Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća Uljanik je sklopio ugovor za izgradnju osam paroma za državnu kaspijsku trgovačku flotu tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Brodovi su bili dugački 154 i široki 18 metara, s gazom od 4,5 metra i brzine 17 čvorova. Mogli su primiti do 30 vagona, koji bi bili poredani dužinom cijelog plovila, a ulazili bi posebnom rampom na krmi.
Boca udara u trup, kreću sirene, brod klizi s navoza. Emocije i ushit prisutnih građana. Dok se ne zna hoćemo li ikada više prisustvovati spektakularnom porinuću broda u brodogradilištu Uljanik, najmanji je problem prisjetiti se nekadašnjih slavnih dana proizvodnog pogona na ponos našemu gradu. Jedna epizoda bila je proizvodnja velikog broja paroma – trajekata s ugrađenim tračnicama za ukrcaj željezničkih kompozicija, ali i automobila i putnika, čija je krajnja destinacija bila najveće jezero na svijetu – Kaspijsko more.
Brodovi za SSSR
Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća Uljanik je sklopio ugovor za izgradnju osam paroma za državnu kaspijsku trgovačku flotu tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Brodovi su bili dugački 154 i široki 18 metara, s gazom od 4,5 metra i brzine 17 čvorova. Mogli su primiti do 30 vagona, koji bi bili poredani dužinom cijelog plovila, a ulazili bi posebnom rampom na krmi. Vagoni bi bili učvršćeni za brod posebnim sustavom lanaca koji bi ih povezivali s palubom na kojoj su se nalazili.
Za Glas Istre piše povjesničar David Orlović kako prema monografiji brodogradilišta iz 1986., “s obzirom na njihovu namjenu – plovidbom Kaspijskim morem – trebalo je projektom riješiti niz zadanih ograničenja dužine, širine i gaza broda, uz demontabilnu opremu, dimnjake i odbojnike”, te ovi brodovi “na osnovi jedinstvene međunarodne metodologije utvrđivanja stupnja složenosti pomorskih objekata, idu u red najsloženijih putničko-teretnih plovnih jedinica”.
Ovi su brodovi imali komplicirano putovanje do Kaspijskog mora, kanalima i rijekom Volgom do luke na delti te rijeke, Astrahanu. Uglavnom su opsluživali luke Baku, danas glavni grad Azerbajdžana i Krasnovodsk (danas Turkmenbaši) u Turkmenistanu, na drugoj strani Kaspijskog mora. Nakon raspada SSSR-a, ovih osam paroma preuzima Azerbajdžan i njegova državna tvrtka “Azerbaijan Caspian Shipping Company”. Od originalnih osam paroma iz sovjetskog doba, šest još i danas plovi za Azerbajdžan, a Uljanik će nakon 2000. napraviti još osam sličnih brodova od kojih će šest u ići Azerbajdžan (Šahdag, Karabah, Agdam, Nahčivan, Barda i Balakan), a dva u Turkmenistan (Berkarar, Bagtyar).
Nepoznate tragedije
Dana 8. siječnja 1992. na brodu “Sovjetskaja Kalmikija”, prilikom ulaska u luku Baku, aktivirana je eksplozivna naprava koja je uzrokovala smrt trideset civila. U tijeku je bio prvi armensko-azerbajdžanski rat oko regije Nagorno-Karabah, a vlasti u Azerbajdžanu optužile su armenske teroriste. Brod je nastavio ploviti neko vrijeme pod novim imenom, “Akademik Topčubašov”, ali danas više nije u službi.
Dana 21. listopada 2002. brod “Mercury-2”, bivši “Sovjetskij Tadžikistan”, prevozio je željezničke vagone-cisterne s naftom iz Kazahstanske luke Aktau u Baku. Oko stotinjak kilometara prije dolaska u destinaciju, brod je upao u nezapamćenu oluju te su visoki valovi i način na koji je teret bio raspoređen uzrokovali njegovo potonuće. Poginulo je četrdeset osoba, a izgleda da je i došlo do ekološke katastrofe, iako je o tome teško pronaći podatke s ovakvim vremenskim odmakom.
Od originalnih osam paroma šest ih još plovi za Azerbajdžan
- Sovjetskij Dagestan (1984.) – Dagistan
- Sovjetskij Tadžikistan (1984.) – Mercury-2
- Sovjetskaja Gruziya (1985.) – Mercury-1
- Sovjetskaja Kalmikija (1985.) – Akademik Topčubašov
- Sovjetskaja Armeniya (1985.) – Šaki
- Sovjetskaja Kirgizija (1986.) – Akademik Hasan Alijev
- Sovjetskaja Bjelorusija (1986.) – Professor Gül
- Sovjetskaja Nahičevan (1986.) – Ordubad
David Orlović / Glas Istre
