Pomorska biografija Josipa Hrvatina je nevjerojatna. Moru je dao 40 godina. Dvadeset godina ispod valova, i još dvadeset na površini. Labinjan Josip Hrvatin bio je zapovjednik i podmornice i trgovačkog broda.
Njegov put na moru i ispod mora počeo je dječačkom željom da vidi svijeta. No zbog bolesti oca, okušao se na natječaju za Vojno-pomorsku akademiju gdje je školovanje bilo besplatno, piše HRT.
– Vidio sam natječaj za Vojno-pomorsku akademiju, bilo je sve besplatno, i tako sam odlučio. Nisam znao ni kako uniforma izgleda, veze nisam imao s vojskom, rekao je podmorničar i pomorac Josip Hrvatin.
Nije znao ni gdje su Divulje u koje se zaputio. Tamo mu je jedan od prvih zadataka bio plovidba legendarnim školskim brodom Jadran.
– Opremili su nas s mornarskom odjećom, kad sam došao u Pulu. Došla je i majka, da me vidi. Rekla mi je da se vratim kući. Sve mi je bilo veliko, rekao je Josip.
Zapovjednik podmornice
Ali Josip se nije vratio. Nakon obuke, postao je zapovjednik podmornice Junak.
– To je dizel električna podmornica od 50 metara. Radna joj je dubina do 220 metara, imala je 7 oficira, 15 mlađih oficira i 6 mornara. Posada su uvijek samo dobrovoljci, rekao je Josip.
Junak, Heroj i Uskok bile su podmornice iste klase iz 70-ih godina. No, one prve izgrađene su u Uljaniku.
U Puli je bilo i podmorničko zapovjedništvo, sve do 70-ih godina kada je prebačeno u Split zbog plićine sjevernog Jadrana. A što se dogodilo s podmornicama?
– Svih pet velikih i pet malih je išlo u Tivat prije sukoba, u 5 mjesecu 91′, a jedna je ostala u brodogradilištu Split, u remontu je bila, rekao je Josip.
U podmornici nema mjesta za labilne
Prisjeća se Josip kako svoju želju da vidi svijet nije ostvario u podmornici.
– Nisam ni dupine vidio, podmornica je hermetički zatvorena. To je u obliku cigarete, debljina trupa je 33 milimetra čelika, a gore paluba je plastična, rekao je.
U podmornici nema mjesta za labilne. Svađe ne postoje.
– Tu je tridesetak ljudi smješteno u vrlo malom prostoru. Ako bi bilo sukoba među nekima, to ne bi bilo nimalo zdravo, tako da posada podmornice je kao obitelj, svi ovisimo jedan od drugome, istaknuo je.
Jedu se konzerve, umivanje i brijanje je zabranjeno.
– Bili smo maksimalno pod vodom bez izranjanja desetak dana i dozvolili su nam da potrošimo 1.000 litara vode, na nas 30, to je oko 5 litara dnevno. Nema umivanja, brijanja, kad dođemo u luku – moderni smo s bradicama, jer sad svi nose brade, rekao je.
Spašavanje žive glave
Bilo je i situacija kad su doslovno spašavali živu glavu. Jednom se dogodio prodor vode u bateriju i podmornica je počela tonuti u bezdan dubok 1.300 metara.
– To je bilo baš u Jabučkoj kotlini, 30 milja južno od Dubrovnika, i da je išla još 50 metara dublje, bio bi problem da zrak nadvlada pritisak, tako da tamo bi negdje potonuli, prisjetio se.
A onda je došla 91′. Josip je napustio JNA i krenuo u nepoznato. Ovog puta na površinu. Uložio je zadnja sredstva da položi brevete i kapetanski ispit te se ukrcao na brod Cres Lošinjske plovidbe.
– Kad sam došao u kabinu, vidim – tapisoni, krevet, kupatilo, WC, sve je u kabini. Hotel A kategorije u odnosu na podmornicu, rekao je.
Plovio je dvadeset godina i posjetio sve kontinente osim Australije. Napokon je ostvario svoj dječački san da vidi svijet.
– Volio sam taj poziv i na kraju mi se ispunilo, tako da sam život ispunio kompletno, zaključio je.
Pogledajte prilog HRT emisije More:
