Takozvani plutajući grad, dom je za 1 % najbogatijih multimilijunaša i milijardera koji brodom obilaze svjetske oceane, piše Morski HR.
Rai se o ekskluzivnom privatnom stambenom brodu u kojem se nalazi 165 superluksuznih apartmana. Najveći privatni rezidencijalni kruzer na svijetu, The World, konstantno je u pokretu te kruži morima i oceanima, zaustavljajući se samo u najegzotičnijim i najpoznatijim lukama.
The World je ustvari najveća rezidencijalna jahta u privatnom vlasništvu. Dugačka je čak 196 metara. Njezinih 150 stanovnika budi se svakih nekoliko dana u novome mjestu na drugom kraju svijeta. Neki od vlasnika luksuznih stanova žive na brodu tijekom cijele godine, dok ga drugi samo povremeno posjećuju.
Jedan od rezidenata ovog broda bio je i Peter Antonucci, koji je još 2014. godine postao stanovnik ovog privatnog kruzera. Antonucci, koji je tada imao 52 godine, i njegova supruga, rezervirali su probno putovanje i zaplovili Panamskim kanalom. Putovanje im se toliko svidjelo da su ubrzo postali stalni rezidenti.
Antonucci je za CNN Travel opisao i poistovjetio situaciju na brodu The World s popularnom HBO-ovom serijom “Bijeli Lotus”, punom dekadentnih zabava, ispunjenih intrigama i alkoholom, navodi Morski HR.
“Puno je bogataša koji rade bizarne stvari, ponekad zločeste, a ponekad i skandalozne”, priča Antonucci, inače umirovljeni odvjetnik koji je proveo šest godina kao stanovnik The Worlda. Nakon toga Antonucci je počeo pregledavati dnevnike koje je vodio tijekom godina na brodu i od tada je napisao tri romana smještena na izmišljenom brodu.
Antonucci i njegova supruga čuli su za The World u članku u Wall Street Journalu još 2012. godine.
Sve na ovom privatnom kruzeru, od posade, koju naziva “najvećim blagom broda” do u detalje isplaniranog itinerera putovanja. Osim toga, Antonucci je bio posebno oduševljen što su ga tadašnji stanovnici broda iznimno srdačno prihvatili, nudili mu piće i ugodne razgovore. Tek je kasnije saznao da je i to dio dobro upakirane ponude.
Naime, jedna od zanimljivosti je i ta da prije nego što se na brod ukrca novi potencijalni stanovnik, svi rezidenti dobiju mail s njegovom biografijom. Tako mogu odmah vidjeti imaju li nešto zajedničko s njim. Antonucci je tek kasnije saznao za taj aspekt, ali do tada je već u potpunosti bio očaran cijelim paket-aranžmanom.
Osim toga, svi tamošnji stanovnici bili su vrlo gostoljubivi. Antonucci je tek kasnije otkrio da su svi unaprijed obaviješteni o tome tko je on, a kaže da su ih ohrabrili da se osjeća kao kod kuće.
Ubrzo nakon ulaska, Antonucci i njegova supruga potpisali su ugovor o kupnji stana na The Worldu. Djeca su im u to vrijeme bila u ranim 20-ima, ali su s vremena na vrijeme dolazila i posjećivala svoje roditelje na brodu.
Antonucci se ne može sjetiti točnih brojki, ali se prisjeća kako je svoj prvi stan na brodu kupio za otprilike 1,6 milijuna dolara. Za razliku od običnog kruzera, stanovnici mogu renovirati i urediti stan prema osobnom ukusu. Tako su neki stanovi opremljeni najmodernijim namještajem, a neki nisu dirani 20 godina, priča Antonucci.
Sve u svemu, Antonucci je posjedovao četiri stana tijekom provedenih godina života na brodu The World. Svaki put bi renovirao stanove, a troškovi tih uređenja penjali su se do otprilike 4 milijuna dolara.
U periodu kada je posjedovao dvije nekretnine, ovu praznu nudio bi prijateljima koje bi pozivao na brod.
Većina stanovnika na ovom brodu svoj stan koristi kao svojevrsnu kuću za odmor – to su ljudi koji vjerojatno imaju više prebivališta u više zemalja, a u bilo kojem trenutku mogu privatnim avionima putovati diljem svijeta.
“Kad je brod bio negdje dalje i ako je bilo jako zabavno, znate, na primjer na Maldivima ili Sejšelima, Australiji, Novom Zelandu… otišao bih i proveo bih dosta vremena tamo”, priča Antonucci. Prisjeća se kako bi brod uvijek pristajao u određene luke u vrijeme događanja poput Wimbledona ili u Rio de Janeiru za vrijeme karnevala.
Zabava na brodu uključivala je i predavanja stručnjaka i organizirane aktivnosti poput ronjenja, plivanja, planinarenja…
Gosti nisu bili vezani za unaprijed organizirane događaje. Antonucci se jednom prisjeća kada je brod bio “dolje južno od Panamskog kanala”, on i njegovi prijatelji “uzeli su avion i otišli na Galapagos roniti nekoliko dana”.
“Možete otići sami, a onda sustignete brod, gdje god se nalazili”, objašnjava.
Svjetski plan putovanja predviđa se dvije do tri godine unaprijed, kaže Antonucci. To planiranje predstavlja “vrlo kompliciran” proces. Postoji i odbor za itinerere, sastavljen od stanovnika koji predlažu aktivnosti ovisno o afinitetima ostalih rezidenata na brodu, a u obzir se uzimaju i stvari poput cijena goriva, promjena posade, gdje imate najveće zračne luke, gdje imate najviše pristupačnosti, zahtjeve za vize, naknade za pristajanje itd.
“Svi su ovdje prilično imućni i smatraju da su najpametniji”, objašnjava.
“Nisu navikli da im se kaže ne. I imate puno vrlo samouvjerenih ljudi koji imaju mišljenje o svemu, od mjesta gdje bi soljenka trebala biti postavljena na stol, do toga koliko južno u ledu na Antarktiku brod treba ići”, priča.
Dakle, postavlja se pitanje, ako svi na brodu The World imaju prilično beskrajan tok raspoloživog dohotka, zašto ne putuju sami kamo god žele ići superjahtama u privatnom vlasništvu? Zašto se odlučuju ploviti brodom na kojem za plan puta glasuje odbor?
“Oh, to je tako lako pitanje. Mnogi na brodu imali su i jahte. Ja sam, na primjer, cijeli život nautičar. Razlog zbog kojeg bi išao na ovaj brod je taj što se ne moraš baviti zapošljavanjem posade, smišljanjem gdje kupiti gorivo, pisanjem čekova za svaku sitnicu. Samo napišeš jedan veliki debeli ček svake godine. I sve je sređeno”, zaključuje Antonucci.
