Ugarsko-hrvatska slobodna plovidba iz Rijeke (Societa in Azioni Ungaro Croata per la Navigazione Libera, Fiume) utemeljena je u srpnju 1899. godine na inicijativu grupe dioničara riječkog Ugarsko-hrvatskog parobrodarskog društva. Godine 1922. društvo mijenja ime u Prekomorska plovidba d.d., a sjedište se seli s druge strane Rječine, u Sušak. Društvo je prestalo postojati početkom Drugog svjetskog rata.
Na dotad uspješno poslovanje društva znatno su utjecale velike havarije: u studenom 1902. parobrod Zvir nasukao se na koraljni greben u australskim vodama i proglašen potpunim konstruktivnim gubitkom; u srpnju 1903. nestao je s cijelom posadom parobrod Klek u plovidbi Colombo – Aden te iste godine parobrod Plitvice sudario se s parobrodom Andania u Tampicu. Zanimljivo je da su u floti tog riječkog brodara plovila dva parobroda istog imena – Zvir, oba su izgrađena u Southwicku u razmaku od 12 godina i oba su stradala, ali u različitim okolnostima, piše Novi list.
Prvi Zvir
Prvi Zvir izgrađen je 1900. godine u brodogradilištu John Priestman & Co. u Southwicku (Sunderland), imao je 3.333 brt (2.119 nrt) i 5.600 tona nosivosti uz dužinu od 100,6 i širinu od 14,4 metra. Pogonio ga je parni stroj trostruke ekspanzije od 1.800 IKS brzinom od deset čvorova.
Prema šturim raspoloživim podacima, parobrod Zvir, pod zapovjedništvom Ivana Randića iz Bakra, 27. studenog 1902. godine u plovidbi iz luke Pasuruan (nizozemski naziv Pasoeroean) na istočnoj obali Jave (Indonezija), oko 65 kilometara jugoistočno od luke Surabaya, u plovidbi za Port Adelaide s teretom šećera u vrećama nasukao se kod Point Cloatesa (Carnarvon, zapadna obala Australije). Brod je bio u najmu Colonial Sugar Refining Co (CSR). Ta kompanija počela je radom na Fijiju 1880. godine, prestala je postojati 1973., a prije toga je imala rafinerije šećera u Melbourneu i Aucklandu. Iz lijevog bunker-skladišta ugljena 24. studenog suknuo je dim te se pristupilo uspješnom gašenju. No u 17 sati buknuo je požar na drugom mjestu u istom skladištu koji je ugašen četiri sata kasnije. U 22.30, 27. studenog osjetio se udarac i brod se nasukao na koraljni greben. Trup je probijen te je more snažno prodiralo u strojarnicu te je ugašen jedan kotao.
Na ispaljene raketne signale nije bilo odgovora te je brod s tri čamca napušten. Uputili su se prema luci Carnarvon, ali je trebalo veslati oko 140 milja. Na ulazu u ušće rijeke Gascoyne, zbog jake struje, iskrcali su se 2. prosinca te pješačili 14 milja do grada. Osamnaest članova posade i zapovjednik otputovali su u Singapur preko Fremantlea, a 11 članova posade ostalo je u Fremantleu. Teret šećera je uništen, a parni tegljač Beagle koji je pristigao upomoć, zbog nevremena nije se mogao približiti podrtini. Zanimljivo je da je Lučki ured u Rijeci donio odluku kojom se suspendira svjedodžba kapetana duge plovidbe izdana 25. kolovoza 1877. prvom časniku palube Mati Paškvanu iz Martinšćice (Kostrena) na godinu dana…
No, to nije bilo prvo nasukanje: Zvir se nasukao i 29. kolovoza 1902. pri isplovljenju iz japanske luke Moji s teretom ugljena za Hong Kong. Na brodu je bio japanski pilot, a na karti je bila označena dubina od četiri fathoma (24 noge ili četiri paša). Brod je strugao dnom zbog jake morske struje, te su oborena oba sidra. Nakon 30 minuta parobrod je ponovno zaplovio. Nema nikakvog izvješća o nastaloj šteti iako je događaj uredno prijavljen K.u.K. konzulatu u Hong Kongu. Zanimljivo je da je raspolagao i sustavom za hlađenje tereta.
Drugi Zvir
Drugi Zvir izgrađen je 1912. godine u brodogradilištu Robert Thompson & Sons u Southwicku (Sunderland) i bio je nešto malo veći od prethodnika: 4.286 gt, 2.766 nrt i 7.821 tona nosivosti uz 107,56 metara dužine i 15,48 metara širine. Pogonio ga je parni stroj trostruke ekspanzije od 1.645 IKS brzinom od deset čvorova. Prvi zapovjednik, od 1912. do 1915. godine bio je kapetan P. P. Sepich, a od 1916. do 1920. kapetan Longobardo.
Brod blizanac, Rečina, izgrađen je 1914. godine, već je 1915. prodan u Cardiff te je plovio do 1920. godine kao Eggesford. Nakon toga vije talijansku zastavu, kao Valdirosa, do 1943. kada je namjerno potopljen na ulazu u luku Livorno. Nakon rata je izvađen i izrezan.
U pomorskim kronikama je zabilježeno da se Zvir 1912. godine nasukao na otok Porquerolles (kod Toulona), ali je odsukan zahvaljujući roniocima i brodu za spašavanje Valkyren. U kolovozu 1914. Zvir je u talijanskoj luci Siracusa te je interniran prema međunarodnim zakonima, jer je tada Italija bila neutralna te je na mrtvom vezu.
Ulaskom Italije u rat 23. svibnja 1915., Zvir je zarobljen i stavljen pod kontrolu talijanske vlade i dat na upravljanje državnoj kompaniji Esercizio Navigazione delle Ferrovie dello Stato čije je sjedište u Rimu, a matična luka parobroda je postala Genova. Odluka o otimanju tog i drugih austrougarskih brodova u talijanskim lukama formaliziran je dekretom izdanim 30. svibnja 1915. godine. Godinu dana kasnije, 1916. brod mijenja ime u Monviso. Komisija za ratni plijen je tek 15. ožujka 1919. godine, kada je rat odavno završio, donijela odluku o konfiskaciji neprijateljskih brodova kako bi se sredstva dobivena od prodaje brodova i tereta slila u fond za naknadu za izgubljene talijanske brodove u Prvom svjetskom ratu.
Parobrod je vraćen kompaniji Societa Ungaro-Croata per la Navigazione Libera koja je postala talijanska Ungaro-Croata Libera Societa Anonima, a brodu se vraća ime Zvir. U lipnju 1923. brod prelazi pod Prekomorsku plovidbu d.d. iz Sušaka, a 18. lipnja 1925. prodan je kompaniji S.A. Navigazione Libera Triestina iz Trsta te postaje Risano. Iste godine parobrod postaje prvi parobrod te kompanije koji je oplovio Afriku s polaskom iz Sueza čime je otvorio novu liniju. Desetog srpnja 1931. parobrod kupuje kompanija S.A. di Navigazione a Vapore A.V.E. iz Genove, mijenja ime u Eridano, a od 1932. njen zapovjednik je kapetan F. Craglietto podrijetlom s Lošinja, navodi Novi list.
Od 23. studenog 1940. brod se koristi u konvojima prema Libiji, a 16. lipnja 1941. godine. dok plovi u konvoju u Mesinskom tjesnacu, trpi napad britanske podmornice HMS Unbeaten koja je ispalila četiri torpeda s udaljenosti od 6.800 metara. Njemački izvori tvrde da su u konvoju bili brodovi Eridano, Sibilla, Priaruggia i Citta di Tunisi odnosno Spezia, Trapani, Livorno, Citta di Genova i Citta di Tunisi. Torpeda nisu pogodila.
U rujnu 1941. konvoj u kojem se nalazi Eridano napali su britanski zrakoplovi kod Capo Colonna, ali samo je jedan brod, Lago Zuai, teško oštećen s mnogo stradalih.
Trećeg prosinca 1941. parobrod Eridano isplovio je iz Krfa za Patras, u samostalnoj plovidbi i bez pratnje. Trebala je to biti plovidba bez problema, jer taj dio mora je bio relativno miran… No, sljedećeg jutra u 8.30 parobrod je torpediran te je potonuo oko šest milja od Capo Dukato (južno od rta i sjeverno od Kefalonije, u kanalu koji razdvaja Santa Maura-Lefkada od Kefalonije).
Mnogi izvori još i danas navode da je brod potopila britanska podmornica HMS Trusty koja je ujutro 4. prosinca napala jedan brod zapadno od otoka Zante. No, taj se napad zbio u 12.17, nekoliko sati nakon torpediranja Eridana, a napadnut je, uz to, ratni, a ne trgovački brod. Taj ratni brod, podmorničari su identificirali kao razarač razreda Grecale, a radilo se o torpiljarki Procione (mnogo manjoj, ali joj je profil bio sličan razaraču), koja je prevozila gorivo iz luke Argotosli za Bengazi. Sam zapovjednik podmornice u dnevniku je naveo da nijedan torpedo nije pogodio cilj. Procione je prešao u protunapad i bacio čak 63 dubinske bombe, bez ikakvog uspjeha.
Misterij
Tko je, onda, potopio parobrod Eridano? Nijedna britanska podmornica, u to vrijeme, nije zabilježila potapanje broda u Jonskom moru, ali ipak, postojala je jedna podmornica koja je operirala tim područjem, ali nije mogla javiti o potapanju, jer se nikada nije vratila u bazu: HMS Perseus. Podmornica je isplovila iz Malte 26. studenog na svoju trinaestu ratnu misiju, osmu u Sredozemlju. U početku je imala zadatak ploviti pred lukom Bengazi, pa ispred egipatske Aleksandrije, ali na dan isplovljavanja dobila je putem radija naredbu krenuti prema zapadnoj obali Grčke. U noći 6. prosinca udarila je u plovidbi u talijansku minu sedam milja sjeverno od Zante (Zakynthos) te je potonula na 52 metara dubine.
Od 61 člana posade, samo četiri su uspjela izaći iz podmornice koristeći dizalice Davis, a od njih samo jedan, ložač, uspio je doći do površine i obale Kefalonije udaljene pet milja. Kefalonija je bila okupirana od talijanskih trupa pa se ložač 18 mjeseci skrivao kod domaćih obitelji: tek u svibnju 1943. uspio je napustiti otok čamcem kojim je došao do turske luke Smirna u neutralnoj Turskoj nakon što je prešao oko 640 kilometara razdaljine Egejskim morem. Javio se u britanski konzulat, a onda je prebačen u Egipat gdje je služio do kraja rata.
Zanimljivo je da taj ložač nije bio član posade podmornice, već je bio ukrcan kao putnik za Aleksandriju gdje se trebao ukrcati na podmornicu HMS Thrasher, a u razgovoru je, nakon godine i pol, spomenuo torpediranje u zoru 3. prosinca.
Od 37 članova posade parobroda Eridano (29 civila i osam topnika) dva su ranjena, a četiri su nestala (jedan civil i tri vojnika).
Još dva Zvira
Treći Zvir izgrađen je 1926. godine u brodogradilištu Clyde Shipbuilding & Engineering Co. Ltd. u Port Glasgowu za Prekomorsku plovidbu d.d., Sušak. Početkom Drugog svjetskog rata menadžer broda postaje John Cory & Sons Ltd. iz Cardiffa. Parobrod je potonuo 15. studenog 1942. godine nakon sudara s motornim brodom Skagerak oko stotinu milja južno od Port Kemble u plovidbi između australskih luka Whyalla i Newcastle s teretom željezne rudače.
Četvrti Zvir je bio putničko-teretni (deset dvokrevetnih kabina prvog razreda i 15 dvokrevetnih drugog razreda) motorni brod (Sulzer od 9.600 KS, brzina 18,5 čv), izgrađen je 1966. godine u riječkom brodogradilištu »3. maj« za riječkog brodara Jugoliniju. Održavao je teretno-putničku liniju za New York. Postao je Abu Jusuf 1981. godine kada je predan na upravljanje egipatskoj tvrtci Rachid Shipping Co. iz Alexandrije pod vrlo nepovoljnim uvjetima, Dvije godine kasnije postaje Salem S. (Samatur Shipping Co., Alexandria), a 1993. postaje Zoe S. U rezalište Bombay stigao je 4. listopada 1993., a nasukan je tek 15. siječnja 1994. godine.
Od kadeta do inženjera “nuklearca”
Erazmo Bernard Tićac (Žurkovo, Kostrena, 20. lipanj 1904. – Millburn, SAD, 22. kolovoz 1968.), brodograđevni inženjer. Maturirao je 1923. na Pomorskoj školi u Bakru. Kao kadet na parobrodu Zvir došao je 1924. u SAD, gdje je, završivši studij, postao ugledni brodograđevni inženjer. U poduzeću George G. Sharp iz New Yorka bio je glavni projektant broda Savannah (1959.), prvoga trgovačkog broda na nuklearni pogon.
Mjesto »rođenja« – Sunderland
Posebna je zanimljivost da je riječki brodar Ugarsko-hrvatska slobodna plovidba sve svoje brodove izgradio u Sunderlandu: 1900. Olga i Zvir, 1901. Klek i Korana, 1902. Plitvice, 1903. Dunav, 1904. Buda, 1912. Zvir i 1914. Rečina.
Stariji Zvir
Godina gradnje: 1900.
Brodogradilište: John Priestman & Co., Sunderland (Southwick)
Dimenzije: 100,6 x 14,6 x 7,96 metara
BRT: 3.333; NRT: 2.119; DWT: 5.600
Pogon: triplex
Snaga: 340 NKS; 1.800 IKS
Brzina: 10,0 čv
Vlasnik: Societa in Azioni Ungaro Croata per la Navigazione Libera, Fiume
Posada: Ivan Rendić, zapovjednik (Bakar); Frane Komadinić, kormilar (Pula); Frane Frlan (Volosko); Frane Golubović, treći palube (Bakar); Anton Žuvić, tesar (Brač); Pietro Rullis, mornar; Papas Teodora, mornar; Fran Vidić, kormilar; Giorgio Landachis, kormilar; Anton Bakarcich, kormilar; Lorenzo Hrboka, ložač; Franc Commandie; Ivan Raketich, mazač; Angelo Dominico, ložač; Ivan Pilat, konobar; Petar Macan, mali (iz knjige Igora Stipanovića: »Parobrodarstvo Rijeke«)
Mlađi Zvir
Godina gradnje: 1912.
Brodogradilište: Robert Thompson & Sons, Southwick
Dimenzije: 104,56 x 15,48 x 6,58 m
BRT: 3.549; NRT 2.229; DWT 7.821
Pogon: triplex
Snaga: 331 NKS; 1645 IKS
Brzina: 10,0 čv
Vlasnik: Societa in Azioni Ungaro Croata per la Navigazione Libera, Fiume
– kolovoz 1914. rasprema Siracusa
– 23. 5. 1915. zaplijenjen
– 1916. Monviso – Stato Italiano, Roma/Ferrovie dello Stato, Genova
– 1922. Zvir – Ungaro Croata Libera, Fiume
– 1923. Prekomorska plovidba d.d., Sušak
– 1925. Risano – Navigazione Libera Triestina S.A., Trieste
– 1931. Eridano – S.A. di Navigazione A.V.E., Genova
