Slana voda je lijek za sve: znoj, suze ili more, riječi su koje se pripisuju danskoj spisateljici Karen Blixen i one odražavaju jednu životnu istinu, za postići bilo što veliko potrebno je proliti puno znoja, a na tom putu vjerojatno ćemo i zaplakati, piše Novi list.
No, i zadnja imenica puno govori: sugerira povratak iskonskom, kao lijek za otuđenje i nemir.
More kao simbol nepoznatog, dubokog, ujedno je i simbol čovjekova povratka prirodi, odlaska iz hipertehnologizirane civilizacije i povratak korijenima, od kojih smo u posljednjih stotinu, dvije, godina više ili manje otrgnuti.
A kad na moru odlučite provesti godinu dana, kako biste oplovili svijet, pa se to pretvori u dvije godine i četiri mjeseca, čovjek će vjerojatno očekivati promjenu, drugi pogled na sebe i svijet oko sebe. No, Saša Fegić kaže kako kod njega to nije slučaj, jedino što je primijetio kao promjenu na sebi nakon povratka jest da više ne vidi potrebu za žurbom.
“Na kopnu često radimo stvari na brzinu, želimo nešto napraviti u pet minuta i onda to uglavnom »zeznemo« pa idućih dva sata popravljamo ono što se moglo napraviti u 15-20 minuta. No, na moru imate vremena i stvarima pristupate polakše”, reći će nam Saša Fegić koji je na jedrilici HIR 3, prvi pod hrvatskom zastavom oplovio svijet južnom rutom.
»Kriva« je sestra
Krenuo je iz Malog Lošinja, preko Jadranskog mora i Mediterana, do Brazila pa Južne Afrike, Australije, Novog Zelanda, Južnog oceana, koji se smatra jedriličarskim »Mount Everestom« te se opet od Južne Amerike vratio u Mediteran, Jadransko more i Lošinj. Točno dvije godine i četiri mjeseca Fegiću je bilo potrebno za taj pothvat, od 17. lipnja 2018. do 17. listopada 2020. na jedrilici od oko 10 metara HIR 3. I tri godine nakon povratka svoje je iskustvo ukoričio u knjigu na engleskom jeziku “My Way Around the World”, odnosno “Moj put oko svijeta”. Knjiga je već predstavljena u Poreču i Puli, a u srijedu 13. prosinca predstavljena je i u Klubu mladih u Rijeci.
Novi list je razgovarao sa Sašom Fegićem, rođenim Zagrepčaninom koji im otkriva kada je počeo jedriti, kako je došao na ideju da krene na zahtjevan put oko svijeta, o valu koji je prevrnuo brod nakon čega su više dana popravljali HIR 3, o plovidbi od 85 dana od Capetowna u Južnoafričkoj Republici do Fremantlea u Australiji i štošta drugoga.
“Iz Zagreba sam tako da nisam u jedrenju odmalena, već sam se prvi put na brodu našao slučajno, s 12 godina, kada je sestra po prvi puta išla jedriti, pa me pozvala. Svidjelo mi se, a roditelji su tad vidjeli da je to dobar sport pa su me pitali bih li išao u školu jedrenja, što sam objeručke prihvatio. Što sam više učio, više mi se sviđalo. U to vrijeme studirao sam građevinu, ali sam vidio da me more puno više privlači. I negdje pri kraju fakulteta, ajmo reći na dvije trećine »odrađenog«, odlučio sam da se ne želim baviti građevinom već jedriti. Tako sam otišao na brod i na tome je i ostalo”, pripovijeda Saša Fegić.
Jedrilica s pričom
Prve jedriličarske korake napravio je kod Mladena Šuteja, prvog Hrvata koji je u jedrilici HIR 3 sam preplovio Atlantik 1982. godine, a k tome je i dva puta obišao Rt Horn i jednom Rt dobre nade. Šutej je nedavno preminuo, u 78. godini, početkom listopada, a jedno od prvih Fegićevih jedrenja bilo je baš na jedrilici HIR 3 s njime.
Taj brod ima znamenitu i »burnu« prošlost, osim što je Šutej njime preplovio Atlantik, jako je oštećen u Domovinskom ratu, kada su 1992. godine snage JNA bombardirale Dubrovnik, pa tako i marinu gdje se nalazio HIR 3 koji je imao skoro 300 oštećenja od gelera. Novog vlasnika HIR 3 nalazi u Vrsaru, u Istri, od kojega ga i Fegić kupuje 2014. godine, kaže u derutnom stanju i potonućem te je dvije godine radio na brodu samo da bi ga osposobio da plovi.
“Prijašnji vlasnik zapustio je brod te je stajao 10 godina na vezu, rekli su mi da je čak par puta tonuo. Prijatelj mi je tad rekao da nisam kupio brod nego rudnik, ha, ha”, govori Fegić.
Nakon dvije godine popravljanja, još dvije godine prikupljao je opremu i spremao sve potrebno za put. Prvi mu je impuls pri kupnji broda bio želja da ga obnovi da ne propadne. No, kako ga je obnavljao sve se više rađala ideja o plovidbi oko svijeta.
“Ako je HIR 3 već jednom mogao oploviti svijet sa Šutejom, zašto to ne bih ponovio”, razmišljao je Fegić. A na taj put mnogi su bili spremni priključiti mu se. Jer od prvih početaka jedrenja pa do sredine 2010. godine, kada se počela rađati ideja o tome da oplovi svijet jedrilicom, stekao je mnogo poznanika i prijatelja jedriličara, oko dvjesto ljudi reći će. I puno ih je bilo za šankom nakon nekoliko pivi, kaže, nemali je broj dao »mig« da bi se rado otisnuli na put. No, kad je došlo stani-pani, samo njih nekolicina pokazala je hrabrost i činila okosnicu ekspedicije.
Najdulje je s njime bio prijatelj Nebojša Petrović iz Zemuna koji je s njime proveo 15 mjeseci na jedrilici, prešao 18 tisuća nautičkih milja, te oplovio rt na otoku Hornu, u arhipelagu Ognjene zemlje, na jugu Čilea, najveći izazov za svakog moreplovca, ali i Rt dobre nade, na jugu Afrike, te rt Leeuwin na jugozapadu Australije. Fegićeva tadašnja partnerica Marina Đukanović s njime je bila 13 mjeseci na brodu, preplovila 21 tisuću nautičkih milja, više od polovice putovanja, a na kraćim etapama sudjelovali su još i Ante Bučević iz Zagreba, Andrej Prpić iz Poreča, Branislav Bojić iz Kragujevca, Ivana Kordić iz Zagreba, Zorislav Kiš iz Siska, Nelson Rabak iz Pule i Tihomir Mlinar iz Melbournea, navodi Novi list.
“Primarno sam tražio suputnike, posadu ako hoćete, među prijateljima. Jer što će mi netko tko jako dobro jedri, ali si ne pašemo, pa ćemo se posvađati nakon nekoliko dana? Vremena za naučiti jedriti na brodu ima koliko hoćeš. Marina, na primjer, prije nego što me upoznala nije nikad ni bila na jedrilici. Maksimalno sam pojednostavio upravljanje jedrilicom, kako bi nam bilo što lakše na putu, a i smanjio sam opremu. Na takvom putu bolje je imati što manje stvari koje se mogu pokvariti”, opisuje Fegić.
Okidač za polazak
S desetmetarskim brodom može upravljati i jedna osoba, na što je Fegić bio i spreman, no u društvu je ugodnije, kako je zapisao Aristotel u Nikomahovoj etici: »Bez prijatelja nitko ne bi htio živjeti, pa makar imao svega drugoga u izobilju.« Prije no što se otisnuo na put oko svijeta naš sugovornik isplovio je oko četiri tisuće nautičkih milja na Jadranu.
“Što je bio okidač za polazak? Jednostavno sam u jednom trenutku prelomio. Shvatio sam da se možeš pripremati koliko hoćeš, ali da nikad nećeš biti potpuno spreman. Jednostavno je trebalo reći: »idemo!« i krenuti”, govori Fegić.
S konstatacijom Novog lista da je za takvu odluku potrebna i dobra doza hrabrosti, Fegić se, zanimljivo, neće složiti.
“Nema to veze s hrabrosti. Ne smatram se pretjerano hrabrim, to je jednostavno bio prirodni slijed. Jadranom sam prošao milijun puta, Sredozemlje nešto malo, a Atlantik i onda cijeli svijet je bio logičan korak dalje. Nisam to doživio kao odlazak u nepoznato. Dok nisam bio na pola Atlantskog oceana u glavi se i nisam osjećao kao da sam otišao negdje. Pogotovo što sam to pripremao četiri godine. Mislim da moj pothvat dokazuje da ako imate ogromnu volju možete puno toga. Ja niti sam sportaš, niti imam jako puno novca, ali sam bio dovoljno tvrdoglav da ovaj put dovedem do kraja”, kaže.
Put oko svijeta nije procijenio na 80 dana poput Julesa Vernea, već na jednu godinu. Jug, istok-zapad, pa na sjever i povratak kući. No pri putu za Capetown na pola Atlantskog oceana pukla je prednja pripona koja drži jarbol te nisu mogli ići direkto za jug Afrike, već su trebali skrenuti niz vjetar pa su krenuli u Brazil, do Salvadora koji se nalazi otprilike na sredini brazilske obale.
“Iz Salvadora smo išli u Capetown, znači da smo dva puta prešli Atlantski ocean da bismo došli do Afrike. To nam je odužilo put, baš kao i prelazak Indijskog oceana. Planirali smo maksimalno 60 dana za prelazak Indijskog oceana, no zbog lošeg vremena, proveli smo punih 85 dana na moru i zakasnili na sezonu prelaska Južnog oceana. Jer on se prelazi samo ljeti, nitko normalan to ne bi pokušao zimi pa nismo ni mi. No ni to čekanje nove sezone nije bilo toliko loše, jer smo posjetili Fidži, Novu Kaledoniju, Vanuatu, prije odlaska na Novi Zeland. Tu smo napokon iskusili malo turizma, jer smo bili dva mjeseca na Fidžiju i mjesec dana na Novoj Kaledoniji”, opisuje.
Atmosfera straha
Odande su se uputili prema Novom Zelandu, otkuda prema Čileu i Argentini, gdje ih je zatekla pojava koronavirusa, što je ponovno prolongiralo putovanje, piše Novi list.
“Kad smo krenuli iz Argentine bio je zabilježen tek prvi slučaj koronavirusa i ništa nije sugeriralo da će se dogoditi masovna zatvaranja. To nas je potpuno zateklo, jer nismo znali hoće li nam dozvoliti da pristanemo. No i u tome čovjeka život iznenadi. Ja sam zadnji čovjek koji bi očekivao da će hrvatska birokracija biti korisna, ali nam je stvarno puno pomogla u ovom slučaju. Da nije bilo jedne zaposlenice hrvatske ambasade u Braziliji, mislim da nikad ne bismo legalno ušli u Brazil. Ondje nitko ne govori nijedan drugi jezik osim portugalskoj, a birokracija im je deset puta gora od naše. Ona nam je sve to organizirala i bez nje ne bismo ništa uspjeli. To nam je bilo baš jako neugodno, vladala je atmosfera straha, a mi na brodu nismo znali što se događa”, opisuje.
Nakon Brazila išli su na Kapverdske Otoke, na kojima su ih najavili iz hrvatske ambasade u Portugalu. To je otočje prvi put 1456. otkrio Alvise Da Mosto, talijanski pomorac u službi Portugala, a 1495. godine otoci su proglašeni portugalskim kraljevskim posjedom.
Od 16. stoljeća bili su strateška točka prekooceanske trgovine robljem, dok su s vremenom Kapverdski otoci postali mjesto na koje su bili deportirani kažnjenici iz Portugala te crni robovi s obližnjeg afričkoga kopna, mala enciklopedijska natuknica možda nepoznatijeg dijela svijeta. Odande su dalje krenuli prema sjeveru Afrike, zatim Gibraltaru te preko Mediterana ponovno se vratili na Lošinj 17. listopada 2020. godine, točno 28 mjeseci nakon što su se otisnuli. I tri godine nakon povratka svjetlo dana ugledala je knjiga u kojoj je opisao svoj put.
“Ideja da napišem knjigu javila se već relativno na početku. Vodio sam brodski dnevnik da se kasnije mogu prisjetiti putovanja, no ubrzo sam shvatio da je to poprilično dosadno jer se nekad danima na brodu ništa ne događa. To je meni bilo dosadno pisati, a kamoli nekome čitati pa sam promijenio koncept. U tome mi je puno pomogla i urednica Michelle Elvy, koja je već uređivala knjige ove tematike.
Možda će se netko čuditi zašto je knjiga objavljena na engleskom jeziku, no tako sam odlučio jer većina ljudi koje zanima jedrenje u Hrvatskoj govori engleski, a ovako će biti dostupnija i širem tržištu. No ako bi se našao neki izdavač koji bi bio zainteresiran za hrvatsko izdanje, zašto ne, dapače”, zaključuje Saša Fegić.
