Priča o ovom brod pomalo je neobična, zapravo naopaka. Imena ljudi koji su bili na tom brodu su poznata, posada je pronađena, no njihova sudbina i događaji koji su se zbili na brodu zauvijek će ostati nepoznati…
U kolovozu 1775. godine američki kitolovac „Herald” našao se u blizini ogromnog ledenog polja na zapadu Grenlanda. Noću, odjednom je nastala velika oluja, koja je razbila led i posada „Heralda“ vidjela je kako mu se približava čudan brod čiji su jarboli i križa jedra bila prekrivena svjetlucavim ledom. Brod koji se stvorio iz ledene sante.
Kapetan i nekoliko mornara s „Heralda” ukrcali su se na nepoznati brod i pročitali njegovo ime: „Ostavius”. Ljudi na brodu, kako se činilo, nije bilo. No kad su se mornari spustili u smještajni odjeljak, otkrili su s užasom da su svi kreveti u prednjem dijelu puni mrtvaca, čija su tijela dobro očuvana zbog hladnoće.
Pronaši su kapetana „Octaviusa” smrznutog za stolom u svojoj kabini, a pred njim je lažao brodski dnevnik. Na krevetu je ležalo tijelo žene – vjerojatno kapetanove supruge. Ispred nje na podu kabine sjedio je mrtvi mornar. Ispred njega ležali su kremen: očigledno je htio upaliti vatru u trenutku iznenadne smrti. Uz njega je, na podu, pokriveno odorom mornara bilo pokriveno mrtvo tijelo dječaka.
Kapetan „Heralda“ uzeo je brodski dnevnik i pružio ga jednom od svojih ljudi. Zatim je pregledao kuhinju, ali nisu pronašli niti jedan proizvod. Kada je krenuo pregledati unutrašnjost broda, uplašeni i umorni od strašnih prizora mornari su odbili sići u unutrašnjost broda-pokušao da pregleda zadržavanje, pa uplašen i umoran od strašne znamenitostima mornara odbio sići unutrašnjost broda-mrtvačnice.
Kad su se mornari vratili u čamac shavtili su da se mornar, koji je nosio dnevnik, žureći se da što prije siđe s broda punog leševa, spotaknuo i pao zajedno s dnevnikom. To ne bi bio problem da dnevnik, koji je od leda postao krut, i sve stranice koje su se odlomile, nisu pali u more.
Sljedeće je noći „Ostavius”, plutajući, nestao iz vida, i o njemu se više nikada ništa nije čulo…
Od brodskog dnevnika ostale su tri stranice na početku i jedna na kraju. Na prvim su stranicama bila nevedena imena članova posade, uključujući kapetana, njegovu suprugu i njihovog desetogodišnjeg sina i govorilo se njihovom odlasku iz Engleske za Kinu 10. rujna 1761. godine. Ove stranice završavale su zapisom o lijepom vremenu i o tome da su 19. rujna u vidnom polju broda bili Kanarski otoci.
Zadnja stranica sadrži jedinstveni zapis, kojeg je dodao jedan od članova posade. U njemu se navodi da je brod već sedamnaest dana u ledenom zatočeništvu, da se ljudi smrzavaju od hladnoće te da je sin kapetana umro, a da je njegova supruga rekla da joj nije hladno, što je prvi znak približavanja smrti pri smrzavanju. Uz to je navedeno da pomoćnik kapetana bezuspješno pokušava upaliti vatru te da je približni položaj broda – 75° sjeverne geografske širine, 160° zapadne dužine, što je oko stotinu milja sjeverno od Point Barrow na Aljasci.
Očito je kapetan „Octaviusa” odlučio na povratku iz Kine pokušati proći kroz Sjeverozapadni prolaz umjesto da se vraćaju kući duljim putem oko Rta Dobre nade. Da li je stvarno tako bilo, nikad nećemo saznati. Iako je, očito, u tome i uspio i postao prvi brod koji je prošao Sjeverozapadni prolaz iz Tihog oceana u Atlantski – brod mrtvaca, koji je ovo putovanje učinio dugim četrnaest godina…
