Lokacija: Weifang, Kina
Vrijeme: 14. i 17. srpanj 2022. godine
Ime broda: „Sloman Hebe“
Vjerujem da smo svi koji smo barem kratko proveli vrijeme po zemljama dalekog Istoka vrlo brzo shvatili da Japanci, Kinezi i Koreanci imaju poteškoća pri izgovaranju pojedinih riječi engleskog jezika. Naročito riječi koje u sebi sadrže grlene glasove poput „r“. Stoga nam često bude teško razumjeti što nam govore.
Utoliko me nije osobito iznenadilo kad mi je agent prije dolaska u Weifang javio kako će nam on biti osnovni kontakt jer nitko (njegove riječi) u portu ne govori engleski jezik. Pokazalo se da i „Cargo Surveyor“ (inspektor tereta) i govori i piše sasvim solidan engleski. Dok ostale nismo niti vidjeli niti čuli.
Razmišljao sam kako će barem piloti (peljari) morati znati komunicirati na engleskom. No, znaj ti u Kini što očekivati. Bez trunke negativnog prizvuka!
Prije samog dolaska smo bezuspješno zvali pilote ili kontrolu prometa, bilo koga tko bi nam mogao reći što smijemo, a što ne. Pošto nitko nije odgovarao, uplovili smo u bovama (plutačama) označen plovni put i produžili prema jednoj od pilotskih stanica. Nakon kraćeg vremena je nazvao agent na telefon kako odmah moramo izaći van iz označenog kanala i produžiti do bove broj 47.
Promptno smo okrenuli brod i „sišli“ s plovnog puta, razmišljajući zašto je označen i čemu isti služi ako njime ne smijemo prolaziti. Odgovor sam dobio kasnije, od krajnje antipatičnog pilota koji me prosvijetlio svojom mudrošću ukazavši mi na to da je kanal isključivo jednosmjeran. Istovremeno me gledao kao da sam totalni idiot kojem osnovne stvari nisu poznate ili jasne. A ja se i dalje pitam zašto je tome tako obzirom da do tada nisam nikada i nigdje čuo da postoje takvi kanali. Da se promet može istovremeno odvijati samo u jednom ili drugom smjeru, zbog širine kanala, je prilično uvriježena praksa. Međutim, isključivo prema van mi je neobično.
Dakle, usporedno s kanalom smo došli i do željene bove gdje se s remorkera ukrcao spomenuti pilot. Nakon što je promumljao nešto što bi trebalo sličiti pozdravu zatražio je, ne zamolio, da mu se donese ručak na most. Odgovorio sam mu da će mu donijeti kad ručak bude spreman. Još dva puta me pitao u razmaku od kakvih petnaest minuta gdje je ručak za njega. Valjda se bojao da neće stići potrpati u sebe dovoljno brzo.
Kasnije se nazovi „razgovor“ odvijao otprilike ovako:
Pilot: “Imaš viskija na brodu?“
Ja: “Nemamo nikakvog alkohola na brodu.“
Pilot: “Zašto?“
Ja: “Zato jer nam je alkohol zabranjen“, a mislim si je li uistinu glup ili samo nekulturan.
Pilot: “Aha, ali imaš cigareta za mene?“
Ja: “Imam ali ne dan“, zaboravljajući na dobar kućni odgoj.
Pilot: “Zašto?“
Ja: “Jer sam prijavio carini.“
Pilot: “Nema veze za carinu. Daj mi cigarete.“
Ja: “Dok carina ne prođe ne smijem dirati cigarete.“
Pilot: “Onda na odlasku. Doći ću ja na brod na odlasku.“
Nisam mu odgovorio nego sam razmišljao kako vjerojatno nije jedini pilot u portu i kolike su zapravo šanse da se vrati na partenci (odlasku). Kao i kako ću onda izbjeći davanje cigareta.
No, prihvatili smo remorkere, dali prve konope na bankinu (obalu) i on se povukao s krila natrag na klimatizirani most.
Pilot: “Kapetane, šta nema kave za mene?“
Ja: “Tu ti je aparat pa si napravi ili čekaj da se vežemo“, već mi ga je bilo dosta i previše.
Napravio si je kavu, popio kavu i valjda su mu počeli crvi raditi u stražnjici.
Pilot: “Reci posadi da otpuste remorkere.“
Ja: “Otpustiti ćemo ih kad budemo vezani sa svim konopima. Ne prije toga:“
Pilot:“Reci posadi da mi pripreme skalu s desne strane.“
Ja: “Čim budemo vezani, otpustiti će remorkere pa pripremiti skalu za tebe.“
Pilot: “Reci posadi da mi pripreme skalu.“
Ja: “Čim budemo vezani, otpustiti će remorkere i pripremiti skalu za tebe!“
Pilot: “Reci posadi da mi pripreme skalu.“
Ja: “Koliko metara iznad mora?“
Pilot: “Reci posadi da mi pripreme skalu.“
Ja: “Pitam te, koliko metara iznad mora?“
Pilot: “Reci posadi da mi pripreme skalu.“
Ja: “Ponovo te pitam, koliko metara iznad mora?“
Pilot: “Tri metra, tri metra!“ Iznerviran, pokazujući četiri prsta u zraku.
Ja: “Dobro, tri metra!“, pokazujući tri prsta u zraku.
Za svo to vrijeme objašnjavanja oko skale, Čif je stajao nekoliko metara dalje i smijao se kao magarac.
Pilot, sav revoltiran, živčano me pozdravio i u pratnji Čifa spustio na palubu. Usput ga je pitao zašto je Komandant tako nervozan. Čif kaže da je zamalo pao na palubu od smijanja. Ali je, ipak, čekao dok nismo bili vezani i dok remorkeri nisu bili otpušteni kako bi jedan od dva došao po njega, a naša posada pripremila skalu tri, ne četiri, metra iznad mora.
Nevjerojatno, ali istinito – isti se pilot pojavio i na partenci. I opet je zatražio ručak. A kratko prije iskrcaja se odvijao kraći razgovor:
Pilot: “Imaš cigarete za mene?“
Ja: “Ne.“
Pilot: “Zašto?“
Ja: “Jer mi kompanija ne dozvoljava“, lažem čim usta otvorim.
Pilot: “Aha.“
Tu je nastupio tajac od minute do dvije. Vjerujem da je smišljao kako da me prevari i izvuče nešto. A kako je naš revni konobar uz ručak i flaširanu vodu donio i tetrapak mlijeka i voćnog soka, evo ti prilike.
Pilot: “Kapetane!“, pokazujući rukama na dva tetrapaka. „Uzet ću ovo. Može?“
Ja: “Ma nosi“, samo se više iskrcaj, pomislio sam, odmahnuvši rukom.
Pozdravili smo se i Terco ga je ispratio do palube i remorkera.
A nama na brodu je ostala zafrkancija s tri metra i četiri prsta u zraku.
U navigaciji, Istočno Kinesko more, Weifang (Kina) – Batangas (Filipini), 19. VII. 2022.
Kapetan Aron Baretić – ABe