je stradalo, a preživjeli, uključujući i zapovjednika su – zarobljeni! »Curie« je ležala na dubini od 39 metara, vađenje je započelo već 21. prosinca, a na površinu je izronila 2. veljače. Odmah je dobila oznaku U-14, popravljena je i 1. lipnja ušla u austrougarsku flotu pod zapovjedništvom kapetana korvete Otta Zeidlera.

Nakon kraja Prvog svjetskog rata podmornica U-14 vraćena je Francuskoj te se 17. srpnja 1919. pridružila francuskoj mornarici pod imenom – »Curie«. Izbrisana je iz flotne liste 1928. godine, a izrezana je sljedeće godine.

Višesatni lov

Podmornica »Fresnel« (razred Pluviose) je izgrađena 1911. godine u Arsenalu de Rochefort, kao dio programa započetog 1905. Imala je dvostruki trup po dizajnu Maxima Laubeufa. Imala je pogon na paru (dva Du Temple kotla) te električni motor od 169 kW. Bila je naoružana sa šest torpednih cijevi od 450 mm s ukupno osam torpeda.

Početkom Prvog svjetskog rata bila je dio francuske Mediterranean Fleet i boravila je u Jadranu, gdje je 28. travnja 1915. pa opet 2. svibnja napala pomorsku bazu u Kotoru, ali nije pronašla niti jedan cilj. Kasnije te godine, 5. prosinca, dok je provodila blokadu pred Kotorom, otkrili su je austrijskih ratni brodovi i zrakoplovi. Nasukana je na ušću rijeke Bojane i – napuštena. Uništio ju je razarač »Warasdiner« (oznaka 13, 386 t), a posada, njih 25, je zarobljena nakon žestoke borbe puškama protiv topova.

Desetog kolovoza 1915. godine podmornica U-3 (poručnik Karl von Strnad) isplovila je iz Boke Kotorske u misiji podrške akciji koju su trebale izvesti torpiljarke prema talijanskoj obali sjeverozapadno od luke Brindisi. Dva dana kasnije, oko podneva, posada je ugledala pomoćnu krstaricu »Citta di Catania«, koja je krstarila zajedno s dva razarača 20 milja istočno od luke Brindisi. Von Strnad je naredio ispaljivanje torpeda, ali budući da je more bilo mirno, torpedo je otkriven na vrijeme i lako izbjegnut. Istovremeno je krstarica pokušala udariti u podmornicu koja je zaronila te je imala samo savinutu cijev periskopa. Torpiljarke u pratnji krstarice krenule su u lov na podmornicu bacanjem dubinskih bombi. Lov je trajao više sati, a dubinske bombe prouzročile su štete na trupu u visini strojarnice i prostorije s akumulatorima. Admiral Enrico Millo obavješten je o prisutnosti podmornice, naredio je isplovljenje razarača »Abba« i »Mosto« te francuskog »Bissona«.

Kada je pao mrak U-3 je mogla izroniti kako bi pobjegla pomoću motora koji su omogućavali veću brzinu. No, ubrzo su se oni pokvarili, pa je nastavljena plovidba s električnim motorima male autonomije jer se nisu mogle puniti baterije. U zoru je podmornica ponovo otkrivena, napao ju je razarač »Bisson«, pa je morala zaroniti pod kutom od 40 stupnjeva, ali zbog prodora mora voda se prelila prema pramcu. Von Strnad je tada pomoću zraka pokušao izravnati podmornicu, ali je, zbog teškog pramca, krmom izranjao i do pet metara, što je »Bisson« iskoristio da otvori topovsku vatru. Tada je von Strnad naredio napuštanje podmornice, a on je potonuo s podmornicom zajedno s još šest članova posade koji su bez svijesti bili zarobljeni u trupu. Zarobljeno je 11 članova posade.

Borbena zastava

Dvanaestog ožujka njemačka podmornica-minopolagač UC-12 pod austrougarskom zastavom i obilježena kao U-24 isplovljava iz Kotora, pod zapovjedništvom S. Frohnera, kako bi položila mine u zaljevu luke Taranto. Dok je polagala mine, 16. ožujka, na ulazu u Mar Grande, eksplodirao joj je vlastiti torpedo. Talijanski ronioci su pronašli jako oštećenu podmornicu na dnu, pa je podmornica izvađena, a tijela 15 članova posade su fotografirana zbog eventualne kasnije identifikacije. Podmornica je popravljena i ušla u sastav talijanske mornarice kao X-1.

Dvanaestog svibnja navečer podmornica U-6 izlazi iz Boke Kotorske i krstari na liniji Vlora-Santa Maria di Leuca kako bi ometala promet brodovima. Sljedećeg dana kasno navečer na oko 12 milja istok-sjeveroistok od Otranta, drifter »Calistoga«, koji je bio dio eskadre engleskih ribarica opremljenih za ophodnju prepreka na ulazu u Jadran, otkriva da se nešto uhvatilo u mrežu koju je vukao: bila je to podmornica U-6, koja je pokušala proći u podvodnoj plovidbi između »Calistoga« i drugog driftera – »Dulcie Dorry«. Izronili su i pokušali se osloboditi mreža. »Calistoga« je otvorio vatru s pola kilometra razdaljine, vatru su otvorili i »Dulcie Dorry« i treći drifter »Evening Star II«. Zapovjednik podmornice Falkenhausen pokušao je odvući snagom motora mrežu, ali ona se zaplela oko vijka. Kad se »Calistoga« približio na sto metara, na podmornici su otvoreni podvodni ventili, te je – potonula. Posadu, njih 20, spasio je drifter.

Drugog kolovoza podmornica U-5 isplovila je iz Pule, gdje su obavljeni popravci (ugrađen u top od 47 mm) prema Palagruži, gdje se prema obavještajnim podacima uvijek nalazila jedna talijanska podmornica. Nakon kratkog stajanja u Visu oko ponoći 4. kolovoza podmornica je stigla na oko tri milje jugozapadno od otoka i – stala. Rano ujutro je zaronila i proslijedila prema palagruškom zaljevu. Na milju od otoka zapovjednik von Trapp ugledao je talijansku zastavu na podmornici »Nereide«. Talijani su vidjeli periskop neprijatelja i podigli borbenu zastavu. Von Trapp je kasnije izjavio da uopće ne bi mogao otkriti podmornicu da nije vijala zastavu. Iz osmatračke postaje na otoku su vidjeli da »Nereide« pokušava zaroniti i otploviti kako bi napali austrougarsku podmornicu. U-5 je odmah zaronila na 14 metara i zauzela položaj za ispaljivanje torpeda. Zatim je izronio na periskopsku dubinu i vidio dolazak talijanske podmornice s lijeve strane i ispalio torpedo s udaljenosti od 200 metara. I »Nereide« je ispalila torpedo i – promašila, a zatim je pogođena. S obale je na U-5 ispaljena granata jer je podmornica bila na manje od 500 metara od obale. Tada je von Trapp shvatio da je »Nereide« potonula i otplovio prema bazi u Kotoru. »Nereide«, zapovjednik Carlo Del Greco, imala je 19 članova posade. Podrtina je otkrivena tek 1972. godine, pa su tijela posade talijanskim minolovcem »Mogano« prevezena i pokopana u Italiji.

Riječki »Delfinul«

Prva podmornica rumunjske ratne mornarice izgrađena je u Rijeci 1930. godine u brodogradilištu koje se tada zvalo Cantieri del Quarnaro. Zvala se »Delfinul« i izravno je potjecala od projekta razvijenog još u Prvom svjetskom ratu s mnogim tehničkim poboljšanjima. Tako je podmornica imala tzv. snorkel koji se koristio za ispuh dizelskih motora (dva motora Krupp-Sulzer od po 800 KS) tijekom plovidbe ispod vodene površine. Nakon predaje otišla je u Napulj na ukrcaj torpeda. Tvornica torpeda u Baia (dio općine Bacoli/Napoli) je bila između dva rata jedna od tri tvornice za proizvodnju torpeda u Italiji zajedno s Whiteheadom u Rijeci i Moto Fides u Livornu. Tvornicu je 1914. godine na otočiću San Martino kao Societa Anonima Whitehead izgradila riječka tvornica koja je od 1905. godine bila pod kontrolom engleskog društva Vickers-Armstrong.

Nakon ukrcaja torpeda otplovila je u Constantzu, gdje je stigla 27. lipnja i započela operativnu službu. Plovila je vodama Crnog mora, Sredozemlja i Atlantika u svrhu hidrografskih i znanstvenih istraživanja za Oceanografski institut, a u Drugom svjetskom ratu djelovala je samo u Crnom moru protiv ruskih brodova. Od 22. lipnja 1941. (ulazak Rumunjske u rat) do 3. srpnja 1942. podmornica je obavila devet ratnih misija kao jedina podmornica Sila osovine u tom moru. Rijetko je izlazila iz svoje baze, ali je uspjela potopiti dva ruska razarača – »Kharkiv« i »Voroshilov« – koji su trebali bombardirati Constatzu. No, drugi podaci govore da je »Kharkiv« potopljen tek u listopadu 1943. godine od njemačkih Štuka, a da je »Voroshilov« izrezan u ožujku 1973. godine.

Krajem kolovoza 1944. godine ruske snage su zarobile »Delfinul«, koji je kratko vrijeme bio u ruskoj floti, uglavnom su s njega skidani rezervni dijelovi za ruske podmornice. Tek 1957. godine podmornica je vraćena Rumunjskoj, ali nikada nije popravljena niti zaplovila u rumunjskoj mornarici. Izbrisana je ubrzo iz flotne liste, ali je nastavila ploviti sve do 1970. godine, punih 40 godina, kao površinski brod u vlasništvu Istituto Romeno di Ricerca Marina.

Zapovjednici austrougarskih podmornica iz naših krajeva

– Nikolaus (Nikola) Halavanja rođen je 21. travnja 1833. godine u Rijeci, a umro je 10. studenog 1965. godine u Zagrebu. Bio je zapovjednik podmornice SMU-6. Odlikovanja: Militarverdienstkreutz III. kl. i Bronzene Militarverdienstmedaille

– Andreas Korparic rođen je 20. lipnja 1890. godine u Mostaru. Bio je zapovjednik podmornica SMU-10 i SMU-15

– Herman von Rigele rođen je 16. rujna 1891. godine u Sarajevu, a umro je 18. listopada 1982. u Beču. Bio je zapovjednik podmornica SMU-11, SMU-10, SMU-17, SMU-20 i SMU-31. U Drugom svjetskom ratu s činom Korvettenkapitan bio je u njemačkoj Kriegsmarine zapovjednik podmornica UD-1 i UD-3.Oštetio je jedan brod od 5.250 tona. Odlikovan je Ordenom MariJe Terezije

– Leo Prasil rođen je u Puli 25. veljače 1887. godine, a umro u Grazu 29. travnja 1924. Bio je zapovjednik podmornica SMU-10, SMU-29 i SMU-51. potopio je tri trgovačka broda od ukupno 14.784 tone te je oštetio jedan vojni brod od 7.350 tona. Odlikovanja: Silberne Militarverdienst medaille, Bronzene Militarverdienstmedaille, Militarverdienstkreutz III. kl.

– Johann (Janko) Krsnjavi (Kršnjavi) rođen je 31. listopada 1886. godine u Djakovu, a umro 18. srpnja 1935. u Drenje/Djakovo. Bio je zapovjednik podmornica SMU-11 i SMU-40. Potopio je dva broda od ukupno 7.556 tona, te je oštetio dva broda od ukupno 7.423 tone

– Franz Skopinic rođen je u Malom Lošinju 25. veljače 1894. godine, a umro je u Puli 12. lipnja 1938. godine. Zapovjednik podmornice SMU-17

– Gaston Vio rođen je u Rijeci 15. studenog 1886., a umro u rodnom gradu 7. svibnja 1937. godine. Bio je zapovjednik podmornice SMU-32. Oštetio je jedan trgovački brod od 3.060 tona

– Narciss Blessich rođen je 23. srpnja 1883. godine u Budvi, a zanimljivo je da je 2. svibnja 1913. u Puli pokušao samoubojstvo, a umro je od posljedica tek 5. veljače 1914. godine. Zapovijedao je podmornicom SMU-1. Odlikovanja: Militar Jubilaumkreutz, Erinnerungskreutz 1912-1913.

– Rudolf von Singule rođen je u Puli 8. travnja 1993. godine, a umro je 2. svibnja 1945. u Brunnu (strijeljali su ga Rusi). Bio je zapovjednik podmornice SMU-4 i zapovjednik školskog broda podmorničara SMS »Panther«. Potopio je 12 trgovačkih brodova od ukupno 18.264 tone, oštetio je jedan trgovački brod od 3.498 tona te je oštetio jedan vojni brod od 5.400 tona. Odlikovanja: Cavaliere di Maria Teresa, Cavaliere Ordine di San Leopoldo s ratnim odlikovanjem i mačevima, Ordine della Corona di ferro III. Classe, Croce al Merito III. classe, Medaglia d’argento al Valor Militare, medaglia di bronzo al Valor Militare, Karl Truppenkreuz, Croce militare del Giubileo, Croce di Ferro di I. e II. classe

– Edgar Wolf rođen je 3. svibnja 1889. godine u Rijeci, a umro je 14. rujna 1952. godine u Bayernu. Bio je zapovjednik podmornica SMU-4 i SMU-41. Potopio je jedan trgovački brod od 4.604 tone

– Georg Ritter von Trapp rođen je u Zadru 4. travnja 1880. godine, a umro je 30. svibnja 1947. godine u Stoweu (Vermont, SAD). Bio je zapovjednik podmornica SMU-6, SMU-5 i SMU-14 i zapovjednik podmorničarske postaje u Kotoru 1918. godine. Ukupno je potopio 11 trgovačkih brodova od 47.653 tone, 2 vojna broda od 12.641 tone te je zarobio jedan trgovački brod od 1.034 tone. Odlikovanja: Ritterkreuz Militar-Maria Theresien Orden, Bronzene Militarverdienstmedaille Signum Laudis, Rittekreuz Leopold-Orden, Orden der Eisernen Krone 3. Kl., Militarverdienstmedaille 3. kl., Silberne Tapferkeitsmedaille fur Offiziere, Silberne Tapferkeitsmedaille 2. kl., Karl Truppenkreuz Militarverdienjreutz 3.kl, Jubilaums-Erinnerungsmedaille, Militar.Jubilaums Kreuz Deutsches Eisewrnes Kreuz 1. kl., und 2. kl, Russischen Stanislaus-Orden 3.kl, Ottomanische Goldene Liakat Medaille

– Ludwig Eberhardt rođen je u Puli 8. srpnja 1882. godine. Zapovijedao je podmornicama SMU-5, SMU-6 i SMU-11. Bio je ravnatelj Scuola Sommergibili 1918. godine

– Alfons Graf Montecuccoli rođen je 29. rujna 1893. godine u Puli, a umro je 8. svibnja 1952. u Badenu. Zapovijedao je podmornicama SMU-11 i SMU-5