Romano Malečić, mladić s Hvara, slijedi svoje snove i ne obazire se previše na ono što društvo govori, a svoje neobične avanture prepričao je za portal Dalmacija Danas.
Možeš li se kratko predstaviti našim čitateljima?
Neki kažu prelud, neki kažu sanjar, neki kažu “Petar Pan”… Ja kažem “Romano” jer to je sve šta znam. Teško mi je sebe svrstat i opisat jer se još uvik tražim, a iskreno ni ne volim te kategorizacije. Ali znam da san uvik više manje radi ono šta san osića da je ispravno, dok san u isto vrime pokušava slijedit neke svoje “snove” ili fiks ideje kako bi moji prijatelji rekli i ne obazirat se previše na to šta drugi govore jer uvik će bit ljudi koji pričaju, pogotovo na otoku, tako da virujem da triba samo radit ono šta isključivo tebe čini sretnim (naravno dokle god to ne ugrožava ljude oko tebe).
Odakle ljubav prema putovanjima?
Za sve krivim taj mali otok ispod sunca…Hvar. Najlipše misto na svitu. Odrastajući mi je da sve šta san moga poželit, al kad san odrasta, posta je možda premal za mene i poče me gušit. Jer svi tamo svakog i sve znaju. Ili bar misle tako. I zbog toga, već prije završetka srednje, san osića potrebu da pobignem. I pobiga san, već evo ima četiri godine otkako san stalno na putu, ali vratin se, tu i tamo kad svit postane prevelik, najčešće liti jer nema do lita na Hvaru.
Slučajno sam nabasala na tvoj kratki osvrt na putovanje Indijskim oceanom, no jedan mi je detalj posebno zapeo za oko, riječ je o stopiranju brodova. Opće poznati su auto stoperi i koliko je taj čin u današnje vrijeme opasan, dok stopiranje brodova nije toliko poznato? Hoćeš nam objasniti o čemu je riječ?
Stopiranje brodova je upravo to, šta sama riječ govori. Međutim, u principu nije toliko jednostavno ka stopiranje auta, jer ne možeš baš stajat sa podignutim palcom negdi sa strane luke i očekivat da će te koji brod skupit… To je to proces koji se svodi na danonoćno prehodavanje luke i upoznavanje ljudi koji bi te možda mogli odbacit do druge strane. I 99% vrimena ćeš čut “ne” kao odgovor, al sve šta ti triba je jedan “da”. Veliku ulogu tu igra srića. A proces je, jer jednom kad se pridružiš brodu, ne možeš napustit isti do kopna, zbog čega je ujedno i opasnije od stopiranja auta ako išta pođe po zlu. Najbitnija stavka je da se dobro slažeš s ostatkom posade.
Je li ti ovo prvi put da stopiraš brodove i kako si uopće došao na tu ideju?
Da, to je bia prvi put pa drito priko oceana.
Inspirirala me prijateljica Laila prije 3 godine na Hvaru kad me uvela u cili koncept. Od tad san bar jednom u životu želi preć ocean i ove godine mi se pružila prilika, i to ne jedna nego više.
Zapravo san se naša na Kanarima gdje san inicijalno pokušava ustopirat brod priko Atlantika. I dok san čeka taj svoj brod, živi san sa hippijima na plaži i ostalim stoperima. Bilo nas je 30-tak.
Ali u momentu kad mi se posrićilo i kad san naša svoj brod priko Atlantika, dobivan poruku od te iste Laile zbog koje san se naša ode, na Kanarima.
“You wanna cross Indian Ocean with me instead?”
Ali eto, život je ono šta se dogodi između planova, pa san u roku od par sati napusti brod kojin san triba prić Atlantik i naša se na letu, priko Londona, Kaira i Etiopije, za ni manje ni više, nego opet Tanzaniju.
I 10 minuta prije polijetanja zove me tata:
“Di si sine?”
I pokušavan mu ukratko, ka i vama i sebi, objasnit zadnjih misec dana u 10 minuta, koliko mogu.
“Stopirat brodove?” nije mu bia jasan taj koncept.
Nadodan: “Ako mama pita, na kruzeru san. Čujemo se za misec il dva.”
Jadni moji… Kad promislin stvarno nikad ne bi bia mater il otac sebi…
I tako san se naša na brodu, ne više na Atlantiku, nego najnepredvidljivijem oceanu, Indijskom, istočno, u suprotnom smjeru od uobičajenog zapadnog…
Koliko je opasno?
Jako je opasno. Praktički prelaskom oceana potpisujete najgori mogući scenarij; smrt, jer ocean je nepredvidljiv i nemilosrdan, a vrijeme konstantno promjenjivo na otvorenom moru. Ali u tome je čar, prilagodit jedra vjetru i promjenjivim uvjetima i gurat, bez obzira na okolnosti, naprid do druge strane. Ali također je jako bitno upoznat ostatak posade prije samog prelaska i naučit živit u simbiozi. Ako postoje bilo koje nesuglasice ili se jednostavno ne može postić dogovor u bilo kojem momentu prije prelaska, bježite jer na otvorenom moru odnosi postaju samo intenzivniji i osjećaj je ka da ste u zatvoru, a nemate se kome obratit jer signala nema, niti gdje pobić.
Nažalost slična se situacija nama dogodila… Koliko god smo mislili da se kako tako slažemo sa svojim kapetanom, onda kad smo isplovili, tek smo tad shvatili sa kime imamo posla jer nažalost voda i valovi utječu na frekvencije mozga i na površinu izvlače ono najgore iz nas ako nismo mentalno spremni suočit sami sebe. Tako da je nažalost ispalo da naš kapetan ima više ličnosti i da je podložan deluzijama, iskrivljavanju realnosti zbog čega smo se našli u situacijama opasnim po život.
Prije samog polaska je izbacio jednog člana posade, a samo 7 dana nakon, na Sejšelima je izbacio drugog, moju Lailu, zbog svojih uvjerenja utemeljenih na svojim deluzijama. Timun nan je puka čak 4 puta zbog čega smo se našli u čamcu usrid oceana kontra vitra i struje, a u sljedećem momentu smo plivali iznad jednih od najdubljih točaka na planetu, 5000 m dubokog indonezijskog rasjeda.
Tako da nažalost koliko god oprezni bili, ne možemo se 100% pripremit na ono šta nas čeka jer ni sami nekad nismo i ne možemo bit svjesni svojih mentalnih kapaciteta na koje more uvelike utječe u takvim uvjetima izolacije i nepostojanih distrakcija. Kao šta san prethodno spomeni, ako u obitelji postoji povijest bilo kakvih mentalnih poremećaja/dijagnoza, nažalost to sve izlazi na površinu spremni ili ne suočit isto.
Što tvoji roditelji kažu na tvoj, u najmanju ruku, drugačiji način života?
A šta će reć… poslin četiri godine, navikli su se kako tako, nisu imali izbora, morali su… Jer znaju da bez obzira na njihovo mišljenje, koje uvik uzmen u obzir i poslušan, ću tvrdoglavo, po svome… Bome da bi mater volila da san tamo, ali iako me možda ne razumi, nikad mi nije rekla “ne” niti ograničila i na tome san joj zahvalan. Naprotiv, vitar su mi u leđa, pogotovo sestra.
Stalno razmišljam o tome koliko je financijski zahtjevno živjeti na takav način?
Uvik dobivan pitanja ljudi da kako ili tko financira moja putovanja. Svega san se nasluša, neki su stvarno bili domišljati… Ali sve je stvar komfora i koliko smo spremni žrtvovat isti, odnosno koliko nam je ugodno u neugodnim situacijama… Da se razumijmo, ja uvik putujem “on a budget”. Zaboravite hotele il apartmane, ili kampiram bez obzira legalno il ne, ili spavan u prijatelja koje san prethodno ili putem upozna. Zaboravite restorane, jedem lokalno ili iz supermarketa. A šta se tiče prijevoza, samo low-cost aviokompanije, javni prijevoz i u većini slučajeva stopiranje, bilo auta ili u ovom slučaju brodova. I naravno radim putem… moja putovanja se svode na par miseci lutanja, par miseci intenzivnog rada… A radin bilo šta, šta god mi se pruži dokle god mi omogućava gurat naprid, bilo to restoran, bar, farma, recepcija hostela, predavanje engleskog…
I svjestan san da je to zahtjevan i na momente naporan stil života, ali trenutno ga mogu održavat jer san mlad, a nema šta čovik ne može kad je mlad.
Prelazak oceana u pozadini ima humanitarnu notu, reci nam nešto više o tome?
Da, kad biste privrtili vrime par miseci unazad, našli biste me u Las Palmas luci na Kanarima kako pokušavan s velikim žutim plakatom dan i noć pronaći taj brod kojim bi priša Atlantik. A osim šta san želi prić na drugu stranu, želi san to posvetit, također i nečem dobrom. Tad san misli prikupit koji euro za moju dicu u Africi i školu koju smo izgradili zajedno tamo pandemijske 2020/2021. Ali igron slučaja, ka šta znate, nisan priša Atlantik nego san se naša na Indijskom oceanu na brodu kapetana koji mi je onemogući slikavanje/snimanje i nažalost san mora odustat od te ideje.
Ali u međuvrimenu san od svoje prijateljice Sare Stojkanović sazna da je ovaj put Afrika nešto sjevernije od ekvatora, puno bliže nego šta san misli, priko granice, u susjednoj nam Crnoj Gori, u planinama gdje Milica, Žarko, Vladan i ostala djeca pješače 14 km dnevno po kiši i snijegu do škole i nazad, kako bi naučili šta god, jer druge opcije nemaju.
I kako se sad oglušit na to? Zato bi iskoristi situaciju i posveti svoj prelazak oceana njima i zamoli Vas i pozva da pomognete, donirate koji euro, ako možete kako bi ovim mališanima prkosnog duha osigurali bar prijevoz do škole i nazad. To je najmanje šta možemo napravit.
Jer nije bitno Afrika ili Crna Gora. Naše, vaše, njihovo jer na kraju dana to su dica, na njima svit ostaje… I ka šta san tvrdi prije par godina, pa tako i sad; obrazovanje ne bi tribala bit privilegija, nego osnovno ljudsko pravo.
Sudeći prema tvom profilu na društvenim mrežama čitavi svijet je tvoj dom, koje je mjesto na svijetu najsličnije otoku Hvaru s kojeg dolaziš?
“Nima doma do doma, nima do našeg Fora” kako bi Gego, lokalni hvarski glazbenik, reka. Ali stvarno, bez obzira koliko putova, još uvik mi je najdraži i najlipši dil svita, naš Mediteran.
Mlad si, 22 godine, a pun iskustava koje mnogi nikada neće za života doživjeti, možeš li se nekada u budućnosti vidjeti “usidrenog” za jednu lokaciju?
Definitivno se bližim momentu kad će moj život ne potpuno, ali bar djelomično poprimit neku strukturu. Voli bi ubrzo i upisat faks. Ali ne vidin se usidren na jednom mistu. Voli bi imat opciju lita na Hvaru i ostatka godine u velikon gradu; New York, London ili Berlin… Tako da kad otok postane premal, mogu pobić u svit, veliki grad di sam samo broj, a kad taj isti grad postane prevelik, da se mogu vratit svojen malom otoku.
Za kraj nam ispričaj anegdotu s nekog putovanja koja te se posebno dojmila…
Uffff… ko će izabrat, ali evo iz nekog razloga prvo su pale su mi napamet avanture s Islanda kad smo moja Anja i ja 2 tjedna stopirali i kampirali duž ring road-a na minus temperaturama, kad smo bižali od uragana i zaglavili na sjeveru, po snijegu i ledu na -17 stupnjeva.
“Romano, Aurora”
Nebo postaje mračnije kako je oblak sakria misec, i pojavljuju se neke pomične linije, sve zelenije… “ROMANO, AURORA” viče Anja. Gledamo u čudu. Šutimo. Svitla plešu. U zelenoj boji. I događa se opet. Opet me prolazi onaj osićaj. Jer ono o čemu san ka dite sanja, događa se tu, isprid mojih oči…
Ali kako se na Islandu vrime minja svakih 5 minuta, toliko često da Islanđani znaju reć “ako je vrime loše, pričekaj još 5 minuta i bit će gore”, zaspali smo sa aurorom, a probudili se u oluji, promočenog šatora i izdanog upozorenja od policije i vlade da će zbog nevere i naleta vjetra do 200 km/h sve ceste isti dan bit zatvorene. Znali smo da ne možemo provest još jednu večer vanka jer bi to značilo doslovnu “smrt” i počeli smo stopirat od juga prema istoku bježeći od oluje cestama koje su se postepeno zatvarale. Anja se u panici obratila “Balkancima na Islandu” i na našu sriću, našla krov nad glavom u naše žene Natalije, ilitiga tete Nate kako je mi zovemo. Teta Nata se smilovala kad je sve to čula i doslovce nan spasila glavu jer tamo smo proveli naredne dvi noći dok se ceste otvorile nisu i vitar smirio. Razminili smo priče, smih i suze. Nahranila nas je teta Nata, ono kako samo naši znaju. I dok se tako nahranjeni po prvi put u tjedan ne smrzajemo više u šatoru, nego sad ležimo u toplom krevetu, sitin se one materine “Uvik je dobro imat svog čovika”. I bila je opet, po ko zna koji put, mater u pravu. Fala teta Nata.
A mi nastavljamo put sjevera čim vrime omogući.
“Dalje prema sjeveru”
Smirila se nevera i otvorile su se ceste. Pozdravljamo tetu Natu i krećemo dalje ring roadom, prema puno hladnijem sjeveru. Niti izašli na cestu nismo, a sta nan je auto. Bili su to Poljaci, Pietrov i Monica koji su nas odbacili dobar dil puta. Ostalo nan je još samo malo… Bar smo tako mislili, ali smo se možda precijenili…
Jer kako smo se udaljili sjevernije, pa je mrak nešto prije, a Anja i ja smo se našli na -13 stupnjeva, vitru i snigu usrid doslovce ničega. Niti auta više ne prolaze.
Nismo očekivali toliko sniga, zapravo nismo ni očekivali snig, ali tu je šta je, nema nazad, samo naprid. Znali smo samo da ne možemo spavat vanka ni da oćemo jer bi se smrzli prije nego bi ubili oko.
I u tome svemu, našla je Anja neku kućicu od mahovine. Bila je to štala u kojoj su se nekad čuvale ovce, ali je bar imala 4 zida i krov… Uz malo plesa, sklekova i vruću juhu iz kesice koju po ko zna koji dan zaredom jedemo, dovoljno je bilo da preživimo noć.
Najgori dil dana… Zavlačimo se u vriće dok smo još zagrijani jer jedino tako smo mogli ubit oko. I ka svaku večer, samo čekamo svitlo i molimo da šta brže noć prođe.
“Probudili smo se. Živi smo.” govori Anja. “A šta ako smo zapravo umrli? Vidiš, sve se bili. Možda je ovo raj.” u šali odgovaran dok izlazimo iz štale koja nan je spasila glavu kako bi saznali da je ista neka povijesna znamenitost navodno.
Izlazimo na cestu, palac put gore i guramo naprid. Na pola smo puta, još samo 1000 km do kraja.
