Nakon šest godina dokazivanja, četiri komisije u Zadru i još dvije na “Mirovinskom” u Splitu, Dragutin Barać (58), pomorac iz Ražanca koji je preživio teške ozljede na brodu i postao nesposoban za rad, “pola čovika”, kako ga je “Slobodna” nazvala u tekstu objavljenom u veljači ove godine, nakon što su ga sve komisije odbile kao “sposobnog” – dobio je prijevremenu invalidsku mirovinu.
– Bio sam “na čuki” iznad Ražanca, gdje sam čuvao ovce od kojih smo žena i ja preživljavali bez ikakvih primanja svih ovih godina, kad, zove me supruga: došao je poštar, donio je rješenje! Kakvo rješenje? Otvorila sam, kaže Ivanka, i pročitala – na komisiji su prihvatili tvoje dokaze o invalidnosti. Dobio si konačno invalidsku mirovinu. Ljudi moji, nisam moga virovati! Ne moram više na komisije di me svaki put isto pitaju i isto kažu: gledaj vamo, gledaj tamo i svaki put isto napišu. Više sam na živce ispalio od toga. Konačno su mi priznali da me “pola nema”. Svaka čast “Slobodnoj” što je napisala i tako me nazvala, “pola čovika”. Da vas nije bilo, još bi ovo trajalo tko zna do kada – kazao nam je Dragutin, koji je jučer napravio pravu feštu kako bi proslavio konačno dobivanje mirovine.
Kakva je to fešta bila! Morali smo doći mi iz “Slobodne”, pa kolega umirovljeni novinar Radio Zadra Gordan Kurtović koji je “otkrio” Baraćeve muke, pa poznati zadarski pjevač Duško Lokin, supruga Ivanka, kći Anita… Zavrtjelo se bome janje, a Dragutin nasmijan, potpuno suprotno od smrknutog lica u veljači kad više nije znao kako izići na kraj s domaćom birokracijom.
Svakoga je dana pio “kašetu” raznih lijekova, propisanih zbog posljedica teškoga pada u brodsku štivu koji se dogodio prije deset godina. Dragutin je bio kormilar na brodu Tankerske plovidbe. Sve do nesreće, 26 godina plovio je kao pomorac. Slomio je dva kralješka, a uništio je i koljeno koje će morati zamijeniti protezom. Nema ni tri prsta desne ruke. Nekoliko je puta išao na liječničko povjerenstvo u pokušaju da dobije prijevremenu invalidsku mirovinu. Svaki je put – odbijen. Očajan, pozvao je novinare i ispričao svoju priču. I tada se – sve promijenilo.
– Da toga nije bilo, trajalo bi duže, to sam uvjeren. Kad sam došao idući put na komisiju, nisu me više ni pregledavali. Samo su prihvatili ponuđenu dokumentaciju kojom sam dokazivao i do sada da sam 80 posto invalid. Ima sam matrikulu, a bio sam nesposoban za posao. Na brodu “Molat” Tankerske plovidbe u New Orleansu propao sam sa škalama koje su se odvojile u štivu i gadno stradao. Ali, ajde im dokaži. Pa ne bih ja tražio da sam mogao raditi. Niti vas novinare pozivao. Srećom, na kraju su prihvatili. Jer ja više ne bi mogao na komisije. Sad imam točno 1384 kune mirovine i to su meni i ženi jedina primanja. Ali nema veze. Bitno da je gotovo – kaže razdragani Dragutin.
Čak mu je i Duško Lokin zapjevao “Fali more, drž’ se žala” sa Splita 2015. godine…Držat će se Dragutin svoga Ražanca, unatoč buri, ali moglo je, kaže, sve i puno normalnije, zašto kod nas mora sve ovako teško ići?
– Zato što ima puno lažnih invalida! Ima ih već 30 godina u mirovini, a zdravi ka bikovi. Zbog toga oni tretiraju sve jednako – i one koji su zbilja invalidi i ove koji se izvuku i dobiju što hoće. Ali važno da je sve sada gotovo. Dragutin se preporodio. Nije više “pola čovika”, nego čovik i po, spasili ste ga vi novinari, puno vam fala – kaže nam gospođa Ivanka.
Nasmijana lica i vedro raspoloženje, nema ljepšeg završetka novinarske priče od ovog u Baraćima kod Ražanca.
Ali opet… je li baš trebalo ovako završiti? Da nešto mora završiti u novinama da bi se riješilo, da bi bilo pravedno?
– Ja sam mislio da će to ići redovno, nadao se. Lažni invalidi neće vas ni zvati, zašto bi vas zvali kad znaju da muljaju? Ovako… Imam osjećaj da nije vas novinara bilo, da bi još pola čovika bio. Sposoban za posao, a ne mogu ni hodati. Ne dao Bog nikome. Sad je sve završilo. Sad mogu početi živjeti, kao invalid, ali konačno živjeti, bez grča – zaključuje Dragutin Barać.
Foto: Mišel Kalajžić
