O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Ljubavnice plavih dubina – morske sirene

U nevjerojatnoj galeriji mitoloških bića antike, koja su stoljećima rasplamsavala maštu avanturista, istraživača i znanstvenika, svoje su mjesto imale i ljubavnice plavih dubina – morske sirene. Sirene su živjele na otoku zvanom Sirenum scopuli ili na drugim otocima, ovisno o inačicama mita, a otoci su bili okruženi kamenjem i stijenama. Sirene su pjevale svoju neodoljivu i očaravajuću pjesmu čime su privlačile pomorce da plove prema liticama i dožive brodolom.

Vjerovanja u njih postoje u mnogim kulturama svijeta. Još su stari Sumerani, a potom Babilonci obožavali morsko biće po imenu Enki (Oannes ili Ea) koje je na jednoj kamenoj freski prikazano u obliku – pola čovjek, pola riba. Ti su narodi vjerovali da je Ea podučio čovjeka umjetnosti i znanosti te su mu svako ljeto prinosili darove.

Božanstvo u koje su vjerovali Filistejci također je imalo riblji rep i tijelo čovjeka, a nazivali su ga Dagon. Feničani pak u mitološkim pričama opisuju božicu Mjeseca, imena Sirija, koja je do pojasa djevojka, a ispod pojasa riba.

Japanska je sirena poznata pod imenom Ningyo. Vitkog je ribolikog tijela, s glavom lijepe žene i ljudima donosi sreću. U mitologijama Polinezije, Mikronezije i Melanezije pojavljuje se morsko božanstvo Vatea, s izgledom – pola čovjek, pola dupin, a predanja američkih Indijanaca govore o postojanju dvije vrste čudovišta: jedno su nazivali Nagas i imalo je tijelo kao zmija, a glavu kao čovjek, a drugo Makara, bilo je – pola riba, pola sisavac.

U krajevima koje zapljuskuje Južno kinesko more i dan danas se vjeruje u postojanje morskog čudovišta Haiho shang. Njegov je izgled doista neobičan: ima obrijanu glavu, snažnu muskulaturu i riblji rep. Za vrijeme olujnih nevremena napada i potapa brodove, a pomorce odnosi u mračne morske dubine gdje ih proždire!

Sirene se također pojavljuju i u španjolskim, portugalskim, nizozemskim, skandinavskim, britanskim, njemačkim te afričkim mitovima i legendama, a u nekim irskim predanjima sirene žive na suhom tlu, pod morem, i imaju škrge, koje im omogućuju da kroz more doplivaju na kopno. Ta su tajanstvena morska bića, istovremeno, i muškog i ženskog spola. Dok su žene vitke, čarobne ljepote i nitko im niko ne može odoljeti, muškarci su ružni – imaju crvene noseve, svinjske oči, zelene zube i zelenu kosu.

Prvi književni opis morskih sirena nalazimo u grčkoj mitologiji. Homer ih spominje u svojoj „Odiseji”. Kada je prolazio pored Otoka sirena, Kirka je upozorila Odiseja da začepi uši kako ne bi čuo zanosan pjev sirena. On je pak savjetovao svojim mornarima da voskom začepe uši da ne čuju njihov božanski glas koji privlači, opija i naposljetku ubija. Sam se pak vezao za jarbol kako ne bi došao u napast da odoli sirenama i usmjeri brod ka morskoj čaroliji iz koje nema povratka. 

U svom epu „Ilijada i Odiseja”, Homer nigdje detaljno ne govori o tome kako su izgledale sirene, ali iz grčke mitologije saznajemo da su ove morske zavodnice bile kćeri boga morskih čudovišta te da su se, pod tim nazivom, najčešće podrazumijevale dvije vrste mitoloških morskih stvorenja, koja su imala različit fizički izgled. Jedna su bila – pola žene, pola ptice, a druga – pola žene, pola ribe. Ova druga stvorenja spominju se i pod imenom – morske nimfe!

No kako god izgledale sirene su se jako stidjele svog obličja, pa su utočišta uvijek tražile daleko od svijeta i pronalazile ga na stjenovitim hridima, ili morskim dubinama, gdje su svojim zanosnim pjevanjem oplakivale zapravo svoju zlu kob što ih snađe, a ljudi su se bojali da ih mame kako bi ih zadavile i potom im pile krv.
U nevjerojatnoj galeriji mitoloških bića antike, koja su stoljećima rasplamsavala maštu avanturista, istraživača i znanstvenika, svoje su mjesto imale i ljubavnice plavih dubina – morske sirene. Sirene su živjele na otoku zvanom Sirenum scopuli ili na drugim otocima, ovisno o inačicama mita, a otoci su bili okruženi kamenjem i stijenama. Sirene su pjevale svoju neodoljivu i očaravajuću pjesmu čime su privlačile pomorce da plove prema liticama i dožive brodolom.

Vjerovanja u njih postoje u mnogim kulturama svijeta. Još su stari Sumerani, a potom Babilonci obožavali morsko biće po imenu Enki (Oannes ili Ea) koje je na jednoj kamenoj freski prikazano u obliku – pola čovjek, pola riba. Ti su narodi vjerovali da je Ea podučio čovjeka umjetnosti i znanosti te su mu svako ljeto prinosili darove.

Božanstvo u koje su vjerovali Filistejci također je imalo riblji rep i tijelo čovjeka, a nazivali su ga Dagon. Feničani pak u mitološkim pričama opisuju božicu Mjeseca, imena Sirija, koja je do pojasa djevojka, a ispod pojasa riba.

Japanska je sirena poznata pod imenom Ningyo. Vitkog je ribolikog tijela, s glavom lijepe žene i ljudima donosi sreću. U mitologijama Polinezije, Mikronezije i Melanezije pojavljuje se morsko božanstvo Vatea, s izgledom – pola čovjek, pola dupin, a predanja američkih Indijanaca govore o postojanju dvije vrste čudovišta: jedno su nazivali Nagas i imalo je tijelo kao zmija, a glavu kao čovjek, a drugo Makara, bilo je – pola riba, pola sisavac.

U krajevima koje zapljuskuje Južno kinesko more i dan danas se vjeruje u postojanje morskog čudovišta Haiho shang. Njegov je izgled doista neobičan: ima obrijanu glavu, snažnu muskulaturu i riblji rep. Za vrijeme olujnih nevremena napada i potapa brodove, a pomorce odnosi u mračne morske dubine gdje ih proždire!

Sirene se također pojavljuju i u španjolskim, portugalskim, nizozemskim, skandinavskim, britanskim, njemačkim te afričkim mitovima i legendama, a u nekim irskim predanjima sirene žive na suhom tlu, pod morem, i imaju škrge, koje im omogućuju da kroz more doplivaju na kopno. Ta su tajanstvena morska bića, istovremeno, i muškog i ženskog spola. Dok su žene vitke, čarobne ljepote i nitko im niko ne može odoljeti, muškarci su ružni – imaju crvene noseve, svinjske oči, zelene zube i zelenu kosu.

Prvi književni opis morskih sirena nalazimo u grčkoj mitologiji. Homer ih spominje u svojoj „Odiseji”. Kada je prolazio pored Otoka sirena, Kirka je upozorila Odiseja da začepi uši kako ne bi čuo zanosan pjev sirena. On je pak savjetovao svojim mornarima da voskom začepe uši da ne čuju njihov božanski glas koji privlači, opija i naposljetku ubija. Sam se pak vezao za jarbol kako ne bi došao u napast da odoli sirenama i usmjeri brod ka morskoj čaroliji iz koje nema povratka. 

U svom epu „Ilijada i Odiseja”, Homer nigdje detaljno ne govori o tome kako su izgledale sirene, ali iz grčke mitologije saznajemo da su ove morske zavodnice bile kćeri boga morskih čudovišta te da su se, pod tim nazivom, najčešće podrazumijevale dvije vrste mitoloških morskih stvorenja, koja su imala različit fizički izgled. Jedna su bila – pola žene, pola ptice, a druga – pola žene, pola ribe. Ova druga stvorenja spominju se i pod imenom – morske nimfe!

No kako god izgledale sirene su se jako stidjele svog obličja, pa su utočišta uvijek tražile daleko od svijeta i pronalazile ga na stjenovitim hridima, ili morskim dubinama, gdje su svojim zanosnim pjevanjem oplakivale zapravo svoju zlu kob što ih snađe, a ljudi su se bojali da ih mame kako bi ih zadavile i potom im pile krv.