Riječke dizalice jugu i buri prkose, a u bonaci pozdravljaju jedrilice, barke, koće… Neovisno o vremenskim prilikama, podsjetnik su Riječanima na dom, a turistima na Rijeku. Ti stameni divovi podsjećaju na neka prošla vremena, piše HRT Magazin.
– Brojne lučke dizalice prekrcale su tone tereta i tijekom godina pomogle da riječka luka postane značajno industrijsko i pomorsko središte, kazao je Vojko Kocijan, voditelj Odjela za razvoj i projekte Lučke uprave Rijeka.
Prvotnu su funkciju izgubile prije 20-ak godina, a zahvaljujući svjetskim trendovima sačuvane su od zaborava.
– Zato su te dvije dizalice, proizvedene u tvornici Ganz u Budimpešti, jedna 1948., a druga 1952. godine sačuvane, obnovljene i postavljene na riječki lukobran. Opremljene su višebojnom led rasvjetom tako da im omogućava da se dizalice u različitim prilikama prikladno oboje, objasnio je Kocijan.
Cijeli radni vijek dizalice su provele u riječkoj luci. Pored te dvije dizalice, Ganzove dizalice, u riječkoj luci su, dodao je Kocijan, početkom prošlog stoljeća radile i dizalice tipa Dietrich, Liptak, Elfekte, Ganz-Starsa kao i dvije dizalice proizvedene u Škodi 1939. godine koje još uvijek stoje na senjskom pristaništu.
Poput balerina, dizalice su se okretale oko svoje osi i elegantno klizile tračnicama.
– One su radile u bazenu Rijeka na prekrcaju tereta različite vrste i papira, vrećarije, a nekad davno prekrcavao se i kaučuk, prisjeća se Kocijan.
Modernizacijom luke povećana je upotreba mobilnih dizalica veće nosivosti pa se na dizalice iz prošlih vremena gleda s dozom nostalgije.
– Toliko toga se promijenilo. Bez njih ova luka bi bila mrtva. Prije rata bilo ih je 40 na ovim pozicijama, a poslije rata, pogotovo kad su se Nijemci povlačili iz Rijeke 1945., porušili su sve ono što je bilo luci vrijedno, a to su bile u prvom redu dizalice i gatovi, izjavila je Daina Glavočić, povjesničarka umjetnosti.
Mnogima omiljena riječka šetnica u naponu njihove snage bila je znatno drugačija, ističe HRT Magazin.
– Istovremeno, kada i riječko kazalište, i riječka luka je dobila svoju rasvjetu tako da je mogla i po noći raditi pa su dizalice bile električnog pogona. Nemjerljiva je njihova uloga pogotovo u prijašnje vrijeme kad su tereti bili drugačijih dimenzija i kad su se direktno iz brodova, pomoću tih dizalica ubacivali tereti u skladišta ili u prijevozna sredstva. Imali smo i vlak i vagone na Molo Longu, istaknula je Glavočić.
Njihovi su poluportali svojevrsni slavoluk industrijskoj baštini koji Riječane i njihove goste dočekuje na lukobranu. Veći dio Molo Longa izgrađen je krajem 19. stoljeća nakon razdvajanja tršćanske i riječke lučke uprave.
– Negdje od 1872. godine do 1888. godine najveći je dio bio izgrađen negdje u dužini od 1200 metara. Kasnije, između dva svjetska rata i još kasnije, dograđen je jedan dio, napomenula je Nana Palinić, povjesničarka arhitekture.
Danas je dug oko tisuću i 700 metara. Gradnja je bila iznimno zahtjevan pothvat. Veći dio materijala za gradnju stizao je iz kamenoloma u Martinšćici i Preluku.
Sve se moralo dobiti na umjetan način, navodi Palinić i dodaje da je bilo dosta poteškoća u gradnji jer je negdje nosivo tlo negdje bilo na tek 70 metara dubine.
U zlatnim su vremenima na prostoru koji danas čuvaju riječke dizalice, uz luku, djelovali veslački klubovi, ali i kupalište Quarnero otvoreno 1913. godine koje je u osvit Prvog svjetskog rata proglašeno najboljim kupalištem u Austrougarskoj monarhiji.
