Uragan Irma, koji je iza sebe ostavio kaos i usmrtio desetke ljudi poharavši zapadnu obalu Floride, najsnažniji je uragan na Atlantiku otkako postoje mjerenje. Milijuni ljudi su evakuirani i spas su pronašli u unutrašnjosti SAD-a. Kako je zaista izgledalo posljednjih nekoliko dana života na Floridi iz prve ruke nam je ispričala Marija (podaci poznati redakciji) koja sa svojim suprugom, liječnikom na brodu za krstarenje, živi u toj američkoj saveznoj državi. Marija je nakon nekoliko godina plovidbe na kruzeru odlučila naći posao na kopnu te sad ima vlastitu tvrtku dok je njezin suprug i dalje na brodu, koji zbog pravila kompanije nismo objavili.
Nije me strah mora i biti na moru jer smo suprug i ja smo godinama plovili. Jeza me hvata od alarma koji svako malo zvoni na telefonima, kao poruka za evakuaciju jer nam prijeti potop. Mediji bruje o apokalipsi! Oni i jesu uzrok panici koja je zavladala Floridom. Znamo da nam se približava uragan. Ne treba nam dodatna uzbuna…
Utorak….Na poslu, ljudi žele koncentraciju kao da se ništa ne događa. Zaposlenici mole da ih pustim kućama, jer je baš u 20 sati objavljeno izvanredno stanje! Treba se opskrbiti vodom, hranom, gorivom…
Većina nas živi kraj obale, području podložnom poplavama i s malo više kiše! Treba naći sklonište ili daske da se zaštite prozori od jakog vjetra ili drveća koje će letjeti unaokolo…
Sjećam se onih ludih devedesetih od kojih smo kao klinci gledali da izvučemo neki slobodan dan u školi… Valjda u svemu treba pronaći i nešto pozitivno. Tako me prošla jeza od samih riječi “izvanrednoj stanje”!
Ali, pomislih da sve to možda i nije tako loše… Zbližit će nas, kao naciju, kao kolege, obitelji! Ne želim brinuti. Sve je u Božjim rukama. Ali ti prokleti mediji!
I tako i mi krenemo od trgovine do trgovine u nadi da ćemo pronaći sve neophodno za dane koji slijede. Prekasno! Kako je moguće da u roku od 3 sata od objave izvanrednoj stanja, nema niti jedne boce vode, na policama supermarketa? Ok. Kupim pivo! Jednom. Drugi put. Treći… I pivo je bolje nego ništa … A znam, kada krene panika Corona i Oliver Dragojević znaju staložiti i one najluđe! Ne vjerujem! Nakon dva dana dobijem poziv od jedne zaposlenice, koja me pita da li nam je potrebna voda. Suprug joj radi kao menadžer supermarketa. Javit će kada stignu nove zalihe. Aleluja! Pun gepek, molim!
A gorivo? Kolone od pedeset automobila s nadom da će imati dovoljno da napune i svoj rezervoar. Naravno, dva auta ispred mene, nestane goriva… i tako od pumpe do pumpe, napustim pumpu s manje goriva nego što sam došla. Opcija da ćemo voziti na sjever, što dalje od uragana, sve više mi se čini kao nemoguća misija!
Pokušavam rezervirati let za Kaliforniju da dostojno provedem ovaj potop, u miru svoje kuće, iz koje smo se prošle godine doselili na tu famoznu Floridu. Pa valjda zaslužujem toliko, nakon svih onih bombardiranja i nepravdi. Pomislim, gledat ću sve to na TV-u …
Ali nema niti jedne karte za San Francisco iz Miamija! Nemoguće! Dobro, može bilo koja država, samo što dalje odavde… Razmišljam – New York, Dallas… Bez uspjeha! Već počinjem paničariti, a obećala sam sebi da neću!
Odem na posao i pošaljem zaposlenika kućama… Možda će oni imati više sreće nego ja … Toliko solidarnosti na jednom mjestu! Grlimo se i pozdravljamo, kao da je posljednji put. Na What’s up napravim chat za čitav tim gdje ih mogu obavještavati o svemu što se događa, a i oni mene. U roku od dva sata, počnu mi pristizati poruke. Jedna ide u Talahasee, druga u Atlantu, treća u New York! Svi voze što dalje od Miamija! Pomislim: “Odakle ovim ljudima gorivo za taj put?”
Ustanem u 4 ujutro i pravac pumpa. Juppppiiii! Gorivo je tu i ispred mene samo tri auta! Vjerujem da nikada više goriva nije stalo u rezervoar! Uspjela sam ga napuniti za 3 galona više nego što obično stane …kap po kap! Za ne daj Bože, 3 galona me mogu spasiti!
Škole i mnoge druge ustanove već su pretvorene u skloništa … Guverner Floride objavljuje da će vlasti osigurati sigurnost svojim građanima. Oni koji nemaju vodu, gorivo ili novac mogu pozvati 1-800 za evakuaciju i vlada će učiniti sve šo je u njihovoj moći da im pomogne … Počinje mi se sviđati guverner! A uvijek mi je bio antipatičan … Cijela ta organizacija i humanitarnost mi se čine nestvarnim! Ipak sam ja netko tko je odrastao u bivšoj Jugi, gdje je sve normalno, nenormalno. Treba vremena da se naviknem na bolje.
Lokalne vijesti objavljuju da su putevi na sjever u totalnom kaosu. Milijuni ljudi na putu za spas.
Telefon zvoni. Suprug kaže:” Draga, da ti uljepšam dan. Moja kompanije je odlučila svoje zaposlenike i njihove obitelji evakuirati brodom. Želiš li na krstarenje?” Da, hoću li?!
Čini mi se da u kući nije bilo stropa proletjela bih kroz krov, skačući od sreće. Naravno da smo se među prvima upisali na listu.
Dan prije ukrcavanja smo proveli, kao i naši susjedi, osiguravajući dom od direktnog udara te proklete Irme! Izmoreni i neispavani krenemo u luku… Nikada nisam bila manje uzbuđena da odem na krstarenje. Čak ni kada sam bila član posade na brodu! Osjećala se nervoza među ljudima! Panika! Neizvjesnost da Miami, po našem povratku, više nikada neće biti isti!
Red za ukrcavanje je bio nepomičan, trajao je satima. Naravno, gosti koji su uplovili u luku željeli su ostati. Oni kojima je krstarenje otkazano nisu imali izbor već se ukrcati na brod jer bi u Miamiju bili ostavljeni na milost i nemilost dotične oluje. Da li smo više uopće na listi? Ovo je posljednja karta za izlaz iz Miamija! Brod mora isploviti u 12 ili ćemo naletjeti direktno na Irmu!
Pomislim u sebi da je ovo zaista vrijeme kad ne možeš biti baš tako mekog srca! Borba za opstanak! Prozvali su naša imena! Za nas ima mjesta! Ali, pomislih, toliko mjesta na brodu… pa zar je bitno da li je kabina ili lounge? Da li ćemo spavati na krevetu ili na podu …I da li će u sobi biti jedna ili dvije obitelji? Bitno je ljude evakuirati! Na svu sreću, zaduženi za cijelu organizaciju su razmišljali isto kao i mi! Samo su rekli: “Ukrcavaj sve! I ljude i djecu i kućne ljubimce koje su poveli!” Ova kompanija je otišla korak ispred svih drugih!
Prvi su ponudili humanitarnu pomoć ugroženima, na karipskim otocima i prvi došli na ideju da svoj brod pretvore u smještaj za tisuće očajnih građana koji nisu nalazili izlaz s Južne Floride.
Također su bili prvi koji su svoje zaposlenike i njihove obitelji željeli evakuirati na sigurno. Sve ostale kompanije su to kopirale, radi publiciteta….jer su na ideju došli 2 dana nakon naše… (Iz pouzdanih izvora).
Tako smo u roku od 10 minuta svi završili na brodu koji je zatim odmah isplovio!
Olakšanje! I užasan osjećaj, znajući koliko je ljudi ostalo u Miamiju! Koliko prijatelja, rodbine… Ja nemam želudac za ovo!
Na razglasu kapetan iz Hrvatske! Jupi! Netko naš! Obavještava da je internet besplatan, kako bismo svi ostali u kontaktu sa svojim najmilijima…I piće besplatno! Sve je besplatno…
Na trenutak se osjetih spokojno! Na vijestima javljaju da će, ipak, Miami zaobići direktan udar! Ide na Tampu! Kažu: “Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane.”
Na chatu iz tvrtke stiže poruka da je Klaudija rodila ! Matteo je dobio novo ime: Irman! Čini mi se da će ih biti više s tim imenom…
