U ranu zoru 3. listopada 1986. ogromno, crno tijelo sovjetske strategijske balističke nuklearne podmornice K-219 tiho se kretalo na 85 metara dubine u vodama Atlantskog oceana, oko 600 milja sjeveroistočno od Bermuda. Čelični div dugačak 132 i širok 11 metara, sa skoro 10 tisuća tona deplasmana, već mjesec dana nalazio se na uobičajenoj borbenoj patroli, vozeći uz istočnu obalu SAD-a, spreman da u slučaju potrebe odmah na arhineprijatelja SSSR, ispali ubojiti borbeni komplet od 16 balističkih raketa s nuklearnim bojevim glavama. Hladni rat je bio na vrhuncu, dvije svjetske supersile u napetoj igri živaca „gledale su se preko nišana”, a njihove atomske podmornice u dubinama Atlantika, Pacifika i Sjevernog ledenog oceana igrale su opasnu igru „mačke i miša”, međusobno se otkrivajući i prateći. Strategijske podmornice-raketonosci obiju strana, patrolirale su dubinama oceana sa svojim balističkim projektilima već programiranim da pogode ciljeve – velike gradove u SSSR-u i SAD-u. Njih su potajno pokušavale otkriti a onda i neopaženo pratiti, nuklearne podmornice-lovci obiju strana, kojima je glavni zadatak bio da u slučaju izbijanja rata, potope protivničku podmornicu-raketonosca prije nego što ova stigne lansirati svoj ubojiti bojevi komplet.
Dok se svijet tek počinjao spoznavati sve efekte nedavne katastrofe u sovjetskoj nuklearnoj elektrani Černobil gdje je 26. travnja 1986. eksplodirao reaktor i radioaktivnim materijama zagadio skoro cijelu Europu, K-219 pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Igora Britanova, nepunih pola godine kasnije u Atlantiku, daleko od očiju svjetske javnosti, doživjela je problem – u lansirnu cijev broj šest polako je počelo prodirati more. Morska voda reagirala je sa tekućim gorivom balističke rakete u lanseru i ubrzo je u cijevi broj 6 došlo do oslobađanja toksičnog i korozivnog plina.
„Oglasio se alarm i zapovjednik je naredio dizanje podmornice na tzv. sigurnu dubinu od 46 metara i uključivanje pumpi u pokušaju da ispumpa vodu iz lansirne cijevi. Iako je posada za manje od minute poduzela sve potrebne mjere za slučaj takve havarije, u 5 i 38 sati, dvadesetak minuta po otkrivanju prodora vode, u lansirnoj cijevi broj 6 došlo je do velike eksplozije. Raketa što je na sebi imala dvije nuklearne bojeve glave, raznijela je gornji dio lansirne cijevi i njen poklopac, a kroz veliku rupu na palubi, u podmornicu je nahrupila ogromna količina morske vode. U odjeljku broj IV gdje su se nalazile lansirne cijevi, poginuo je raketni oficir Aleksandar Petračkov i dvojica mornara, požar se intenzivirao i otrovni dim i plinovi počeli su se širiti brodom”- priča nam detalje tog dramatičnog događaja kapetan bojnog broda u mirovini Igor Kurdin, u vrijeme incidenta zamjenik zapovjednika na podmornici K-219.
Kurdin je danas predsjednik Udruženja podmorničara i mornaričkih veterana Rusije iz Sankt Petersburga, a ovih je dana boravio u Tivtu u posjeti kolegama iz Udruženja podmorničara Crne Gore. a njima je pored ostaloga, podijelio i svoja sjećanja na incident sa K-219.
Za razliku od podmornice na kojoj je služio, Kurdin je u jesen 1986. imao mnogo više sreće jer je, prije neko što je K-219 3. rujna iz baze Gadžijevo na sjeveru SSSR isplovila na patrolu, Kurdin poslat na specijalistički kurs u Moskvu. Njegovo mjesto privremeno je zauzeo kolega s druge sovjetske podmornice klase „Yankee”, identične sa K-219, a takvih slučajeva zamjene kadra bilo je još nekoliko među ukupno 118 članova posade te podmornice.
„Bez obzira što tada nisam fizički bio na podmornici, razgovarao sam sa svim mornarima, podoficirima i oficirima K-219 kada su se oni vratili u SSSR i do tančina proučio svaki detalj tog incidenta o kome sigurno danas znam mnogo više i od samog zapovjednika Britanova”- kaže Kurdin koji je o tome u međuvremenu napisao i više članaka u stručnim časopisima u Rusiji i SAD, kao i dvije knjige.
Prema njegovim riječima, Britanov je uspio izvanrednim mjerama, teško oštećenu podmornicu ipak podignuti na površinu. K-219 je izronila i radio vezom, Zapovjedništvo Ratne mornarice SSSR-a u Moskvi, obavijestila o incidentu, a svi sovjetski ratni i trgovačkim brodovima u blizini oštećene podmornice naloženo je da se najvećom brzinom upute ka K-219 i pokušaju joj pomoći. Požar u odsjeku IV među balističkim raketama koje su nosile ukupno 32 nuklearne bojeve glave nije jenjavao, pa je svijetu zaprijetila opasnost od termonuklearne eksplozije koja bila nekoliko tisuća puta jača od Černobila, jača čak i od istovremene detonacije ukupne količine svih klasičnih bombi i granata upotrijebljenih u Drugom svjetskom ratu. Osim raketa, jačini eksplozije koja bi sigurno prouzrokovala ogromnu štetu i žrtve na istočnoj obali SAD, doprinijela bi i detonacija nuklearnih bojevih glava kojima su bila opremljena dva torpeda na K-219, kao i eksplozija dva nuklearna reaktora koja su pogonila podmornicu.
„Tijekom cijelog dana 3. listopada posada se nadljudskim naporima borila da savlada požar i brojne kvarove koji su nastali na podmornici kroz koju su se širili toksični plinovi, dim i vrelina, a na električnim instalacijama do kojih je došla voda, izbijali su novi požari. Pred vatrom, dimom i otrovnim isparavanjima, posada se postepeno povlačila u druge hermetički zatvorene odsjeke prema krmi i pramcu podmornice, a automatika koja je još radila, isključila je oba nuklearna reaktora. Da bi bili 120 posto sigurni da su reaktori isključeni i da neće doći do nekontroliranog topljenja njihovih jezgra i time nuklearne eksplozije, dvojica dobrovoljaca – časnik strojarske grane poručnik Nikolaj Belikov i mornar Sergej Preminjin u gumenim zaštitnim odijelima, sa maskama i korištenjem posljednjih preostalih količina zraka za disanje u bocama, uputili su se u reaktorsko odjeljenje u VII odsjeku. Oni su u odjeljenje koje je bilo preplavljeno dimom i otrovnim isparenjima i gdje je vladala temperatura od preko 70 stupnjeva Celzijusa, ulazili dva puta da do kraja mehanički spuste i osiguraju sve četiri kontrolne šipke na lijevom reaktoru. Belikovu je poslije drugog ulaska pozlilo, tako da se Preminjin sam vratio treći put u prostoriji i uspio da spusti preostalu šipku. Nakon toga, uspio se vratiti do izlaza, ali zbog razlike u pritiscima između reaktorskog odsjeka i odjeljenja VIII u kome su ga čekali drugovi, ni on, ni oni nisu mogli otvoriti vrata na vodonepropusnoj pregradi između odsjeka. Na žalost, Preminjin je tako, zarobljen u vrelom reaktorskom odjeljenju, umro ostavši bez zraka, a njegovu agoniju preko interkoma pratili su zapovjednik i osoblje u centrali podmornice. Jedno vrijeme on je mogao govoriti sa Sergejem i hrabriti ga da pokuša otvoriti jedan ventil koji bi možda smanjio pritisak i omogućio da se vrata otvore, ali već iscrpljeni mornar to nije mogao učiniti. Klonuo je, više nije mogao ni govoriti i samo je na pozive mog prijatelja, strojarskog časnika Genadija Kapitulskog, odgovarao kuckanjem mikrofona o pod, da bi ubrzo i to prestalo…” -opisuje Kurdin herojsku smrt 19-godišnjeg mornara Sergeja Preminjina koji se žrtvovao da osigura potpuno gašenje reaktora na K-219. Zbog toga je kasnije on posmrtno odlikovan Ordenom Crvene zvijezde, da bi 1997. nova ruska Vlada Preminjinu dodijelila i najveće nacionalno odličje – Orden i zvanje Heroja Rusije.
U međuvremenu, na poprište incidenta stigli su neki sovjetski brodovi na koje je zapovjednik Britanov odmah evakuirao skoro svu posadu svoje podmornice, ugroženu otrovnim isparenjima i dimom, jer su sve zalihe rezervnog zraka za disanje u bocama bile su potrošene. Sa još šestoricom časnika, Britanov je ostao na svojoj podmornici, do posljednjeg trenutka se boreći da spasi svoj brod. Onesposobljenu podmornicu na kojoj se požar među raketama postepeno gasio, u tegalj je uzeo sovjetski trgovački brod „Krasnovardejsk”, ali je čelična sajla pukla, a K-219 je polako počela tonuti, jer je u nju prodiralo more. Napokon kada je situacija već postala potpuno beznadna, Britanov je po izričitoj naredbi iz Moskve, u jutro 6. listopada kao posljednji čovjek, napustio podmornicu. Samo dvije minute nakon što je on otišao, K-219 je potonula na dno Atlantika, odnoseći sa sobom na 6 kilometara dubine, tijela četvorice svojih članova posade, među kojima i heroja Sergeja Preminjina, kao i 32 nuklearne bojeve glave, koje srećom po cijeli svijet, nisu eksplodirale u tom potencijalno najvećem nuklearnom incidentu Hladnog rata.
„Mislim da je osnovni uzrok incidenta bila činjenica da su sovjetske podmornice u to vrijem vrhunca Hladnog rata, eksploatirane do krajnjih granica – naprezali su se i brodovi i ljudi na njima koji međutim, vršeći svoju dužnost prema domovini, nisu govorili o propustima i problemima kojih je bilo, i kojih su oni kao odlični profesionalci, itekako bili svjesni. Nesreća se morala dogoditi prije ili kasnije. Ipak, iz njihove žrtve i gubitka K-219 naučene su mnoge vrijedne lekcije iz sigurnosti koje smo kasnije primjenjivali na našim podmornicama.”-kaže Kudrin koji je nakon epizode na K-219, preuzeo komandu nad identičnom balističkom nuklearnom podmornicom klase „Yankee”, a onda nad još tri veće i modernije strategijske nuklearne podmornice klase „Delta”. Nakon umirovljenja, on već godinama intenzivno radi nam povećanju sigurnosti podmorničara – ljudi koji se bave jednim od najrizičnijih zanimanja na svijetu, pa je tako u kolovozu 2005. kada je ruska ronilica AS-28 „Priz” ostala zarobljena na dnu Pacifika, zapetljavši se u podvodne instalacije u blizini Kamčatre na 190 metara dubine, Kurdinovo pravovremeno javno obraćanje na televiziji koje je vidio britanski vojni ataše, bilo odlučujuće da Britanci koji su imali odgovarajuću opremu za spašavanje, na vrijeme ponude tu pomoć i spase 7 članova „Prizove” posade.
„U vrijeme mira, podmorničari bilo koje zemlje na svijetu – Rusije, SAD-a, Njemačke, Britanije, su braća jer dijele opasnosti rada u jednom od najnegostoljubivijih i najopasnijih ambijenata na svijetu – dubinama oceana gdje smrt vreba svakog trenutka. Zato se ta braća moraju i međusobno pomagati i uvažavati, bez obzira tko se od njih u konkretnom slučaju, našao u opasnosti”- zaključuje jedna od legendi svjetskog podmorničarstva, kapetan bojnog broda Igor Kurdin.
Po knjizi „U neprijateljskim vodama” koju je Kurdin u međuvremenu o incidentu na K-219 napisao sa dvojicom koautora iz SAD-a, 1997. u SAD je snimljen je istoimeni akcijski igrani film s holivudskim zvijezdama Rutgerom Hauerom, Martinom Sheenom i Maxom von Sydowom u glavnim ulogama. Za dramaturške potrebe, film je nešto prerađen u odnosu na stvarne događaje, pa je u njemu uzrok havarije na K-219 sudar te i američke nuklearne podmornice-lovca „Augusta” koja je navodno, pratila sovjetsku podmornicu. Teorija o sudaru s američkom podmornicom jedno je vrijeme i službeno zastupana od RM SSSR-a kao uzrok havarije i gubitka K-219, a što su Amerikanci uvijek odbacivali.
„Ne, zaista se nije desio nikakav sudar naše s američkom podmornicom. U Atlantiku u blizini istočne obale SAD tada je operiralo osam sovjetskih balističkih podmornica. „Augusta” nije pratila K-219, već jednu našu podmornicu klase „Delta”, 43 milje sjeveroistočno. Nakon što se desila havarija na K-219, američki patrolni avioni su upućeni u izviđanje, kao i „Augusta” koja je iz daljine, pratila operaciju spašavanja posade K-219. Godinama kasnije, sreo sam se sa njenim tadašnjim zapovjednikom, kapetanom Jamesom von Saskilom, ali mi on nije želio ništa detaljnije reći o tome što su tada oni radili. Ipak, jedan podoficir s „Auguste” , mi je kazao da su oni, kružeći pod vodom na periskopskoj dubini oko K-219 tokom operacije spašavanja, nehotice prekinuli tegalj koji je našu podmornicu spajao sa trgovačkim brodom koji je pokušavao odvući nazad u SSSR”- kazao nam je Kurdin. Prema dostupnim podacima, samo dva tjedna nakon što je K-219 potonula, „Augusta” se zaista u toj regiji sudarila s drugom sovjetskom balističkom podmornicom, K-279 tipa „Delta”, ali se sve na sreću završilo samo s manjim oštećenjima na oba ratna broda.
