Cijeli svijet ovih dana svjedoči napadima jemenskih pobunjenika Hutija na teretne brodove u Crvenom moru. Hutiji uživaju podršku Irana, na strani su Hamasa, a povod za napade upravo im je rat između Izraela i islamističke militantne organizacije u Gazi, piše Dubrovački vjesnik.
Svjetske brodarske tvrtke počele su zaobilaziti tu rutu i koristiti obilazni pomorski put oko Afrike, a ovih su dana vojne snage SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva napale položaje Hutija. Nema sumnje da su posade čiji brodovi plove tim područjem stavljene pred veliki izazov te su izložene golemom stresu, a još su mnogima u sjećanju svježi napadi somalskih gusara, baš u Crvenom moru, ispred obale Somalije, ali i u Indijskom oceanu.
Dubrovački kapetan Teo Grbić nije doživio napade gusara ili drugih “morskih razbojnika”, a dodaje da se na takav napad teško pripremiti.
“Posada se može pripremiti jer postoje vodeni topovi, ali nema oružja na brodu pa je jako teško suprotstaviti se napadačima, posebno jer sad gađaju brodove raketama izdaleka. Tko se može na to pripremiti?! Zato mnogi idu oko Rta dobre nade, oko Afrike da izbjegnu Suez i Adenski zaljev. Iako, Hutiji su rekli da biraju svoje ciljeve, da napadaju brodove onih država koje podržavaju Izrael. Posada mora biti psihički spremna na sve to. Napadači lako mogu zauzeti brod jer imaju brze brodice, gumenjake, brzo se i vrlo lako popnu na brod ako im se ne suprotstavite oružjem, a na brodu nema oružja”, napominje Grbić te dodaje:
“Kad zauzmu brod onda su oni ‘gazde‘, zapovjednik broda ih mora slušati jer tko zna što su mu sve u stanju napraviti. Kad prolazite tim područjem, to je veliko psihičko opterećenje jer nikad ne znate kad i koga oni mogu napasti. Za posadu je to jako zahtjevna situacija, a svaka kompanija ima svoj protokol za takve situacije i po njemu se postupa. Zapovjednik ima uputstva od kompanije što napraviti u slučaju napada. Upadnu li gusari na brod, zapovjednik više nema nikakvu ingerenciju, može samo ‘moliti Boga‘! Na brodu nema oružja, davno prije zapovjednik broda imao bi pištolj, ali toga više nema. Uostalom, što će vam pištolj ako njih pet, deset dođe na brod?! Možete si stvoriti samo još veće probleme! No, Hutiji sad brodove gađaju projektilima, tu se ne možete obraniti, a pitanje je i što žele postići time?! Postoje i oružane pratnje, to su vam osposobljeni vojnici koji se ukrcaju na brod i štite ih od napada, obično ih plate kompanije i to je onda dodatni trošak. Svakako, važna je psihička priprema posade i zapovjednika. Koliko vidim na televiziji, napadači kad zauzmu brod, drže posadu zaključanu na jednom mjestu i voze brod gdje žele, te traže novce”, navodi sugovornik.
Dodaje kako je i prije pirata znalo biti posvuda, znalo je biti raznih pokušaja malih grupa, ali je u zadnje vrijeme najkritičnije bilo područje oko Somalije. Naglašava kako su napadi jemenskih pobunjenika “neka sasvim nova dimenzija”. Sam je uglavnom plovio na putničkim brodovima, navodi Dubrovački vjesnik.
“Kruzer može napraviti drugi itinerar, ne mora ploviti tuda, ali opet moraju proći ispred obale Somalije, samo se maknu daleko od kopna. Ali, teretni brodovi idu kroz Sueski kanal jer je to daleko isplativije nego ići okolo. Normalno da to utječe na cijenu svega, počevši od cijene goriva pa nadalje… Primjerice, ako imate kontejnerski brod koji vozi 10, 15 tisuća kontejnera u Europu a mora ići oko Afrike, veći su troškovi, vozarine, cijena kontejnera se povećava. Uzmimo na primjer da kontejner košta 1.000 eura, tom kontejneru će zbog obilaska oko Afrike cijena skočiti na recimo 1.200 eura i normalno je da će u tom slučaju skočiti i cijena proizvoda koji je unutar kontejnera, to vuče jedno drugo”, naglašava kapetan.
Grbićev kolega, umirovljeni dubrovački kapetan duge plovidbe koji želi ostati anoniman, nije doživio napade.
“U ono doba nije bilo ovolikog zla dolje na tom području koliko ga ima sad. Nikad nijednog gusara nisam vidio, niti nas je ikad itko napao, niti je bilo problema, ali nisam previše puta ni plovio na tom području. Više se govorilo, nego što se napadalo! Sad je postalo grubo, zaboga, napadaju raketama! U ono doba se spominjalo kako znaju doći s onim brzim brodicama uz brod i onda bi ih članovi posade zalijevali manigama od mora, ali to je bilo bez veze, to je čak bilo malo i smiješno! Nije bilo ni alavija protokola, a znam da sam se u ono doba ‘zakačio‘ s jednim nadređenim iz kompanije. Govorio je da se pripremimo i da stavimo protupožarne šmrkove i pumpe po palubi te da ih zalijevamo ako dođu sa svojim brodicama, ali to su zapravo bili kao kajaci s pentama! Znam da sam mu jedanput napisao i pitao da, ako ih imamo zalijevati, hoću li im dodati sapun da se lijepo operu prije nego se popnu na brod, hoćemo ih dočekati i napisati na skali “Welcome on board”, hoćemo im otvoriti kantinu i brodsku kasu?! Da ih ponudimo viskijem i cigarama i da im, ako ima para, damo pare?! Nisam to doživio i bolje da nisam”, priča pomorac te dodaje još jednu zanimljivost:
“Prije je to bilo malo ‘smiješno‘, a ovo je sad ozbiljnije, ne znam kako sad brodovi prolaze?! Dobro, sad na brodovima budu oružane pratnje s automatskim puškama koju ukrcaju na brod prije prolaza. Srećom, nisam ni to doživio, ali tako su mi pričali. Koliko je i to sigurno ako Hutiji napadaju raketama a oni imaju automatske puške, koja korist od toga? Sjećam se 1970. kad sam počeo ploviti kao kadet, Suez je tad bio zatvoren, bio je rat između Egipta i Izraela pa smo išli oko Rta dobre nade. Jest malo dulje i skuplje, ali tako je bilo. Kasnije je bilo sigurno, Sueski kanal smo kasnije zvali ‘Marlboro kanal‘. Sve se svodilo na to da bi vam našli neku ‘grešku‘ i onda biste im dali 10, 15 do 20 kartona cigara i ‘greške‘ više ne bi bilo, sve bi bilo u redu. Gusare tada ne bismo vidjeli, a u Crvenom moru je bilo lijepe, krasne ribe pa bismo fermali i zaribali. Gusari nas nikad nisu napali niti smo razmišljali o njima, ali to je bilo neko drugo doba”, poručuje sugovornik.
