Foto: R. Brmalj
Studija utjecaja na okoliš LNG terminala krenula je u javnu raspravu prije svega nekoliko dana, a već na samom početku dogodio se gaf vodstva LNG Hrvatska, investitora projekta, i eko udruga, kao onih koji bi trebali najoštrije secirati Studiju, tražeći za građane i prirodu najbolja moguća rješenja, piše Novi list.
Vjeran Piršić iz Eko Kvarnera prvo je prije dva dana na konferenciji za novinare zatražio da Studija bude objavljena na internetu, prozivajući nadležne za kršenje demokratskih standarda i onemogućavanje kvalitetne javne rasprave, da bi svega sat vremena kasnije, na drugoj konferenciji za novinare, direktor LNG Hrvatske Goran Frančić najavio kako će Studija biti objavljena na web stranicama tvrtke.
U tom trenutku, cjeloviti tekst Studije i njen sažetak već su dva radna dana bili na stranicama LNG Hrvatske, kao i Ministarstva zaštite okoliša i energetike. U ovom je slučaju riječ o relativno bezazlenom gafu, odnosno propustu ekologa i uprave budućeg terminala, koji sam po sebi ne bi bio naročito vrijedan pažnje, da cijela povijest projekta terminala za ukapljeni prirodni plin u Omišlju nije obilježena gafovima, propustima, neodlučnošću, mijenjanjem stavova i odluka, izravno ili neizravno vezanih uz projekt. Takva je praksa, s godinama, dobrim dijelom nagrizla povjerenje građana u dobre namjere ili dobru volju bilo koje strane uključene u izgradnju terminala.
Podsmjeh i nevjerica
Za početak tu je potpuno nekonzistentna državna politika, koja je već toliko puta mijenjala sve što se mijenjati moglo u projektu, da se svaka izjava na temu LNG terminala koja dolazi iz Vlade i nadležnih ministarstava uzima u najboljem slučaju s velikom dozom rezerve, a vrlo često i s podsmijehom i nevjericom.
Tako je prvo bio zamišljen kopneni terminal, pa u vrijeme Ive Sanadera još veći kopneni terminal, koji su trebali izgraditi strani ulagači na čelu s energetskim divovima poput RWE-a i E.ON-a, kroz tvrtku Adria LNG. Tada su nas priređivači Studije utjecaja na okoliš uvjeravali kako je kopneni terminal najbolja moguća opcija. Također, zagrijavanje ukapljenog plina toplinom mora prikazivano je kao prihvatljivo rješenje. Nešto kasnije, za ministrovanja okolišem Mirele Holy, ta je opcija odjednom postala izrazito nepovoljna po okoliš pa je kao najbolja tehnologija odabrano zagrijavanje LNG-a izgaranjem plina, no ionako su investitori do tad već, iz niza razloga, izgubili interes, a direktor Adria LNG-a Michael Mertl objavio da se povlače iz projekta.
Investitori iz Katara
U igru su se svo to vrijeme uključivali političari sa svih strana, pa je za predsjednika Stjepana Mesića i potpredsjednika Vlade Radimira Čačića najavljivan dolazak investitora iz Katara, što se proteglo i do mandata Ive Josipovića na čelu države, ali za razliku od prethodnog pokušaja, kada su njemački i ostali energetski koncerni barem pokrenuli tvrtku u Hrvatskoj, ovoga puta nije se dogodilo ni to, a od petrodolara iz perzijskog zaljeva u riječki nije stigao ni cent.
Priča oko LNG terminala na neko je vrijeme splasnula, da bi pred godinu-dvije, nakon pojave američkog plina iz škriljevaca na tržištu, naglo živnula.
No, gle čuda, koncept terminala opet se mijenja, kao i tehnologija uplinjavanja tekućeg plina. Odjednom su svi otkrili kako postoje plutajući brodovi-terminali (engleski – floating storage and regasification unit – FSRU), i bez da se imalo potrude objasniti zašto, iz Vlade, prošle i sadašnje, narodu je objavljeno da će se graditi baš takav, plutajući terminal. Ali će se graditi i fiksni, kopneni. Za deset godina nakon puštanja u rad plutajućeg ?! Sve pod kapom državne tvrtke LNG Hrvatska, koja bi, doduše, kad (ako) projekt zaista zaživi, dokapitalizacijom (stranom?) trebala namaknuti potrebna sredstva, što će onda promijeniti i vlasničku strukturu u kojoj će država vjerojatno ostati tek jedan od manjinskih suvlasnika.
Zašto dvije faze, zašto ne ostati na plutajećem terminalu, ako je on zaista tako dobro rješenje kakvim se prikazuje, nego nakon samo deset godina eksploatacije ići u gradnju kopnenog terminala, ni nakon silnih pokušaja odgovornih u LNG Hrvatska i Vladi, nikome nije jasno.
Promjena tehnologije
Naravno, usput je promijenjena i tehnologija uplinjavanja tekućeg plina, pa nam najnovija Studija takozvane dopune projekta LNG terminala uvođenjem plutajuće faze (ili tako nekako) ponovno objašnjava da je korištenje mora najbolje rješenje, te da će pothlađivanje mora i utjecaj korištenja spojeva klora za sprečavanje obraštaja na izmjenjivačima topline, naravno, biti beznačajan. Ako ništa drugo, u tom dijelu bar je jasno zašto. Zbog novca, što je priznao i direktor Adria LNG Frančić, kazavši kako je takvo rješenje ekonomski povoljnije. Ipak, teško je vjerovati Studiji, kada isti priređivač, za različite investitore, u sklopu postupaka procjene utjecaja na okoliš u jednoj te istoj državi, prvo kao najpovoljniju tehnologiju ocijeni korištenje mora, pa zatim plina, pa zatim opet mora, svaki put objašnjavajući kako će utjecaj baš te odabrane tehnologije biti neznatan.
Teško je vjerovati i u isplativost projekta, u kojemu LNG Hrvatska mora kupiti FSRU brod, što je uvjet Europske komisije za dodjelu 103 milijuna eura potpore, a da pri tom od početnih 2,6 milijarde kubičnih metara kapaciteta terminala, nije prodan niti jedan. Tek u prvom kvartalu iduće godine znat će se nešto više o tome postoji li uopće stvarni interes tržišta.
Članak u cijelosti pročitajte ovdje.
