Vjera u sebe je ono što me guralo da izdržim do cilja!
Neki tvrde da datum rođenja utječe na sreću čovjeka u životu pa možda je upravo to imalo utjecaja na karijeru mlade splitske plivačice Dine Levačić koja je 17. rujna ove godine postala prva Hrvatica koja je preplivala La Manche, kanal koji je u najužem dijelu širok 34 kilometra. Dina je, naime, rođena u godini Olimpijskih igara, točnije 1996. kada je održana ljetna Olimpijada u Atlanti. Da li je stvar ljetnih igara i upravo tih sportova, no Dina je baš u plivanju pronašla sebe. Rođena kao druga kći, danas izuzetno i s pravom ponosnih roditelja, od najranijih godina je pokazivala ljubav prema moru te je uz sestru krenula na plivanje.
Kao mala išla sam s didom na ribe i tako sam počela razvijati ljubav prema otvorenom moru i naučila sam da se nemam čega bojati, ali da trebam poštovati prirodu.
Sa četiri godine roditelji su vas poslali na treninge, ispričajte nam malo o svojim počecima.
S treninzima sam počela na bazenima na Poljudu. Starija sestra je krenula na plivanje pa su roditelji i mene poslali u paketu. S vremenom je moja ljubav prema plivanju rasla i tako sam sa devet godina nastupila na svom prvom plivačkom maratonu u Omišu i preplivala dva kilometra. Četiri godine kasnije 2009. godine, ponovno u Omišu, isplivala 10 kilometara. Te sam iste godine odradila Faros maraton, dug 16 kilometara.
Jeste li već tada razmišljali o velikim uspjesima?
Tada mi to nije bilo ni na kraj pameti. Postojala je samo ljubav prema plivanju i moru. I dan danas je ta ljubav na prvom mjestu, a onda sve ostalo.
Poslije su kilometri samo rasli. Što je uslijedilo u idućim godinama?
Na Fina Grand Prix utrci Jarak – Šabac u Srbiji nastupila sam 2011., a potom i drugim utrkama Grand Prixa u Ohridu gdje je trebalo isplivati 32 kilometra, Santa Fe – Coronda, utrci koja je dugačka 57 kilometara, potom utrka Hernandarias – Parane u Argentini na zahtjevnih 88 kilometara. Bilo je tu još nastupa na Lac Saint-Jeanu, Lac Memphremagogu u Kanadi pa na legendarnoj utrci Capri-Napoli u susjednoj nam Italiji.
Svoj najbolji rezultat ostvarila sam u sezoni 2014. u ukupnom poretku kad sam bila četvrta. Godinu kasnije prvi put sam se popela na pobjedničko postolje na utrci Traversée internationale du lac St-Jean u Kanadi, osvojivši brončanu medalju.
To je sigurno bilo vaš veliki osobni uspjeh budući da se radi o teškom natjecanju. Kako je bilo osvojiti medalju?
Radi se o utrci na 32 kilometra i te godine je temperatura vode bila između 15 i 17 stupnjeva, a temperatura zraka do 15 uz dodatak velikih valova. Toga dana 24 plivača su startala, a samo 12 nas je došlo do cilja što samo po sebi govori koliko je utka bila teška. Bila sam zbilja presretna zbog postignutog rezultata, pogotovo jer mi je to najdraža međunarodna utrka.
Kada se rodila želja da preplivate La Manche i kako ste se pripremali za njegovo ostvarenje?
Želja za preplivavanje La Manchea postojala je već godinama, no prije dvije godine odlučila sam da je to zbilja nešto što želim i tada sam se i prijavila za samo preplivavanje. Zapravo su pripreme bile kao i za svaku drugu dužu utrku, ali što se tiče psihičkog dijela mislim da sam se za to pripremala godinama.
Za takvu odluku zasigurno je trebalo dosta organizacije. Jeste li možda imali sponzore koji su pomogli u financiranju?
Nažalost, nije bilo i nema sponzora tako da većinu troškova snosi obitelj, a što se tiče organizacije tu mama ima glavnu riječ.
Svaki sport traži odricanja i maksimalnu predanost. Što sve zahtijeva trening sportaša koji se odluči na plivanje na tako duge staze?
Radi se o jako dugim treninzima i odvajanju mnogo vremena da bi se kvalitetno pripremili za takve napore. Baš zbog toga što su treninzi tako dugi potrebno je imati „jaku“ glavu kako bi se izdržali.
Ove godine već ste zabilježili značajan uspjeh. O čemu se točno radi?
Da, 25. lipnja sam sudjelovala na utrci dugoj 46 kilometara oko Manhattna rijekama East River, Harlem i Husdon. Plivala sam ispod 20 mostova i nakon 7 sati, 33 minute i 50 sekundi stigla na cilj te time postala prva osoba iz Hrvatske koje je preplivala tu utrku. Nakon toga sam u kolovozu preplivala dionicu od Cataline do Los Angelesa koja iznosi 34 kilometra. Najveći izazov su bili noćno plivanje zbog prisutnosti morskih pasa te razlika temperature mora na startu i cilju koja iznosi 5°C. Znači na startu je bilo 20, a na cilju 15 stupnjeva. I na toj sam utrci bila prva Hrvatica, a s preplivavanjem La Manchea završila sam svoj projekt Trostruke krune.
Vratimo se sada ponovno vašem najnovijem i najznačajnijem uspjehu. Kažete da je more u vrijeme vaše avanture bilo oko 16 stupnjeva. Kako odabrati pravo vrijeme za taj iznimno naporan i zahtjevan pothvat?
Postoje određeni periodi kada je najpovoljnije za plivati tako da sam se držala toga pri izboru datuma i, naravno, ovisilo je o tome koji su datumi u tom trenutku bili slobodni.
Vjerujem da nije ugodno biti sam na otvorenom moru. Je li postojao strah od nečega?
S godinama sam naučila da se nemam čega bojati, a i uz mene je uvijek brod tako da imam opciju izlaska na suho.
Morske struje su jake, plivate noću i oslanjate se sami na sebe. Što je bilo najteže i kakav je bio brodski promet?
Uz mene je uvijek brod tako da nikada nisam sama pa ako se kakav problem i pojavi imam se kome obratiti za pomoć. Najteže su bile mučnine koje su počele već nakon dva sata i to zbog valova koji dolaze iz različitih smjerova, a zbog jakih struja morala sam preplivati desetak kilometara više. Što se pak tiče brodskog prometa bilo je dosta trajekata i velikih trgovačkih brodova i definitivno je to najveća gužva na moru s kojom sam se susrela.
O čemu ste razmišljali dok ste u glavi imali samo jedan cilj, a to je da ga preplivate. Ipak su tu sati i sati plivanja.
Kad plivam ne razmišljam o ničemu konkretnom. Pjevam pjesme, premotavam filmove u svojoj glavi, sanjarim i slično. Ništa drugačije nego što ljudi i inače rade.
U vrijeme dok plivate vaš se organizam iscrpljuje. Kako ste se okrjepljivali i vraćali snagu?
Svakih 15 minuta dobivala sam piće s broda i na taj sam način vraćala snagu. Tu su elektroliti, proteini, energetski gelovi i drugi pripravci bez kojih ne možeš tijekom tako dugog plivanja.
Jeste li vjerovali da ćete izdržati i uspjeti doći do kraja svog cilja kojeg ste si zadali?
Vjerovala sam u to i u trenutcima kada mi je bilo neopisivo teško jer je to ono što me guralo.
Koji je bio prvi dojam kad ste napokon stali nogom na brod nakon postignuća svog cilja?
U trenutku kad sam stala na brod, a bila sam na izmaku snaga, osjetila sam olakšanje i sreću i isti tren zaboravila na svu bol i koliko mi je bilo teško.
Tko vam je najveća podrška tijekom svih natjecanja?
To je definitivno moja obitelj, majka Željana i otac Mladen i sestra. Oni su uz mene u svim situacijama i bez obzira na sve. Bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće.
Da niste uspješni samo na sportskom planu dokazujete i svojim studijem na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Jeste li možda nekako povezali vaše buduće zanimanje i hobi te kako usklađujete svoje obveze?
Kako studiram rehabilitaciju htjela sam spojiti plivanje i svoje buduće zanimanje te sam prošle godine plivala za udrugu „Anđel“ od Trogira do Splita i za udrugu „Moje dijete“ od Omiša do Splita. Time sam htjela pokušati podići svijest o osobama s invaliditetom i djecom s poteškoćama u razvoju te i na neki način financijski pomoći tim udrugama. Što se tiče obaveza nije to toliko nemoguće koliko se čini. Uz dobru organizaciju sve je moguće.
Planovi za budućnost. Čeka li vas još koji izazov u doglednoj budućnosti?
Trenutno sam na odmoru i ne razmišljam još o tome što i kako dalje, no sigurna sam da ću lako naći novi izazov.
Što mislite o portalu Pomorac.net?
Moram priznati da se dosad nisam previše susretala s tematikom pomoraca, no portal sadrži i informacije i vijesti iz, rekla bih, gotovo svega što se tiče mora tako da će odsad definitivno biti među mojim favoritima.
Piše: Andrea Zovko|Pomorac.net
