Često neke stvari izbjegavamo napraviti jer čekamo da nas prestane biti strah, da steknemo još malo samopouzdanja ili da imamo više volje za to. Kod pomoraca to može biti i nešto puno svakodnevnije – reći kolegi da ti nešto smeta, priznati da si napravio grešku, nazvati kući i razgovarati o nečemu teškom umjesto da šutiš.
Kada mi je kćer bila mala, jako je voljela tobogane. Tako je jednom na Voloskom vidjela jedan baš visok koji je kod nje izazvao mješavinu osjećaja. S jedne strane pozitivno uzbuđenje jer je znala da je što je viši tobogan to je veći gušt spuštati se, ali s druge strane strah od penjanja na toliku visinu.
Vjerojatno si se i ti našao u takvoj situaciji – nešto te jako privlači i volio bi to ostvariti, ali je to istovremeno i nešto novo, nepoznato, teško… Kao prvi ukrcaj, prva noćna straža ili prvi samostalni zadatak bez iskusnijeg kolege iza leđa. Ta mješavina želje i straha vrlo je česta i nije se lako s njom nositi.
Prvi put kad si išao na brod, sjećaš li se onog osjećaja?
S jedne strane ponos – ideš raditi ozbiljan posao, zaraditi, dokazati se. S druge strane knedla u grlu – prvi put daleko od doma, prvi put u nepoznatoj posadi, prvi put sam u smjeni…
Ili prvi put kad si trebao stati pred kapetana i reći da nešto nije u redu.
Ili kad si trebao preuzeti odgovornost za dio posla koji je do jučer radio netko iskusniji.
Ja sam tada mogao krenuti s onim što roditelji uobičajeno govore Ma nije ti to toliko visoko. Ili Ma ti si velika cura, tko je vidio bojati se! Ili Vidi kako mene nije strah! Mame bi vjerojatno rekle Onda nemoj ako te je strah, ćeš kad budeš veća.
Nisam napravio ni jedno ni drugo. Znao sam da emocije ne možemo prestati osjećati samo tako jer smo to odlučili ili zato što nam to netko kaže. Nisam htio ni da se navikne izbjegavati užitak zbog straha. I onda samo joj rekao ovako: Normalno da te je strah, pa tobogan je baš visok. Ali, što misliš o tome da se ti skupa sa svojim strahom spustiš dole? Uzmeš fino strah pod ruku, popneš se i onda se vi skupa spustite dole? Gledala me je zbunjeno, bilo joj je malo i smješno, ali dovoljno mi je vjerovala da se stvarno popne na vrh i spusti.
Pitao sam je: Je te bilo strah? Rekla je iskreno Je!
Ali si se ipak spustila! Bravo!
I nakon toga se je spustila još jednom, dvaput, stoput i na kraju je ostalo sasvim malo straha, a jako puno smijeha i sreće.
Često neke stvari izbjegavamo napraviti jer čekamo da nas prestane biti strah, da steknemo još malo samopouzdanja ili da imamo više volje za to. A zapravo mi možemo nešto učiniti i DOK nas je strah ili nam se ne da ili nam netko ide na živce. I samo činjenje nečeg jednom, dvaput ili više puta dovodi do toga da se ta emocija smanji.
Napravio sam to i preživio – sad me ne treba biti toliko strah!
Prišao sam mu i rekao svoje mišljenje i preživio – čini se da ipak nije toliko bezobrazan i neugodan!
Nazvao sam kući iako mi se nije dalo i na kraju sam se osjećao odlično kada sam to riješio!
Stvari gotovo uvijek izgledaju kompliciranije dok razmišljamo o njima nego što se na kraju ispostave kada krenemo u realizaciju. Naš je mozak dizajniran da nas upozorava i na najcrnje scenarije, on je tu da nas čuva. Ali mi ne moramo slušati sve što nam kažu misli i osjećaji. Umjesto toga možemo se sjetiti svih onih situacija kada smo se dugo nećkali da nešto napravimo, a na kraju nam je bilo super drago da jesmo. Vjerojatno je većina najvažnijih stvari u vašem životu takva – prihvatiti posao, prići nekome tko nam se sviđa, učiniti nešto što se nitko nije usudio.
I onda lijepo uzmete svoj strah/nervozu/dosadu/umor pod ruku, zahvalite im na upozorenju i skupa s njima napravite ono što znate da je dugoročno dobro za vas.
Alen Marot, dipl.psih.
