Brodovi, kao i ljudi, imaju čudne sudbine. Ovo je priča o jednoj jahti čija je sudbina umnogome povezana i s našim prostorima. Priča je ovo o jahti koju je 1919. godine u Londonu kupio svjetski znanstvenik Guglielmo Marconi i na njoj izvodio eksperimente.
Jahta Elettra još živi, iako je izgrađena 1904. godine. Živi, doduše, rastavljena: krma s vijkom nalazi se na brdu Fucino nedaleko od Rima, u samome Rimu nalazi se njezin parni dinamo, u rimskom EUR-u (Esposizione Universale Roma) nalazi se rekonstrukcija kabine u kojoj je Marconi izvodio eksperimente, u Villi Grifone u Pontecchiju nalazi se poprečna sekcija broda, veliki dio aparatura kojima se služio Marconi čuva se u muzeju u Milanu, parni stroj koji ju je pokretao nalazi se u muzeju u Veneciji, dio pramca sa sidrom je u muzeju u Trstu, jarboli se nalaze u Padricianu kod Trsta, dok se u Arsenalu S. Marco u Trstu nalazi dio pramca dug 19 i visok osam metara, a dio trupa se nalazi i u Villi Durazzo (Margherita Ligure)…
No, kao što to obično biva, to nije sve: dio brodskog boka postavljen je kao spomenik na gradskoj pošti u Mestre, blizu Venecije, u mjestu Muggia kod Trsta je brodski tokarski stroj, a mala sekcija trupa odlutala je čak u australski Sydney, piše Novi list.
Ratne godine
Jahta je porinuta 27. ožujka 1904. godine u brodogradilištu Ramage & Ferguson Ltd. u Leithu pod imenom »Rovenska« (po projektu Coxa i Kinga), a njezin vlasnik bio je austrijski nadvojvoda Karlo Stjepan Habsburg, koji je bio mornarički časnik. Za takvo ime jahta je imala zahvaliti tome što je Karl na Lošinju imao vilu, u mjestu Rovenska, u kojoj je često boravio.
Upisana je u Yacht-Geschawader Austrougarske ratne mornarice, što znači da je vijala njezinu zastavu, a matična luka joj je bila – Veli Lošinj. Začudo, jahta je bila upisana kao vlasništvo njegove supruge, nadvojvotkinje Marije Terezije Austrijske, koja je bila kći princa Rudolfa i unuka cara Franje Josipa. »Rovenska« nije mnogo plovila, uglavnom je bila privezana za bove u Val d’Augusta (Mali Lošinj). Godine 1909. kupuje je Sir Max Waechter za 26 tisuća funti, pa na krmi ponosno vihori barjak gordog Albiona.
U tom razdoblju »Rovenska« nije promijenila ime, a poduzela je dva putovanja: prvo u Jadran i Crno more, a drugo u Sjeverno more. Pet godina kasnije, 1914., kupuje ju industrijalac Gustav H. F. Pratt, a budući da je već bio počeo Prvi svjetski rat, brod postaje pomoćni brod za ophodnju, a rat provodi ophodeći kanal između britanskog kopna te Bresta i St. Maloa na francuskoj obali.
No, to nije bio prvi brod nadvojvode Karla: 1886. ima kuter »Nair«, 1888. gulet »Christa«, 1893. novi gulet »Christa«, 1894. parnu jahtu »Christa«, 1895. jahtu »Ossero« (kasnije je postao »Dalmat«, a na kraju »Istranka«, koja će vjerojatno postati brod muzej u Metkoviću), a dok čeka »Rovensku« ima gulet »Sen«.
Završetkom rata jahta je demobilizirana i raspremljena u britanskoj luci Southampton, a u toj luci je, na dražbi, kupuje Guglielmo Marconi za 21 tisuću funti. Nakon popravaka i adaptacija u ploveći laboratorij, te pod zapovjedništvom kapetana Raffaela Laura, u ljeto 1919. godine uplovljava u Napulj. Slijede nove preinake u brodogradilištu u La Speziji, a 1921. dobiva ime »Elettra« i te godine u prosincu na krmi podiže zastavu Italije, a s obzirom na to da je jahta upisana u Reale Yacht Club Italiano, vije zastavu ratne mornarice.
Brod čuda
U travnju 1920. godine u plovidbi Biskajem gosti su mogli poslije ručka zaplesati uz zvukove glazbe koja se nalazila u hotelu Savoy u Londonu, poslušati glas velike sopranistice Nellie Melba izravno iz londonskog Covent Gardena putem programa koji je emitirala radiopostaja Broadcasting Marconi iz Cheimsforda.
Jahtu, nazvanu brod čuda, poznata po svom luksuznom smještaju posjetili su budući talijanski kralj Vittorio Emmanuele III. te britanski George V. Zanimljivo je da je 22. i 23. rujna 1920. godine »Rovenska« bila u Rijeci jer je Marconi bio obožavatelj Gabrielea D’Annunzia, koji je iskoristio mogućnosti te s jahte emitirao radioporuku »cijelome svijetu« o njegovoj aneksiji Rijeke Italiji. Krajem ožujka 1930. na brodu je bio i Benito Mussolini…
»Elettra« je imala 30 članova posade i mogla je poduzimati duge plovidbe bez potrebe za nadopunom goriva; 1922. godine prešla je Atlantik da bi pristala u New Yorku.
Važan član posade bio je radiočasnik Adelmo Landini (markonist), koji je bio član posade od 1927. do 1931. godine, a tijekom Prvog svjetskog rata bio je odlikovan za hrabrost. Nije bio samo kao operater Morzeovim znakovima, nego je bio i samouk u bežičnoj tehnologiji pa je često pomagao Marconiju u eksperimentima.
Kasnije je postao izumitelj koji je patentirao sedam inovacija, a najznačajnija bila je 1938. odnosno 1939., kada je registrirao patent o fenomenu odbijanja radiovalova s površine – Mjeseca! Napustio je »Elettru« 1931. godine, kada je brod u plovidbi Cannes-Santa Margherita Ligure u nevremenu izgubio ravnotežu i udario u visokonaponski kabel…
Posljednji eksperiment
Na brodu je 25. studenog 1936. u luci Civitavecchia buknuo požar. Srećom vatrogasci su brzo stigli i nakon sedam sati ugasili požar. Ipak, šteta nije bila velika.
Posljednji eksperiment dogodio se u lipnju 1937. godine – Marconi je radio na radiofaru s mikrovalovima, ali on umire 20. lipnja, te godine i projekt nije dovršen. Prije smrti Marconi je »Elettru« prodao talijanskom Ministarstvu pošta i telekomunikacija za 820 tisuća lira kako bi se brod sačuvao. Druga je inačica da Marconi nije imao nasljednika i da je Ministarstvo kupilo brod te da je za kupnju bio zainteresiran i američki magnat David Devies…
Ministarstvo je brod održavalo u Arsenale Marittimo u La Speziji, a početkom Drugog svjetskog rata seli se u Trst.
»Elettra« se čuva do pada Italije u rujnu 1943. godine (četiri člana posade koji su održavali brod sabotirali su stroj), u Trst ulaze Nijemci. »Elettra« se tegli u Arsenale Triestino radi čišćenja trupa… Sljedećeg dana predstavnici Kriegsmarine odlučuju, nakon pregleda, da je pogodna za mornaričku službu kao obalni ophodni brod.
Odmah počinju radovi na preinakama koji traju do 26. prosinca: dva admiralska sidra zamijenjena su sidrima tipa Hall, demontirani su jarboli, ugrađen je manji jarbolet za smješaj antena i signalnih svjetala, odstranjuje se pramčana motka, ugrađuju se tuševi i sanitarije za posadu na pramcu, smanjuje se dimenzija ciminjere, ugrađuju se postolja za mitraljeze, jedan od 15 mm i četiri od 20 m, ugrađuje se uređaj Clackson, kao i zvučnici za prijenos naredbi, ugrađuje nova radiopostaja …
Nijemci 27. prosinca iskrcavaju civilnu posadu i sljedeći dan »Elettra« postaje G.107 (kasnije N.A.6, iako se do potapanja nastavlja u dokumentima navoditi kao G.107). Unatoč talijanskim prosvjedima, kapetan Zimmermann dozvoljava da se s broda odnesu samo Marconijevi aparati – 19 sanduka i dva jarbola.
Prema dnevnicima njemačke Kriegsmarine rekonstruirana je plovidba G.107 (G= Geleit, prateći brod), koji je, zajedno s G.101, G.103 i G.105, dio Geleitflotille, isplovljava iz Trsta 28. prosinca pratiti veći desantni brod prema Dalmaciji.
Konvoj preživljava jaki zračni napad u visini Zadra: samo G.107 i desantni brod prolaze neokrznuti te su nastavili plovidbu na jug. Trećeg siječnja se G.107 nasukao na Zlarin, odsukan je nekoliko dana kasnije te se 14. siječnja vratio u Trst na popravak.
Popravak je trajao do 17. siječnja te G.107 ponovo plovi prema Dalmaciji. Nakon što je spasio kod istarske obale posadu oborenog zrakoplova, plovi na jug i u noći 22. siječnja se nasukao u jednoj uvali kod Zadra, gdje su ga 13. siječnja uništili neprijateljski lovci bombarderi.
Titova intervencija
Porema podacima Ufficio storico della Marina Militare Italiana brod je potopljen u Zadru 2. ožujka 1944. u bombardiranju, ali bez navođenja izvora za ovaj podatak. Pojavila se i teorija da je G.107 torpediran, ali ona je odbačena. Engleski i američki izvori nisu objavili nikakav podatak o napadu svojih zrakoplova kod Zadra.
Prema nekim drugim izvorima tu se G.107 nasukao, a drugog jutra su ga bombardirali i mitraljirali saveznički zrakoplovi nakon što su ga izviđački zrakoplovi otkrili prethodne večeri. Brod je potonuo u plitkom moru, bio je nagnut deset stupnjeva na desnu stranu, pramac je bio probijen na vodenoj liniji. Na palubi nije više bilo nadgrađa niti dimnjaka, a tijekom vremena s njega je odneseno sve što se odnijeti moglo.
Napokon su pokrenuti pregovori između vlada Italije i Jugoslavije o sudbini podrtine (1962.), najprije ministri vanjskih poslova Antonio Segni i Koča Popović, a onda ministri pošta i komunikacija. Postignut je dogovor o vraćanju podrtine Italiji tek na intervenciju – Tita, a zauzvrat je Jugoslavija dobila neke koncesije, iako je u Italiji objavljeno da Jugoslavija nije ništa tražila zauzvrat.
Nakon toga je vraćen u Trst, pokušana je rekonstrukcija – predviđala se i ugradnja motora od 400 KS… Polemike oko broda su se vodile punih deset godina, a brod je propadao. Tek 1973. ostaci su izvučeni na suho te se ustanovilo da nema nacrta za njegovu rekonstrukciju. Treba reći da su Nijemci, dok je brod bio u doku radi preinaka, dopustili jednom brodomaketaru da uzme mjere za izradu makete koja je i danas izložena u Trstu. Više nije bio u plovnom stanju, pa je 1977. razrezan …
I da ne zaboravimo nadopuniti popis gdje su sve dijelovi »Elettre«: podosta inventara je u – Diklu!
Danilo Prestint