Iako još uvijek čine vrlo mali postotak od ukupnog broja zaposlenih na brodovima, broj žena u pomorskim je zanimanjima sve veći, a sve manje su i predrasude po pitanju zapošljavanja ženskih članova posade. Od 2021. godine datum 18. svibnja u cijelom se svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, obilježava kao Međunarodni dan žena u pomorstvu prema odluci Međunarodne pomorske organizacije (IMO), koja je time željela ukazati na važnu ulogu žena u pomorstvu, kao i na potrebu za izjednačavanjem muškaraca i žena na brodovima. Međunarodni dan žena u pomorstvu u Hrvatskoj je obilježen nizom programa i konferencija koje su organizirala mahom pomorska učilišta i udruženja pomoraca.
Prema službenim statistikama udruženja brodara i agenata (BIMCO) i Međunarodne brodarske komore (ICS) žene predstavljaju svega oko 1,2 posto radne snage u pomorstvu, pri čemu se procjenjuje da ih plovi više od 24 tisuće. Iako se brojke mogu činiti skromne, one predstavljaju povećanje od 45,8 posto u odnosu na 2015. godinu.
I u Hrvatskoj je sve više žena zaposlenih u pomorstvu, kao i onih koje su odabrale pomorska učilišta, a Novi list u povodu obilježavanja Dana žena u pomorstvu razgovarao je s dvjema od njih – Maricom Njegovan, koja je bila jedna od prvih žena zaposlenih kao časnica na brodovima Jadrolinije, a u domaćim je pomorskim krugovima poznata i po svom angažmanu u Sindikatu pomoraca Hrvatske, čiji je jedan od osnivača, kao i u raznim drugim organizacijama vezanim za more i pomorstvo, te mladom pomorkinjom Doroteom Samaržija, koja je nedavno diplomirala nautiku na Pomorskom fakultetu u Rijeci i položila poručnički ispit te se sprema na ukrcaj u svojstvu treće časnice palube, na tanker za prijevoz ukapljenog prirodnog plina jedne svjetski poznate brodarske kompanije.
Njegovan je danas predsjednica Kluba umirovljenika Jadrolinije, koji okuplja bivše radnike ove brodarske kompanije kojima je, kako ističe, Jadrolinija još uvijek u srcu, a 1976. prvi se put ukrcala na brod kao kadetkinja, prva na floti Jadrolinije i u to vrijeme jedna od malobrojnih u Europi i svijetu.
– Na kraju osmog razreda u školi smo imali nekakvu orijentaciju gdje bismo mogli nastaviti školovanje. Bili smo na porinuću broda u Kraljevici, a na povratku smo svratili u Bakar, gdje sam čula da ima žena pomoraca, pa sam i ja odlučila da ću u Pomorsku školu. Prije toga nisam razmišljala o Bakru i pomorstvu, ali uz more sam bila vezana cijeli život jer je moj tata bio pomorac, a kasnije je radio u »Viktoru Lencu«, kaže Njegovan.
Iako je u to vrijeme njezin odabir bio u najmanju ruku neobičan, ističe da u obitelji nije bilo protivljenja.
– Mama je rekla – super, samo da nisi šnajderica ili frizerka, jer ona je bila šilica i nije željela da i ja radim taj posao. Tata je u prvo vrijeme uglavnom šutio, nije imao previše komentara, jedino me znao zezati, kad bismo išli na barku, i reći – di ćeš ti tako lipa na brod. Kasnije smo imali i anegdote s posla, primjerice jednom smo došli na remont u »Viktor Lenac«, po orkanskoj buri, a mene su poslali na rivu da prihvatim cimu. Došao je moj tata, s nekoliko mornara iz »Lenca«, rekavši mi – makni se, to će moji dečki napraviti. Ja sam se, naravno, pobunila, ali tada je situaciju spasio zapovjednik broda koji me pozvao da dođem na most. Na kraju je tata došavši u svoju kancelariju, gdje mu je kolega rekao da ne njurga, jer sam završila školu i došla brodom u »Viktor Lenac«, a tata mu je odgovorio – da sam njurgao više, bila bi još bolja, kaže Njegovan.
Inače, ističe da je molbe za zaposlenje slala svim tadašnjim brodarima, ali pozitivan odgovor dobila je samo iz Jadrolinije, gdje se, dodaje, nikad nije susretala s predrasudama i omalovažavanjima zbog svog spola. Ni u srednjoj pomorskoj školi u Bakru, kaže, nije imala problema s muškim kolegama.
– Zanimljivo, tada nas je deset cura bilo krenulo u Bakar. Od tog broja školu smo završile nas šest, a na brod sam otišla samo ja. Prije mene na brod je otišla još jedna kadetkinja, a u generaciji poslije mene njih, čini mi se, tri. Za iduću godinu dala sam si zadatak da istražim koliko je žena završilo pomorsku školu i fakultet i koliko ih je nakon toga stvarno otišlo na brodove. Vrlo je teško doći do stvarnih podataka o broju žena na brodovima, kaže Njegovan.
Nakon završetka plovidbe karijeru je nastavila u Jadroliniji, gdje se relativno rano uključila u sindikalni rad, po čemu je pomorska javnost možda najviše prepoznaje.
– Moram reći da sam u sindikalnom radu, posebno u počecima, imala veliku podršku muških kolega, i to onih starijih. Počela sam sa sindikalnim aktivnostima još u Jugoslaviji, a osamostaljenjem Hrvatske bila sam i jedna od osnivačica Sindikata pomoraca Hrvatske, na što sam i danas ponosna. Ja sam ja, i uspjela sam se svojim karakterom nametnuti, no i kad se ne bismo slagali, nismo pokušavali mijenjati stavove druge strane, kaže nekadašnja pomorkinja koja se danas, uz vođenje Kluba umirovljenika, bavi istraživanjem i prikupljanjem materijala vezanim za hrvatsko i međunarodno pomorstvo, među ostalim i o ženama u pomorstvu za koje ponavlja kako se još uvijek ne zna ni njihov točan broj.
Žene u kruzing industriji
Posebno upozorava na velik broj žena u kruzing industriji.
– Mislim da ne raspolažemo stvarnim brojkama i da je žena na brodovima zapravo više od ovih službenih statistika. Broj žena koje rade kao bijelo osoblje i na drugim poslovima na kruzerima je impozantan, ali mi ne znamo koliko žena iz Hrvatske ili u cijelom svijetu radi taj posao. Ne znamo ni koliko ih radi na ovim malim turističkim brodovima i mini kruzerima koji plove po Jadranu. Obično se, kad se govori o ženama u pomorstvu, govori o časnicama, a ova su zanimanja zanemarena. I danas u Jadroliniji ima sedam časnica palube, i više od trideset zaposlenica bijelog osoblja. Pitanje je i što je s jahtama, koliko žena na njima radi, kaže Njegovan.
Pitali smo je kakva je danas situacija s predrasudama i seksualnim uznemiravanjima žena na brodovima.
– Seksualnog uznemiravanja ima, a ima ga u oba smjera. Ne treba zabijati glavu u pijesak i praviti se da je taj problem nestao. Imate i poseban problem predrasuda u široj javnosti, ne među kolegama na brodu. Kada pomorkinja izađe u javnost i nešto kaže, suočava se s nebrojenim zlim, seksističkim i licemjernim komentarima kojih uopće ne bi bilo da je riječ o muškarcu. Brojne pomorkinje više ne žele uopće izlaziti u javnost zbog takvih komentara. I meni se dogodilo da sam, nakon jednog novinskog teksta, imala hrpu ružnih komentara. Znači, na brod, koji je izrazito muška sredina, dođeš i nemaš nikakvih problema zbog toga što si žena, ali onda u javnosti budeš izložen svemu i svačemu i komentarima od kojih boli glava, ističe.
Kako bi se povećao broj žena u pomorstvu i njihov položaj, ističe kako u prvom redu pomorska učilišta moraju držati vrata jednako otvorena za muškarce i žene, kao i brodarske kompanije.
– Inače se ne bojim za budućnost žena u pomorstvu. Žene su hrabre i naći će svoj put, a mislim da će u tome pomoći i dugogodišnji nedostatak kvalitetne radne snage u pomorstvu, gdje žene sve više dokazuju da su ravnopravne muškarcima i da jednako kvalitetno, ako ne i bolje, mogu obavljati časničke poslove na brodovima, zaključuje Njegovan.
Vezana za brodove
A časnički posao radit će Dorotea Samaržija, koja je završila diplomski studij nautičkog smjera na Pomorskom fakultetu u Rijeci, a u međuvremenu je i odradila vježbenički staž na LNG tankerima te položila poručnički ispit, pri čemu je i asistirala drugim vježbenicima u pripremama za polaganje poručničkog ispita koje organizira Sindikat pomoraca Hrvatske.
Ona ističe da je upis na Pomorski fakultet bio plod dugotrajnog razmišljanja o studiju koji će odabrati.
– Uvijek me vukla nautika. Moj stric bio je usko vezan za plovidbu i brodove, pa sam još kao mala često razmišljala gdje on to sve ide raditi, kako putuje, kako živi na brodu. Sve me to uvijek zanimalo. Uz brodove je bila vezana i moja baka, koja je bila tehnički crtač, a radila je baš na nacrtima brodskih konstrukcija, tako da mi je i ona bila velika podrška pri upisu na fakultet, kaže mlada pomorkinja, ističući kako joj roditelji ipak nisu bili oduševljeni izborom budućeg zanimanja.
– Nisu baš bili oduševljeni, no kako se približavao kraj srednje škole i upis na fakultet, tako sam ipak odlučila da definitivno idem na Pomorski fakultet. Upisala sam nautiku, roditelji su i dalje bili malo skeptični, ali su se s vremenom navikli i postali također velika podrška. Završila sam dodiplomski studij u trajanju od tri godine, a nakon toga sam se ukrcala na brod kao kadetkinja, odradila kadeturu, upisala i završila i diplomski studij, u trajanju od još dvije godine, te položila poručnički ispit i sad se spremam na brod kao treća časnica palube, kaže Samaržija.
Što se tiče iskustva u školovanju i na brodu, ističe kako nije bila suočena s diskriminacijom ili predrasudama prema spolu, jer je žena u pomorstvu ipak sve više.
– Na fakultetu nas je bilo više cura, tako da nije to više nikakvo čudo kao što je možda nekad bilo. Tijekom kadeture bila sam jedina žena na oba broda na kojima sam plovila, ali znam da kompanija ima više žena ukrcanih na brodove. Žena je sve više, što je izvrsno i vjerujem da će se tako i nastaviti ubuduće. Na brodu, prema mom iskustvu, svi smo uvažavali jedni druge, bez obzira na spol, dob, boju kože ili vjeroispovijest, iako je u svakom trenutku na brodu bilo ukrcano nekoliko nacija. Muški kolege su me u potpunosti uvažavali, a sve nejasnoće i poteškoće rješavali smo komunikacijom koja je, prema mom mišljenju, osnovni preduvjet za dobro odrađen posao na brodu. Iskreno, možda više predrasuda imaju ljudi na kopnu nego kolege na brodovima. Ja zaista nisam imala nikakvih poteškoća s tim, niti s odrađivanjem svojih radnih zadataka na brodu, kaže Samaržija.
Tijekom kadeture plovila je uglavnom na linijama od Katara prema Dalekom istoku, na nekim područjima i pod pratnjom naoružanih zaštitara, no to nije umanjilo njezinu želju za plovidbom. Sebe, ističe, svakako i dalje vidi u pomorstvu i na brodovima.
– Želim nastaviti ploviti, i to na brodovima za prijevoz ukapljenog prirodnog plina, jer sam na njima i odradila kadeturu. Treba se samo truditi. Ništa nije nemoguće, sve se može, samo treba biti ustrajan i odlučan i istinski željeti raditi ovaj posao, zaključuje Samaržija.
“Barba” Vera Zec Drašković
Vera Zec Dešković, Riječanka nastanjena u Mošćeničkoj Dragi, jedna od prvih hrvatskih zapovjednica broda, ujedno i jedna od rijetkih žena na svijetu sa zvanjem kapetana duge plovidbe. Kako u šali voli reći za sebe – i jedna od rijetkih žena na svijetu koje zovu »barba«, što je inače tradicionalni naziv kojim naši pomorci oslovljavaju zapovjednika broda.
– Prije 30 i više godina nije bilo interneta, potrebne informacije nisu bile nadohvat ruke. Za zaposliti se trebalo je pratiti oglase u Novom listu ili slati molbe na adrese koje bi se pronašle u telefonskom imeniku ili dobile od kolege, prijatelja, znanca. Unatoč kroničnoj krizi u društvu, privredi, kulturi, pomorstvu, unatoč predrasudama i svim ostalim zaprekama, tko je tražio posao, taj ga je i našao.
Ne pratim i ne znam kakva je danas situacija u Hrvatskoj što se tiče zapošljavanja žena u pomorstvu. Ali zar je to uopće bitno, sa stajališta jedne osobe koja traži posao u pomorstvu? U svakom trenutku svatko može imati na dlanu ponudu i potražnju kadrova u cijelom svijetu. Svijet je velik i posla ima za sve koji žele raditi bez obzira na spol, vjeru, nacionalnost, boju kože, političku opredijeljenost… Ne preporučam ništa nikome, osim jedne stvari. Slijedite svoje snove i ne dajte nikome da vas u tome omete. S onim što ste odabrali, vi ćete ići kroz život, a ne oni što su vam sugerirali. I što god radili, trudite se da to radite dobro, što bolje, najbolje.
