Vođa somalskih pirata Mohamed Abdi Hassan poznatiji kao „Afweyne“ (Big Mouth) je izjavio 10. siječnja ove godine da ide u penziju: „nakon što sam osam godina proveo u piratstvu odlučio sam se odreći piratstva i prestati sa razbojništvom.“ rekao je Hassan na konferenciji za medije u somalskom gradu Adadu. „Također sam nagovorio mnogo mojih kolega da prestanu sa razbojništvima i poslušali su me“ rekao je Hassan. Od bivšeg predsjednika Somalije dobio je diplomatski status i diplomatsku putovnicu kao „nagradu“ za prestanak sa piratstvom.
Bože daj da je ovo istina i da stvarno neće više biti piratstva po Arapskom moru i Indijskom oceanu i da će nas pomorce ostaviti na miru. Međutim, može biti i varka jer su ih koalicijske snage dobro „stisle“, brodove je sve teže oteti zbog naoružanih zaštitara, pa se piratstvo više ne isplati. Sad će se pritajiti pa kad koalicijske snage otplove, brodari opuste, oni ponovo po starome. Nikad se ne zna.
Razbojništva obično opadaju između početka lipnja i kraja rujna kada jugozapadni monsun zapuše u Arapskom moru i Indijskom oceanu, jer lagani piratski skifovi nisu baš najbolji kad ima mora. Ukrcaj pirata na brod najčešće se događao u samo svitanje kada sunce baca dugi odbljesak na pučini i teško je zamijetiti male skifove na moru ako se kreću po odbljesku sunca.
Prvi pirat koji stupi nogom na brod dobije kao nagradu novu Toyotu Land Cruiser, naravno ako ga uspiju oteti. Početkom 2011 g. na vrhuncu svoje moći somalski pirati su držali zatočenim 33 broda i 758 pomoraca. Krajem prošle godine taj je broj „opao“ na devet brodova i 154 pomorca. Plijen se dijeli tako da 30% ide onima koji su oteli brod, 10% lokalnoj bandi koja kontrolira pristanište, 10% lokalnim plemenskim vođama, 20% financijerima pothvata, 30% bossu. Obitelj poginulog pirata dobije veliku financijsku potporu. Neki izvori tvrde da 50% profita ide islamskim militantima. Bilo kako bilo, naoružani zaštitari su se pokazali kao najučinkovitija mjera protiv pirata, još nije otet niti jedan brod sa naoružanim zaštitarima. Troškovi koalicijskih snaga i brodara su se u 2011. godini popeli na sedam milijardi dolara.
Kako je sve to počelo? Ranih 80-tih, prije izbijanja građanskog rata, somalijska vlada je strancima izdavala dozvole za ribarenje. Kada je 1991. izbio građanski rat, centralna vlast se raspala, stranci su nastavili ribariti i to obilato, ali više nikome nisu plaćali za dozvole. Europske kompanije su bacale u more toksični otpad ispred obale Somalije, cijena je bila 2,5$ po toni, dok bi odlaganje takvog otpada u Europi koštalo 250$ po toni, a posao je vodila talijanska mafija. I naravno, kad su to sve vidjeli somalski ribari, što im je preostalo nego osnovati „stožer za obranu mora i obale“ i počeli branit svoje more. Onda su vidjeli da posao dobro ide, pa su proširili djelatnost na trgovačke brodove i tako je sve počelo.
Piratstvo je i značajno doprinijelo gospodarstvu somalijske, gotovo nezavisne pokrajine Puntland, nadnice su porasle sa 1,5$ dolara 2005 godine na 5$ 2011 godine, prosječna plaća je 500$ godišnje, dok pirat zaradi „pristojnih“ 70 000$ godišnje, zato čovjek mora biti skeptičan kada piratski vođa kaže da ide u penziju. Još uvijek je to isplativ business. No, svejedno za nas pomorce to je razbojništvo za koje nema opravdanja.
05. Listopada 2011. pronađena su tijela 13 kineskih pomoraca s dva riječna broda kako zavezanih ruku i očiju plutaju na rijeci Mekong u sjevernom Tajlandu. Ovaj masakr je privukao pažnju na bezakonje i piratstvo koje vlada na rijeci Mekong, odnosno u tzv. ˝zlatnom trokutu“ između Burme, Tajlanda i Laosa. Brodovi su pretraženi i na njima je pronađena droga, međutim brzo je isplivalo na vidjelo da je droga podmetnuta i da iza svega stoji narkoboss Naw Kham. To je bio okidač kineskim vlastima da pošalju svoje specijalne jedinice u džungle Tajlanda da uhite narkobossa. Međutim, on je pobjegao u Laos gdje je uhvaćen i predan kineskim vlastima. 21. rujna se izjasnio krivim i osuđen na smrt. Naw Kham je od 1996. godine sijao strah i smrt na rijeci Mekong.
Jedan boss je postao uvaženi građanin sa diplomatskom putovnicom, dok drugi boss je osuđen na smrt. U oba slučaja, somalijskom i kineskom, žrtve su pomorci, ljudi koji poštenim putem grizu kruh svagdašnji. No, ima i još nešto zajedničko Hassanu i Khamu, to su bili ljudi koji nisu imali što izgubiti, i izabrali su put nasilja. Nažalost, bol siromaštva mijenja stvarnost, razdire um i stvara zlo.
Bojim se da se piratstvo iz već poznatih regija, Dalekog Istoka, Somalije, Nigerije… ne proširi na ostatak „uljuđenog“ svijeta. Ja mislim da ima razloga za brigu, skupa energija, hrana i voda obilježit će buduća desetljeća. Sve će to imat za svoje posljedice neželjene promjene u društvu. Razbojništvo i loši životni uvjeti su nažalost mjerilo koliko je država pogriješila, i najopasnije što se rodi iz toga je, čovjek koji nema što izgubiti!