Da su luđaci – nisu. Iako možda nekome može čudno zazvučati kada kažu kako im je gušt skočiti u zrak jedno 20, 30 i više metara. Ali da su ludo hrabri, jesu, jer kada se usude preletjeti preko punte bolskog Zlatnog rata, onda u sebi imaju nešto posebno. A znate, nije ta punta baš ni tako uska, ima u njoj dobre širine, puno šljunka, plus svi oni što se dolje na njemu vole “peći”. Još je više onih što se oko njezina šiljka u moru hlade.
I zamislite sada da tu ležite, i onda odjednom, preko sunčanog obzora, prođe vam brza sjena nečega što nije ni ptica ni neka leteća mašina. Samo čovjek, recimo nalik nadaleko poznatom Splićaninu po nadimku Ušo, koji je preko veličanstvene bračke punte preletio… pitaj boga koliko puta.
– Vidin ja njih dole kako me gledaju. Znan im čak i mahnit rukom na sekund. Ne smiš se puno dekoncentrirat, ipak letiš na lipoj visini. Bude to i po 30 metara, da padneš – ubija bi se! A ne bi dobro proša ni onaj na koga bi aterira. Ali to je poseban gušt. I poseban osjećaj kada oćutiš da dolazi nalet vitra, pravog – na Zlatnom ratu je to jaka tramuntana – koji će te naglo, visoko i dobro dignit. To je čisti adrenalin – kaže, dakle, taj naš Ušo, iza čijeg se nadimka krije Splićanin Ivica Podrug, na svjetskoj razini, od afričkog Cape Verdea do Venezuele, poznati windsurfer i kitesurfer.
U Africi jednom godišnje
Evo samo nekoliko podataka, čisto da znate s kojim se “kalibrom” zapravo susrećemo: 60 mu je, a izgleda kao da ima 50. Istreniran je toliko da je lani osvojio prvo mjesto na europskom windsurfing natjecanju. S krovnog natjecanja IFCA (International Windsurfing Association) donio je kući tijekom godina mnoštvo medalja.
Svoje morske bitke davno je proširio i na regate, od kojih je na zadnjoj malo lošije prošao jer mu je vjetar posve okrenuo leđa. Ima još jedan nadimak – Dad, ili Tata, kako ga u svijetu nazivaju. I od početka ove godine zbog jahanja na valovima i vjetru posjetio je afrički Capo Verde, Cape Town, Dominikansku Republiku, Portoriko, Venezuelu i Egipat. Njemu je to kao nama otići na šetnju do grada.
– A je, tako mi to nekako dođe. Pasionirani sam ljubitelj vremenske prognoze, i čim čujem da stiže sat od vitra, odma kupin svoju prtljagu koja je uvik spremna, i pravac lokacije na kojima se s njim mogu igrati. Evo, da, recimo, kažu kako popodne stiže dobro vrime za mene i ovakve ka ja, znači tramontana na Braču ili na Pelješcu, ja sve na brzinu sređujen i jurim na more.
A ova veća putovanja, to je već navika. Znam, znam, pitaju me da di Capo Verde, di tako daleko. Ipak je to Afrika… Zadnjih 20 godina, barem jednom u godini san dole. To je raj za nas ljubitelje jedrenja. Mada, ako bi bira, najviše volim Egipat. Svake godine barem jednom i tu odem, pravac Crveno more. To je fantastična lokacija i za kajtanje i za windsurfing. Tamo puše svaki dan – kaže Ušo.
Ove godine puni već 34 otkad se uhvatio u koštac s prvom daskom, i zbog nje ostavio atletiku i jedrenje u brodici. Te 1982., kada je započeo, brzo je stigao među pet najboljih u ondašnjoj Jugoslaviji, a to mu je onda i otvorilo vrata za brojna natjecanja.
– U jedrenje na dasci zaljubilo se tada puno svita, na sve se strane po njoj penjalo, padalo, vatalo vitar. Klubovi su nicali ka gljive poslije kiše, svaki je muški koji je ima imalo talenta za jedrenje, među curama bija faca. Danas se ženske bari na glisere i jahte, a tada se znalo curu “kuvat” đirom na dasci… – sjeća se naš sugovornik.
Vježba se i na suhom
– Tada je na natjecanjima znalo biti i po 200 do 300 daskaša. Danas ih se okupi tek po 30 do 40. Malo pomalo primat je počeo uzimati – kite. To je surfanje, ali sa zmajem, s kojim se mogu, naravno oni koji su se dobro utrenirali, raditi svakojaki trikovi. Akrobacije. Egzibicije. Jedna od njih je i prelet preko Zlatnog rata – kaže Ušo.
To svakako nemojte pokušavati sami. Kite je posebna disciplina, u posljednje vrijeme u punom zamahu. I vrlo popularna među publikom koju oduševljavaju kajterska salta i doskoci. Ušo je, kaže, imao prirodne sreće, vrlo brzo se uvidjelo kako ima odličnu koordinaciju rada nogu, što je za ove sportove iznimno važna stvar. No bez dodatne vježbe ona ne znači ništa. I zato on u godini 200 dana boravi na moru, domaćima, svjetskima, na treninzima, natjecanjima…
Pa u radu s mladima kojima je mentor, držeći poduku i onima što bi voljeli postati meštri od surfanja. U onom ostatku godine, kada mu vrijeme ne ide naruku, vježba u teretani ili trči po Marjanu.
– To je sport u kojem moraš imati odličnu koordinaciju pokreta i vrhunsku snagu. Kada san počinjao, bile su u điru one velike daske, s ogromnim jedrima, kada se to napuni vodom, tribaš iz polučučnja dignit 50 kila. Brojnima su stradavala leđa, evo, i poznatom slovenskom jedriličaru, osvajaču brojnih medalja Dušanu Puhu.
Bilo je trenutaka da bi na more izašao s daskom, a do mene u jedrilici isti taj vitar su vatali Minski Fabris, Neno Viali, moji dragi prijatelji. Znate li da je naš jedriličarski olimpijac Bambi vrhunski prirodni talent za jedrenje na dasci?! Da se on nje profesionalno uvati, bija bi, ovo kažen ka mentor i čovik s velikim iskustvom, među prvih deset! – veli Ušo.
Žrtva brazilskih banditosa
S vremenom je otkrio čari kitea, koji daje još jednu dimenziju igri s vjetrom. Još veći osjećaj slobode, koji omogućuje zmaj što te skupa s posebno prilagođenom daskom obilato diže u zrak. S daske za jedrenje Ušo je brzo poletio na onu sa zmajem.
Shvatio je da mu je izbor lokacija za prakticiranje ovog sporta širi, jer s kite opremom puno lakše može putovati po svijetu. Dok je surf oprema prilično glomazna – sjetimo se samo velike daske za jedrenje koja traži i pozamašan prostor u avionima i drugim prometalima – sve što mu treba za kite stane u jednu veću torbu.
– Teško mi se vezat samo za jednu disciplinu, pa zato pola godine surfam, a ostatak kajtam. I jedna i druga disciplina imaju prednosti i mane. Windsurfing je težak sport, traži rad svih mišića, naporan je za leđa, ali mi daje ubrzanje i do sto kilometara na sat. Kod nas ga prakticiram na Bolu, a od stranih lokacija uz već spomenute idem i na Kanare.
Za kite moraš imati odlične mišiće ruku i trbušnjake. Bolna točka su tu kolina, koja mogu stradati prilikom svakog lošeg doskoka, posebice onog s 20-30 metara visine. I i kiteu postižeš brzinu do sto kilometara na sat. A omiljena mista za kite su mi kod nas na ušću Neretve, i vani u Dominikanskoj Republici. Tek u kombinaciji jedne i druge discipline pokrio sam svu svoju glad za slobodom, prirodom, lovom na vjetar – kaže Ušo.
Pitamo ga čega se često sjeti s putovanja. Pa nam kaže – malog otoka od samo 200 kvadrata na Atlantiku, na kojem se okuplja društvo kajtera. Da im se skupe i rašire svi zmajevi, debelo bi pokrili površinu pijeska. Sjeća se i morskih pasa koji su na Mauricijusu veliki problem. Znao je sa zmajem poletiti uvis, pa s visine od 30 metara ugledati peraju nekog 1,5-metraša i na Capo Verdeu.
Osobiti su problem struje koje znaju biti toliko jake da nekog početnika ili neopreznog surfera mogu odvući daleko, na pučinu. A u Brazilu su ga jednom namučili, kako ih zove, banditosi, koji su mu upali u sobu dok je bio na moru i doslovce mu sve pokrali.
– Bez prijatelja u ovom svijetu ne možeš nigdje. Često me pitaju kako sve to plaćam. Uvijek ima aviokarata koje se nude po niskim cijenama, po svijetu spavam kod prijatelja, a kada oni dođu kod nas, spavaju kod mene. Osobito mi je drago biti mentor novacima u svemu ovome, to je posebna sreća.
Dobili smo strašnu generaciju, ova naša nova ekipa je odlična, imamo čak i dvije cure. Među onima koje bih svakako istaknuo su Luka Mratović, Ante Berlenghi i Riko Marotti u windsurfingu, te u kiteu jako nadareni mladi Martin Dolenc. To su naše velike nade – okreće se budućnosti Ušo.
