Hrvatska javnost već je pomalo i zaboravila detalje misterioznog nestanka jahte bivše supruge ruskog oligarha Ališera Usmanova, koji se zbog bliskog prijateljstva s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom našao na popisu sankcioniranih nakon ruske invazije na Ukrajinu.
Za nestanak jahte doznalo se tek početkom siječnja, kada brod već odavno nije bio u hrvatskim vodama. Premda zapečaćena, jahta je sa suhog veza iz marine Betina isplovila još početkom listopada prošle godine.
Nakon što je vijest izišla u javnost, nadležni su pohitali pronaći odgovorne za nestanak jahte, pa je tako ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković kazao kako “preuzima potpunu odgovornost” te smijenio tri službenika Ministarstva: načelnika sektora za sigurnost plovidbe, voditelja lučke kapetanije u Šibeniku te voditelja ispostave u Betini. Međutim, ispostavilo se da je jahta upisana na popis imovine pod privremenim mjerama ograničavanja raspolaganja samo dan prije obraćanja ministra Butkovića javnosti.
Krivca su vlasti zatim odlučile potražiti među posadom jahte, koja je uhićena pod sumnjom da su počinili dva kaznena djela. Doduše, četiri uhićena člana posada puštena su da se brane sa slobode, a kazneno djelo skidanja i povrede službenog pečata i znaka, za što ih je teretila policija, na koncu je otpalo. Oni se i dalje terete za počinjenje kaznenog djela opisanog u članku 15. Zakona o međunarodnim mjerama ograničavanja.
Sve je to već utvrđeno gradivo. No, je li to cijela priča?
U pozadini čuči još jedno jednostavno pitanje
“Zašto bi netko poput ruskog oligarha Ališera Usmanova, koji vlasnik nekoliko luksuznih jahti, poduzeo takav rizik”, pita se pomorac dobro upoznat s yachting svijetom, koji nas je kontaktirao kako bi s nama podijelio svoje viđenje ove situacije koja je uzburkala vode u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, ali i cijeloj hrvatskoj javnosti (podaci poznati redakciji).
“Zašto bi čovjeku koji posjeduje Dilbar, najveću jahtu na svijetu po volumenu, vrijednu 600-800 milijuna dolara, bilo bitno odvući ovaj brod od 35 metara vrijedan ‘tek’ 3-5 milijuna eura iz Hrvatske u Tursku, i što je još važnije, zamijeniti ga drugim identičnim brodom? Osoba tog profila morala je imati jako dobar razlog za to”, siguran je pomorac.
Njemačka policija je nakon zapljene gore spomenute najveće jahte na svijetu, MY Dilbar, također u vlasništvu Usmanova, provela istragu te u sefu koji se nalazio na brodu pronašla četiri Fabergéova jaja. Prema kasnijim medijskim napisima, istragom se pokazalo da su pronađena Fabergéova jaja lažna. No, čak i kopije radova ruskog draguljara vrijede na desetke tisuća dolara. Naš sugovornik nije uvjeren da jedan od najbogatijih ruskih oligarha posjeduje lažne primjerke skupocjenih Fabergéovih jaja.
“Ne tvrdim da je ovdje riječ baš o Fabergéovim jajima, ali postoji velika mogućnost da se i na Irini VU nalazilo nešto jako vrijedno, zbog čega je jahta morala isploviti u Tursku”, sumnjičav je pomorac.
Je li se zaista na jahti nalazilo nešto vrijedno ili nije sada je gotovo nemoguće saznati, s obzirom da jahta do trenutka otkrivanja malverzacije već mjesecima nije bila u Hrvatskoj.
Više pitanja nego odgovora
U priči oko Irine VU zaista ima velik broj zanimljivih slučajnosti i nejasnoća, koje nisu razjašnjene čak i dva mjeseca nakon što je priča obuzela javnost.
Kako je moguće da u gotovo godinu dana, dakle od početka ruske invazije u veljači do siječnja iduće godine, Hrvatska država nije evidentirala jahte koje se nalaze pod sankcijama u našim teritorijalnim vodama? Upitali smo sugovornika što misli o činjenici da je jahta na popis sankcioniranih jahti upisana tek 19. siječnja, dakle samo dan prije obraćanja ministra Butkovića.
“Priča o tome da jahta nije evidentirana u sustav jednostavno ne drži vodu, posebno kada znamo za primjere jahti poput MY Royal Romance, koja je prebačena iz Rijeke u Trogir i ne smije isploviti. Javnost stoga može pretpostaviti da je netko privremeno jahtu uklonio s liste, čime je jahta dobila neometan izlazak iz teritorija Republike Hrvatske”, smatra pomorac. “Uvjeren sam da je netko iz državnog vrha Republike Hrvatske bio dobro upoznat s cijelom pričom te je u dogovoru s ruskim vlasnikom odlučio ovo napraviti na jedan podmukli i tihi način, vjerujući da se to nikad neće otkriti.”
Osvrnuo se i na uhićenja članova posade.
“Posada koja je jahtu prebacila iz Betine u Tursku nije napravila nijedan prekršaj. Da su planirali svjesno prekršiti sankcije, ne bi se zaustavili u Dubrovniku i prošli sve potrebne granične kontrole. Krivca je potrebno potražiti drugdje.”
Velike promjene u ministarstvu?
Iako je ministar i potpredsjednik Vlade Oleg Butković kazao kako preuzima odgovornost, ipak nije dao na raspolaganje vlastiti mandat, kaže pomorac.
“S obzirom na to koliko je trebalo da ovaj slučaj dospije u javnost, da se zaključiti da Butković kao ministar mora, prometa i infrastrukture očito nije imao uvid u rad svog ministarstva, iako je to njegova odgovornost.”
Naš sugovornik od samog početka pomno prati slučaj Irine VU, a s nama je podijelio i nekoliko zanimljivih činjenica koje, kako kaže, mogu, a i ne moraju biti povezane s nestankom ruske jahte.
“Zanimljivo je kako je hrvatska Vlada na sjednici održanoj 13. siječnja, dakle samo dan prije nego je cijela priča izašla u medijima, donijela Uredbu o izmjenama i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture”, kazao nam je pomorac.
Uredbom, koja je objavljena u Narodnim Novinama 16. siječnja, između ostalog je po prvi puta uspostavljeno tijelo Nacionalni centar sigurnosti plovidbe, sa sjedištem u Rijeci, koje je nadležno tijelo za sve lučke kapetanije u Republici Hrvatskoj. Nacionalni centar sigurnosti plovidbe, uz ostale ovlasti, obavlja i poslove nadzora i upravljanja pomorskim prometom, provodi i prati primjenu međunarodnih i domaćih propisa u suradnji sa Sektorom sigurnosti plovidbe i zaštite okoliša na moru i unutarnjim vodama.
“Zanimljiv je tajming ove odluke. Postavlja se pitanje: čija je zaista, prema novoj Uredbi koja je donesena tek koji dan ranije, bila odgovornost za nestanak jahte?”, kaže pomorac.
No, još zanimljivija je činjenica da se praktički nigdje ne mogu pronaći službene informacije o nadležnim osobama unutar ministarstva. Tek jedan portal, i to talijanski, objavio je ime načelnika Sektora za sigurnost plovidbe.
“Ta informacija morala je iz internih izvora stići do talijanskih novinara. Isti čovjek je, prema javno dostupnim informacijama, još u prosincu razriješen dužnosti člana Središnje koordinacije za nadzor i zaštitu prava i interesa Republike Hrvatske na moru, a radi i u sklopu nekoliko europskih institucija. Je li on već bio na odlasku te poslužio samo kao žrtveno janje kako bi se smirile strasti oko činjenice da je Republika Hrvatska direktno prekršila sankcije prema Rusiji?”, pita se pomorac.
Još bolje pitanje je: tko je zapravo smijenjen u siječnju i zašto ta informacija nikad nije objavljena iz službenih izvora?
“U pomorskim krugovima kruži priča i da je jahta puštena u zamjenu za oslobađanje našeg državljanina Vjekoslava Prebega, kojeg je Rusija zarobila kao pripadnika Ukrajinske vojske. Jahta je isplovila isti tjedan kad je on pušten na slobodu, što je još jedna zanimljiva slučajnost”, kazao je pomorac.
Riba smrdi od glave, ali se čisti od repa. Čini se da ova poslovica vrijedi i u slučaju nestanka Irine VU.
