Znate li čovjeka koji je gotovo cijeli radni vijek proveo u Splitsko-dalmatinskoj županiji, ali koji je najveći broj ljeta plaćao porez u svom Šibeniku!? Dobro ga znate, ali ne znate da se upravo on odlučio na taj simboličan lokalpatriotski čin. Riječ je o Anti Mrvici, friško umirovljenom koordinatoru riječke “Jadrolinije”, koji nam je (ne)izravno postao poznanik preko TV ekrana, kad se sijed, elegantan, odmjeren i informativan u pravilu javljao sa splitske rive u trenucima kad bi jako jugo poremetilo plovidbu brodova prema otocima.
– Split mi je dao sve ili gotovo sve. U 27 godina posla na splitskoj rivi zavolio sam najveći dalmatinski grad, ali je srce ostalo na mom otoku Žirju i u šibenskim tisnim kalama. Na rodnom sam školju završio prva četiri razreda osnovne škole, te mu se vraćao barem tridesetak puta godišnje. Šibenik je grad moje rane mladosti. Rado se sjećam moje generacije. Pokojnog župana Ive Baice, opernog pjevača Ivice Lovrića Caparina… – sve je jednostavno objasnio Mrvica.
Možda se “zaštitnog znaka” riječke “Jadrolinije” ne bismo ni sjetili da mu na nedavnim Danima hrvatskog turizma, održanim u Malom Lošinju, nije dodijeljena životna nagrada “Antun Štifanić” za izniman doprinos u razvoju hrvatskog turizma.
– Silno su me obuzele emocije kad se u trenutku objavljivanja mog imena na noge digla cijela dvorana, predvođena premijerom Andrejem Plenkovićem. A nagrada nije politička, već “čista” radna. Kao priznanje za 27 godina uspješnog obavljanja posla na više nego prometnoj splitskoj rivi. S obzirom na konciznost TV prijenosa, imao sam pravo na samo jednu jedinu rečenicu. Dobro sam se preznojio dok sam je izgovorio – ne krije Ante svoje emocije.
Ruku na srce, imidž i rejting splitskog Žirjanina je stanoviti fenomen kad je riječ o ljudima koji nisu iz politike, estrade ili sporta.
– Moja formula uspjeha je više nego jednostavna. Utuvio sam sebi u glavu da sam tu radi putnika i brodova, a ne brodovi i putnici radi mene. Da putnici nisu krumpiri u vrećama. Da uvijek moraš govoriti istinu. To se nekome kratkoročno ne mora svidjeti, ali dugoročno ulijeva povjerenje svima. Putnicima, te posadama brodova i trajekata – objašnjavao nam je Mrvica.
Naš se sugovornik sarkastično nasmijao kad smo mu rekli da je kao Žirjanin sve minulo razdoblje trebao biti na šibenskoj rivi. Pravodobno informirati šibenske bodule koliko i zašto kasne brodovi prema njihovim otocima.
– Naša, žirajska riva, zaista je neprimjerena kad zapušu jaki vjetrovi. Alternativno pristanište u obližnjoj uvali Koromašnja nameće se kao neizbježno. Neprihvatljiv je broj od oko četrdesetak godišnjih nedolazaka broda ili trajekta u Žirje. No, o nemogućnosti plovidbe valja govoriti na vrijeme, informirati kapetana i putnike. A mom je Žirju brodska veza sve ili gotovo sve. Trajekt za šezdesetak vozila puno znači mještanima i turistima. Siguran brodski promet je i prvi uvjet za revitalizaciju Žirja, koje se polako pomiče s mrtve točke. Uređuje se put, raste broj turista, imali smo sjajno “Žirajsko kulturno ljeto” – optimist je Ante.
Splitski Žirjanin Ante Mrvica je i jedan od najsvjetlijih primjera školovanja uz rad. Radni mu je staž tekao usporedo s rastom ocjena u indeksu. Od brodskog upravitelja stroja stigao je do predavača na Pomorskom fakultetu. U Splitu i Zadru. Budućim pomorcima on predaje osnove brodarstva i tehnologiju putničkog prometa. Zato je gotovo i suvišno pitanje kako planira provesti umirovljeničke dane.
– Na dodatno školovanje naprosto me natjerao židovski brodovlasnik rečenicom: “Anthony, vi možete i zaslužujete puno više.” A kad ti to Židov kaže i usput ti povisi plaću za koju stotinu dolara, onda ne trebaš sumnjati da govori istinu. Nije bilo lako se doškolovati, ali ne žalim ni za jednim trenutkom provedenim uz knjigu. Zato ću predavanja u Zadru i Splitu kombinirati s maslinama, lozom i ribarenjem na mom Žirju. Jedino ću radno mjesto na splitskoj rivi zamijeniti guštanjem na mom žirajskom mulu. U uvalama mog djetinjstva – završio je Mrvica.
