Po želji čitatelja Novi list piše o brodovima koji su postojali, plovili, a ostali su samo u sjećanjima – bili su mali ili veliki, hranili su pomorce i njihove obitelji i bili u flotama – naših brodara. Neka ovo bude prisjećanje na neke od njih.
Motorni brod Buc izgrađen je 1952. godine u brodogradilištu G. Wolkau Schiffwerft u Hamburgu (Wilhelmsburg) kao Conrad za tvrtku Conrad Schepers iz Haren-Emsa. Prilikom gradnje bio je dug 41,7 metara da bi 1959. bio produljen na 49,9 metara s posljedičnim povećanjem nosivosti s 365 na 591 tonu. U lipnju 1959. godine mijenja ime u Iduna i vlasnika Alfreda Schramma iz Elsfletha. Pod tim imenom plovi do 1973. kada postaje Sea Weser vlasnika Sea & Continental Waterways Transport Ltd. iz Singapura, a 1974. vlasnik je Freight Express Seacon Ltd. iz Singapura. Te iste godine kupuje ga Lošinjska plovidba (nema ga u monografiji tog brodara) te dobiva ime Buc. Nakon toga, po običaju, prelazi u flotu Brodogradilišta Cres. Devetog srpnja 1982. tone u uvali Štinjan u plovidbi Novigrad – Cres s teretom kamenja. Brod je izrezan u Puli u listopadu 1982. godine.
Sis i Orjen
Još jedan brod kojeg nema u monografiji Lošinjske plovidbe je Sis. Izgrađen je 1940. godine kao Uranus za vlasnika Hendrika Gerarda Antoniusa Sinjorga iz Hillegersberga u brodogradilištu N.V. Scheepswerven v/h Gebr. G.&H. Bodewes u nizozemskom Martenshoeku. Prodan je 1940. godine kada dobiva ime H.A.S.T. 1, vlasnik je N.V. Maatschappij Voor Handel Agenturen Scheepvaart & Transporten iz Rotterdama, a menadžer firma F.A. Voigh & Co. Godine 1941. nalazimo ga u floti N.V. Reederij Muron, također iz Rotterdama, menadžer je Hugo Stinnes Reederei A.G. iz Mulheima am Ruhr, a iste godine postaje S.A.T. 2 u floti njemačke ratne mornarice, 1942. – S.A.T. 17, a 1944. – V 6515. Nakon rata, 1947. vraćen je prijeratnom vlasniku te je brodu vraćeno ime, a 1958. godine prodan je u Italiju i postaje Tacito vlasnika Giusta Camalija iz Venecije, očito potomka obitelji Camalich iz Nerezina. Sedam godina kasnije postaje Visp, vlasnik je Gea di Cossutta Elio & C. S.A.S iz Venecije, a 1970. vlasnik je Antonio Smundin, također iz Venecije. Lošinjska plovidba kupuje ga 1971. godine i daje ime – Sis. Dvije godine kasnije prelazi u flotu Brodogradilišta Cres. Izrezan je u prosincu 1978. u Splitu.
Tegljač male obalne plovidbe Mercedes III vlasnika Samuela J. Pricea iz Cardiffa izgrađen je 1908. godine u brodogradilištu George Brown & Co., Greenock, Garvel Shipyard (novogradnja broj 51). Imao je 98 brt, a pogonio ga je compound parni stroj snage 350 IKS. Godine 1909. kupuje ga brodogradilište Palmer’s Shipbuilding & Iron Co. Ltd., Jarrow za svoje potrebe, a 1920. prodan je brodaru The Hebburn Transport Co. Ltd., Hebburn. U britanskim izvorima navodi se da je 1930. godine prodan u Jugoslaviju bez daljnjih podataka, a utvrdili smo da ga je kupio brodar Jugoslavenski Lloyd i dao mu ime Orjen. Početkom Drugog svjetskog rata preuzimaju ga Talijani, a plovidbe završava 1943. godine kada je potopljen u luci La Spezia.
Dalmata, Fiume i Evelina
Drveni parobrod s pogonom na bočne kotače Baron Sturmer (Societa di Navigazione a Vapore del Lloyd Austriaco, Trst) izgrađen je 1838. godine u brodogradilištu Squero Panfili u Trstu. Bio je dug samo 38 metara. Godine 1845. mijenja ime u Dalmata, a svoje plovidbe završava 1949. godine brodolomom kod rta Kamenjak.
Željezni parobrod Fiume (Societa di Navigazione a Vapore del Lloyd Austriaco, Trst) izgrađen je 1852. godine u brodogradilištu Miller, Ravenhill & Co., Low Walker. Bio je dug 66 i širok 8,9 metara, a mogao je prevesti 42 putnika. Dvadeset godina kasnije vlasnik mijenja ime u Societa di Navigazione a Vapore del Lloyd Austro Ungarico, a 1892. u Societa di Navigazione a Vapore del Lloyd Austriaco. Parobrod je te godine prodan te je postao Iquique (J. Franicevich, Trst) koji ga već sljedeće godine prodaje u Valparaiso novom vlasniku Valdesu Hermanosu. Nakon 1901. godine sudbina broda je nepoznata, no najvjerojatnije je zbog starosti izrezan.
Željezni parobrod Verbano (Societa di Navigazione a Vapore del Lloyd Austriaco, Trst) izgrađen je 1853. godine u brodogradilištu J. Watt & Co. u Londonu. Bio je dug 46 i širok 6,1 metar, a mogao je prevesti 29 putnika. Produljen je na 52 metra u Trstu, a 1888. godine postaje Evelina riječkog brodara B.&A. Popper de Podhragg. Izrezan je 1891. godine, navodi Novi list.
Constant i Drugi Dalmatinski
Zanimljiva je poprilično duga povijest parobroda Ionian: izgrađen je 1901. godine u brodogradilištu Grangemouth & Greenock Drydock Co. Ltd. u Greenocku (Cartsdyke Mid) za londonskog brodara Hawthorn Bros & Co. Ovaj neveliki parobrod pokretan parnim strojem trostruke ekspanzije je četiri godine kasnije, kao Albert Zelck, u floti Mecklenburgischer Lloyda iz Rostocka, a nakon toga nalazimo ga kao H. A. Hansen s matičnom lukom Thuro, pred kraj Prvog svjetskog rata je kao Borg u vlasništvu islandske vlade, menadžer je Iceland S.S. Co. Ltd., Reykjavik, 1923. postaje Amazone s matičnom lukom Malmo da bi 1934. postao Amazzone u floti Fratelli Montanari iz Ancone. Ostaje u Jadranu kao Teti i Constant C., da bi 1948. godine bio u floti Flumar Traffici Marittimi e Fluviali iz Malog Lošinja. No, već sljedeće godine sjedište brodara je u Veneciji, 1950. seli u Rim te 1952. mijenja ime u Constant i Rio Grande s matičnom lukom – Genova. I sad postaje zanimljivo: 1957. godine postaje Santa Clara, a matična luka mu je – Rio de Janeiro (Transportes Maritimos Ltda.)! Plovi sve do 1966. godine kada je zabilježeno da je u stanju podrtine u luci Cayenne u Francuskoj Gvajani, a Lloyd’s Register of Shipping ga briše iz svog popisa 1967. godine zbog upitnog postojanja.
Brod Drugi Dalmatinski Prvog dalmatinskog trgovačkog društva kupljen je u siječnju 1926. godine, a izgrađen je 1889. kao Norna (Henry A. Salvesen, Grangemouth & Christian F. Salvesen, Edinburgh, menadžer T. Salvesen & Co., Leith) u brodogradilištu S. & H. Morton & Co. u Leithu. Prodan je u Italiju 1912. godine kada postaje Venezia (G. E. Salvagno, Venecija), 1924. mijenja ime u Palmanova. U floti splitskog brodara ostaje do 29. svibnja 1937. godine kad je prodan Parobrodarskom društvu Grgić s.o.j. iz Splita. Kupoprodajni ugovor potpisan je i ovjeren u nazočnosti dubrovačkog notara Melka Stankovića, a prilikom kupoprodaje splitsko društvo, kao članovi uprave, zastupali su Samuel Kaldor i Gjuro Sessa, a kupca je zastupao član uprave, kapetan Hrvoje Grgić. Prema ugovoru, primopredaja broda trebala se izvršiti u luci Bari tijekom lipnja, a dogovorena je cijena od dvije tisuće funti – isplata u roku od 18 mjeseci u tromjesečnim obrocima uz osam posto kamata. Uvrštenjem u flotu novog vlasnika mijenja ime u – Vihor. Vihor je sve do Drugog svjetskog rata plovio u floti Grgića, a u travnju 1941. postaje jedan od sudionika tzv. Lisabonskog slučaja. Jugoslavenski parobrodi Vihor, Olga Topić, Sud i Ante Matković su se, čekajući rasplet travanjskog rata, sklonili u Lisabon jer je Portugal tada bio neutralan. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, Kraljevina Italija tražila je da brodovi skinu jugoslavensku i podignu talijansku zastavu. No, nijedan brod nije predan Talijanima, iako je dvadesetak članova posade popustilo pritiscima i prijetnjama te napustilo brodove. Naposljetku su svi brodovi, osim Vihora, uspjeli isploviti iz Lisabona. Vihor je 1942. godine formalno preuzelo britansko Ministarstvo ratnog prijevoza (MOWT) i predalo ga na upravljanje londonskom menadžeru J. A. Billmeir & Co. Ltd. Međutim, portugalske vlasti nisu dopustile isplovljenje, pa je Vihor do kraja rata ostao u Lisabonu. Pravni status broda konačno je razriješen te je 1946. prodan lokalnom rezalištu kao prvi prodani brod nove Jugoslavije, navodi Novi list.
Jugoslaven Prvi
Parobrod Jugoslaven Prvi vlasnika Pava Mitrovića iz Dubrovnika izgrađen je 1892. godine kao Branksome Tower (F. Stumore & Co. Ltd., London) u brodogradilištu Edwards Shipbuilding Co. Ltd. u Howdonu. Iste godine postaje Rio (Hamburg Sudamerikanische Dampfschiffahrts-Gesellschaft, Hamburg), a deset godine kasnije postaje Seriphos (Deutsche Levante Line, Hamburg). Tijekom Prvog svjetskog rata, 1914. godine, nalazi se u raspremi, pa je zaplijenjen u Pireju od strane snaga Antante (The Shipping Controller, London) te plovi pod imenom Huntsgulf pod menadžmentom Frank C. Strick & Co., London. Zanimljivo je da je brod 18. studenog 1917. torpediran od njemačke podmornice U-63 oko pet nautičkih milja sjeverozapadno od Point Cherchella u plovidbi Alexandria-Hull, ali je samo lakše oštećen. Tridesetog ožujka 1920. brod kupuje Pavo Mitrović iz Dubrovnika (podrijetlom iz Slanog) i postaje prvi parobrod pod zastavom novonastale države koji je isplovio iz Newcastlea za luke Čilea. Mitrović je preminuo 26. studenog 1922. godine u Arosi, u Švicarskoj, pa je brod od 1924. u vlasništvu Josipa Ucovića iz Dubrovnika, također podrijetlom iz Slanog, koji mu mijenja ime u Vojslav. Parobrod je izvjesno vrijeme proveo u raspremi na sidrištu u Bakru zbog starosti. Ostalo je zabilježeno da je zapovjednik Vojslava bio kapetan Pero Grdaković iz Kostrene, a da je 22. listopada 1925. brod doživio prodor mora… Zanimljivo je da je izrezan 1927. godine u dalekom Inverkeithingu (T.W. Ward Ltd.).
