Otišao sam do Pule i ukrcao se na brod Tureta u vlasništvu Nevena Lorencina, ribara iz Medulina. Brod ima trideset metara dužine, osam je metara širok, 165 bruto tona nosivosti, ima mrežu dugu 550 metara i deveteročlanu posadu. U odnosu na drvene brodove iz mog djetinjstva koji su lovili mrežama maksimalne dužine od nekih 140 – 150 metara Tureta je pravi div, da ne govorim o jačini proizvedene svjetlosti koja noću skuplja plavu ribu. Čim sam došao na brod prislonio sam nos na mrežu, jaki miris mora jednak je onome iz mog djetinjstva kada smo skakali po mrežama duž rovinjske rive.
Lovi se miješana riba
Od ukupno 150 plivarica koje plove našim Jadranom šezdeset posto njih trenutno lovi duž zapadne obale Istre, dvadeset posto flote lovi na lošinjskom prostoru ostatak radi na splitskom području. Sardela ima, ima i inčuna, lovi se miješano, najbolje je kad se u sak skupi čista srdela, cijena je na tržištu bolja.
Na Tureti su dečki iz svih krajeva Istre, iz Medulina, Pule, Raše, Plomina, Bala. Iskusni su ribari, svatko zna svoj posao. Tehnologija je napredovala, život na brodu je daleko laganiji, ali ipak težak, nije za svakoga. Moraš voljeti more, moraš osjećati određeni duh slobode i određeno unutrašnje stanje protivno konvencijama. Noći su daleko od kuće, a život u skučenom prostoru.
Večera je na stolu, kuhar Nedjeljko nudi mi maneštru i pečene škombre, biram ribu, kako drugačije, ima i bijelog vina i onda cigareta…. Kapetan usmjerava pramac prema pučini, plovimo prema Rovinju. Primjećujem svjetlo svjetionika Svetog Ivana na Pučini, južno svjetlo na grebenu Kabula. Plovimo pet do šest milja od obale, sve se oko nas svijetli od plivarica koje su pronašle jata riba. Mi i dalje tragamo. U salonu teče razgovor, nižu se podaci o cijeni na tržištu, dan prije napunili su 1.500 kašeta (svaka ima u prosjeku oko osam kilograma riba). Uvijek i posvuda trgovac izvuče deblji kraj, ništa novoga.
Previše se sluša Bruxelles
Hrvatska je država s nevjerojatnim morskim bogatstvom, ali prosječni Hrvat godišnje pojede tek osam kilograma ribe, a europski prosjek je nekih dvadeset kilograma. Kažu mi ribari da se previše sluša Bruxelles, slijedi se svako pravilo, malo se tko bavi zaštitom interesa hrvatskih ribara.
Neven Lorencin vlasnik je dva ribarska broda. Ukupno zapošljava 16 radnika koji redovito primaju plaću svih 12 mjeseci u godini. Neven mi pokazuje kutiju koja registrira svako isplovljavanje. Podatak odlazi direktno u Zagreb i Bruxelles, prate ga na svakom koraku jer na kraju priče on u godini može na more tek 180 dana. Ponentali, garbinade i orkanska bura su njegov problem, čim napušta luku nitko ga ne pita hoće li mrežu spustit ili neće. Dva mjeseca lovostaja pokrivena su europskim sredstvima, Neven je platio radnike, ali novci još nisu sjeli na račun. Čini mi se pomalo policijski sistem ovo praćenje u stopu u cilju zaštite dogovorene količine izlova od nekih 65.000 tona. Svaki vlasnik broda okružen je papirima, šalje izvještaje na sve strane koji se dupliraju, svi traže dokumentaciju i to iscrpljuje. Ribari nisu ajkule, jednostavno se bave poslom koji je star koliko i mediteranska civilizacija, kad ima srdela treba ih ulovit a sad ih ima, od rta Kamenjak pa do Rovinja svijetla plivarica obnavljaju staru, prastaru tradiciju. Tureta je lijepi brod, uredan, čist, sve stvari na svojem mjestu, ekipa uhodana. Kaže mi da su u srpnju ulovili 15 vagona (jedan vagon iznosi 10 tona) plave ribe i uspoređuje taj podatak s prošlošću. Nekad je jedna Mirnina plivarica imala godišnju normu u prosjeku od 20 vagona riba. Tehnologija radi svoje, lovi se sve više, uvezeni brodovi rentabilni su ako ih se maksimalno iskoristi.
– Čemu politika promicanja uvoza skupocjenih brodova ako nam sad uskraćuju mogućnost bezbrižnog lova, pita se Neven Lorencin.
Ne mogu nikako zaspat, tišina na palubi je predivna, bonaca je, more kao ulje, oko dva sata u noći brod je stao, upaljena su svjetla, na tom mjestu će se čekat zora. Slijedi kratko spavanje u kučetu na drugom katu koje je još toplo od mladića, Nikše. On će morati na stražu. Svi se dižu nešto prije pet, topla kava, mlijeko, keksi, dim cigareta, ispod svijetla kruže srdele. Nešto prije zore Slavko skoči u kajić, upali svjetla i udaljava se na vesla. Odvodi jato dalje od broda koji se sprema na manevar spuštanja mreže. Sistem je uhodan, gase se svjetla, stvara se krug, počinje rad na vinču, iskusni motorista Đani prati svaki detalj, na dnu se mreža stisne, stvara se saka i potom počinje dizanje mreže. Mjesečev srp se postupno diže iznad Istre, boje zore iznad poluotoka. Dok se mreža skuplja i saka stisne oko nas kruži jato od desetak dupina. Mrežu ne diraju, kruže i jedu ono što iz mreže ispadne. Počnu se skupljat galebovi, pratim svaki pokret ribara, stisnuti u kabanicama skupljaju mrežu na krmi, mokri su, to je najteži i najneugodniji dio posla. Slikam srdele, među njima inčune i male šure, nazire se po koja lignja, oko mreže širi se mast dok ogromna voliga prodire u saku i grabi ribu. Kapetan Neven je na komandama dizalice, voliga se diže i potom usmjerava u plastične kontejnere pune leda. Ribar zna od oka koliki je današnji ulov: oko 700 kašeta, nije loše, još se posao isplati. Oko broda vrvi od galeba, ispod dupini su toliko uzbuđeni da im rukom možeš dodirnuti peraju. To je hrana koja je jednaka od dana kada ju je Bog stvorio.
Sve spremno prije luke
“Srdelu jedemo svaki dan, kaže mi Nedjeljko i pita se u čemu je problem. Ljudi mijenjaju navike, lakše im je ispeći kokoš iz uzgajališta nego očistit kilu srdela. Odvikavaju se i to traje desetljećima, vezan je za porast blagostanja. Dovoljno je pogledat što nam nude veleprodajni centri – surogat hrane.
Dok brod plovi prema pulskoj luci svi su zaokupljeni punjenjem kašeta, sortira se riba. Kapetan Neven već je obavio razgovor sa tvrtkom Arba Commerce iz Labina, preuzet će i preradit cijelu peškadu. Kad brod stiže u luku posao je već odrađen, kamion čeka na ukrcaj, još jedna je noć odrađena. Kažu mi da neki dalmatinski brodovi sele na jug prema Lošinju, Tureta će nastavit pecat na domaćem terenu, dan za danom u potrazi za plavim zlatom Jadrana.
Tureta stigla iz Alabame
U kolovozu 2005. godine u Meksičkom zaljevu dogodio se uragan Katrina, ribarsko mjesto Bayou La Batre u Alabami ostao je bez osnovne sirovine, traženih gambera. Uragan je poremetio životni ciklus, ribari su ostali bez posla, cijela flota ribarskih brodova otišla je na prodaju, više od trideset takvih brodova stiglo je i u Hrvatsku, Neven je jedan od kupaca.
Foto: Elio Velan
