Mala Martina, sa svojih 17 mjeseci, vjerojatno je najmlađa pustolovka na svijetu. U društvu svoje majke Kristine Damijanidis (32) i tate, Talijana Giuseppea Della Volpe (45), prije dva tjedna krenula je na put oko svijeta 12-metarskom jedrilicom Martigues tipa Amel Sharki, na kojoj će provesti idućih pet godina, točnije do polaska u školu. Ovu neobičnu obitelj, točnije mamu i Martinu, zatekli smo u Splitu, gdje su svratile kako bi se pozdravile s obitelji i obavile cijepljenje malene prije dugog putovanja. Tata je imao posla oko sređivanja broda vezanog u Vinišću.
– Kako je Martina još mala, ovo nam je jedinstvena prilika da vidimo svijet, a to smo odavno planirali. Startali smo 10. srpnja iz Chioggie pokraj Venecije, pa preko Pule do Splita. Tu smo još koji dan, pa ćemo dalje, preko Cavtata do Grčke, Španjolske i tako dalje putanjom ekvatora. Cijelo vrijeme pratit ćemo ljeto, pa se nismo pretrpavali zimskom odjećom. Ne brinite se, neće Martini ništa faliti. To ne bih dopustila, ni ja ni Giuseppe – smireno nam kazuje Kristina dok je budnim okom prati majka Kata, zabrinuta za svoju unučicu.
Kako kaže, lako će ona za dvoje starijih pustolova, ali Martini treba sve osigurati na brodu jer more je nepredvidljivo.
– Baka nas je molila da krenemo dogodine. Znam da se brine, ali Martina će biti dobro i na sigurnom. U stalnom sam kontaktu e-mailom s njezinom pedijatricom u Italiji, lijekove sam nabavila, a napravit ćemo i putno zdravstveno osiguranje. Socijalizacije joj neće nedostajati jer ćemo stajati putem i truditi se da se ona poigra s vršnjacima. A što se tiče hrane, Martina jede sve što i mi. Dugo sam je dojila, a sad je pravi gurman. Naravno, nosimo igračke, pričice na hrvatskome i talijanskome, ma bit će joj ovo lijepo iskustvo – uvjerena je mama Kristina.
Ona se prije 10 godina preselila iz splitskog kvarta Mertojak u Reggio Emiliju blizu Bologne kako bi radila u jednom studiju za tetoviranje. Tijekom jednoga godišnjeg odmora u Splitu upoznala je Giuseppea koji se tu također odmarao i ljubavna priča se rodila, a prije 17 mjeseci i mala Martina. Ostali su živjeti u Italiji gdje je on radio kao frizer, te se bavio skiperažom kad god je mogao, a Kristina je tetovirala ljude.
– Radili smo za plaćanje podstanarskog stana i režije. Stalno smo govorili o tome kako bi bilo lijepo otići brodom i živjeti tako neko vrijeme. Počeli smo štedjeti gdje god smo mogli, ja sam čak položila ispit za voditelja broda. Na kraju smo otkazali naše poslove i stan i, evo, krenuli smo. Nije me strah, već sam se naputovala po svijetu, a kada je Martina imala dva mjeseca, boravili smo četiri mjeseca na brodu u Grčkoj. Osjećala sam se kao u snu, mir, tišina, priroda oko nas. Na povratku sam pobjegla iz banke kada sam morala čekati red – govori nam Kristina, uvjeravajući nas kako ni od čega ne bježi.
Samo joj se, kako kaže, pružila prilika živjeti svoj san o avanturi preko mora.
– Znam da ću se jednom vratiti na kopno i da će me ujutro buditi zvuk budilice, a ja ću trčati na posao od 8 do 15 sati. No, u međuvremenu želim sa svojim najbližima upoznati različite ljude, njihove kulture i podneblja. Surfajući internetom zaključili smo da je jako puno ljudi diljem svijeta u istom điru, pogotovo Francuza koji obiteljski kreću u pustolovinu. Nadam se da ćemo ih sresti u stranim lukama – dodaje Kristina, koja će sa svojom malom obitelji otputovati za koji dan prema Atlantiku, pa Karibima, zatim prema Australiji gdje se namjeravaju zadržati neko vrijeme.
– Možda tamo i ostanemo, no tko zna. Naša putanja osmišljena je tako da izbjegavamo sezone uragana i slične nepogode. More nam je sinonim za slobodu, pa ćemo joj se prepustiti. Treba uživati u tim rijetkim životnim trenucima. Uostalom, više nesreća se dogodi na cestama nego na moru.
adriaticsailor.com
