Foto: betinskagajeta1740.hr
Muzej betinske drvene brodogradnje u čijem krilu se odvijaju “Dani male drvene brodogradnje” i njegov “glavni savjetnik” svakog dana namiguju jedan drugome. Ante Balin Nijemac (85), najstariji betinski kalafat, živi samo na nekoliko metara od obnovljene, pet stoljetne kuće Krešimira Urode u kojoj bi muzej “teško i nikako bio otvoren” 2015. da nije bilo njega, istakla je u bezbroj navrata ravnateljica Kate Šikić Čubrić, etnologinja. Jedini je on iz stare garde preostao sa znanjem o nazivlju i namjeni brodograditeljskog alata i pribora skrivenog po konobama s čega su Betinjani otpuhali prašinu i darovali muzeju da svjedoči o prožimanju svakodnevnog života i broda kao njegove okosnice.
Muzeju posebnom i po tome što neupućeni gosti Betine, nacionalne kolijevke brodogradnje u drvu, tek nakon posjeta ovoj mladoj instituciji shvate da će u mjesnom portu, muzejskom “prvom paviljonu” ugledati iste barke prezentirane kao artefakte. Drveni brod i dalje je važan dio svakodnevice Betinjana i Murterina, a kalafatstvo je žilav zanat od kolina i tradicije. I s ponistara prvoga poda muzeja mogu se na obali vidjeti Ćirov i Fržopov škver jedan do drugoga, a djelatnih brodograditelja ima još nekoliko.
Pitam šjor Nijemca je li zadovoljan kako je zaživio muzej. Trebaju li ga još kao savjetnika, za što je dobio i zahvalnicu općinskog načelnika Ivana Klarina?
– Ma, muzej je u redu, ide to dobro. Sve san lipo napisa šta san zna i uvik se odazoven. Ali ne mislim da sam ja tu nešto presudno doprinija, jer nema nezamjenjivih. Najviše je učinio uporni Đenko Šandrić, predsjednik Udruge “Betinska gajeta 1740.” – skromno govori Nijemac. Razgovaramo u njegovoj kužini: prije godinu dana ostao je udovcem, sin je na gornjem katu, a posjećuje ga unuka Veronika Skračić, udana u Murteru. Zajedno su lani otkrili spomenik betinskome kalafatu i sa svim tim je zadovoljan, osim s jednim, objašnjava:
– Stipe Šuvar je u Hrvatskoj upropastija zanatstvo. Jedini način kako ga oporaviti, tako i brodogradnju, je da opet otvorimo škole učenika u privredi, jer ćemo ostati bez ijednoga zanatlije. Svi koji danas radu, ovi mlađi, uopće nisu kvalificirani brodograditelji u drvu. Znaju raditi i rade dobro, ali imaju neke druge zanate, a za ovo su kasnije polagali ispit u obrtničkoj komori. Mladi čovik triba pet sati naukovati kod meštra i tri ure pohađati školu. Tribaju mu matematika, biologija, jezik i jedan inženjer ili tehničar… – i to je sve od jednostavnog kurikuluma “po Nijemcu”.
Upravo Nijemac i njegov naraštaj brodograditelja znaju kolika je važnost sustavnog školskog obrazovanja. Osim njega još je živ jedino vršnjak mu Slobo Jadrešić, ali nije baš najbolje, a legendarni Ćiro Burtina partija je prije nekoliko godina. No, na Ćirovu navozu i dalje se “dila”.
Došli su kao 16-godišnjaci u betinski škver nacionaliziran 1948. obiteljima Filipi i Uroda i doslovce trebali krasti znanje. Kalafatsko umijeće ostajalo je posvećenom, ekskluzivnom tajnom unutar Filipijevih i Urodinih, obitelji koje su se u Betinu doselile kao brodograditelji s Korčule, u prvoj polovici 18. stoljeća. Taman su Murterini-Kurnatari, među njima i Betinjani, od zadarske talijanske vlastele kupili Kurnate gdje su radili kao težaci, a bez broda se nije moglo preko Pučine, kako Betinjani zovu Murtersko more.
– Do 1948. je škver bija u vlasništvu Marka i Ante Filipija – kazuje Nijemac zahvalan šta je za mentora imao najboljeg meštra – Marka.
Bili su i susjedi u betinskome Varošu, te Nijemac, koji je meštra znao omekšati čokajem rakije, nije trebao špijati da bi što naučio. Kazali bi mladima također Dragulo Uroda, pa i Miro Markov, ali ostali bi meštri okrenili kosti, da ne vidiš šta rade. Ono što danas izgleda nestvarnim, Nijemac je savladao vlastitim rukama: dvije godine po nacionalizaciji, do 1950., u škveru, koji je kasnije prerastao u jedan od najznačajnijih u nas, nije bilo struje, niti makine. Tu je ostao do umirovljenja 1988. godine.
Tako imam čast naročito Šibenčanima – a oni se još uvijek s nostalgijom sjećaju broda “Jadrija”, dugogodišnjeg simbola staroga gradskog kupališta – predstaviti čovjeka koji je kao naučnik u škveru na ruke pilio madire i svu drugu građu “stare kornjače”.
– Tri i po godine san šegrtova, a trupac od 13 metara pilali smo uzduž, u troje, di san ja uvik bija gornji. Tu smo veliku pilu zvali “pila mučenica”, bila je duga metar i 70, a pilalo se na “priđi mi, dođi mi” – smije se Nijemac.
Ukratko, “Jadriji” je u škveru kobilica bila položena 1949., a 1953. je zaplovila. Vozi i danas, kao luksuzna drvena jahta kapetanske obitelji Gavran iz Krila Jesenice. Modernizacija je u brodogradilište došla s direktorom Antom Guberinom iz Šibenika. Za škver je dobavio dva agregata za struju, a iz radionica kalafata Storića i Filipija pilu i “kombinirku”.
– A kada je malo potle doša još jači agregat, bila je to neka “škoda”, puštili bi kabel po tlohu i svitlile bi betinske ulice, ili bi se prikazivalo kino. Eto, da ni škvera, ne bi bilo ni Betine! – veli Nijemac.
Škver danas zoblje lakšu kunu, od marine i remonta, a brodogradnja je praktički ugašena. Betinsko, a i hrvatsko kalafatstvo ostalo je bez svoga srca poslije pretvorbe i privatizacije, jer je betinski bio posljednji veliki drveni škver.
A betinski su meštri izgradili pravo more brodova na tome navozu. Civilnih i vojnih, čak za Ameriku. Na njihovo tržište isporučivali su i lijepe jahte s jedriljem po modificiranome nacrtu domaćeg leuta nazvane “Viking” i “Walkire”, drvene luksuzne glisere, opet za SAD, bezbroj ribarica za domaće naručitelje, ali i dio ribarske flote Alžira, Tunisa… Najveći je bio 32 metarski teretnjak “Vinodol”, a mogli su izgraditi i brod od 50 metara.
-Tunižane smo učili graditi brodove, bija san doli tri miseca, dok nismo skinili nacrte, a onda u Betini za državnu firmu napravili 20 ribarica. Nas 11 izgradili smo šest ribarica za Ameriku u 45 dana i to mi je bila najveća plaća u škveru – prisjeća se Nijemac. Pogodili su se s upravom, radili dvostruke smjene, satrli se i uspjeli. I nikad više nije se usudio ponoviti slično, veliki su to napori.
U slobodno vrijeme radio je godinama kod Ćire Burtine, a u vlastitome navozu napravio je koćaricu “Nijemac” s kojom je neko vrijeme ribario sin Nikola i četiri gajete. Više ne radi, otkako je po drugi put “satrao kolina”, a i kralježnica ga ne sluša. No, savjetovat će i dalje, jer eto Kate s pitanjem koristi li se danas kod kalafata još koja od 13 različitih planj’ (blanja) šta su u muzeju?
Čut će se oni već radi toga, možda i za koji trenutak, kada odgovorim na pitanje zašto svi kalafati vole popiti? Sliježem ramenima, pa stiže objašnjenje da im piti treba zbog sline, da kanavu (stupu) prije nabijanja batom uobliče i stanje ne bi li je lakše umetnuli u uski prostor između madira. A kako će suvih usta? – nazdravlja mi Nijemac pivom kod “Peje”.
