Nikad nisam računala koliko smo novih godina u naše 34 godine braka proveli svatko na svom kraju ortodrome. Znam samo da se toga baš nakupilo. Prakticirali smo jedno: dupli ulazak u Novu, on bi nazvao na moju (ili njegovu) ponoć, zavisno tko će od nas prije ujuriti u Novu iduću, zapravo, nekoliko minuta ranije te bismo tako uplovili u sljedeći vremenski obrazac na kalendaru, svatko na svojoj kriški svijeta i odvojku vremenskih zona, ja doma, on u svom privremenom domu, u osami kapetanske kabine. Posada je, osim onih u gvardiji, entuzijastički slavila, okretala praščića na krmi ili zlorabila institut karaoka zavijajući Delilah. Ponekad sam imala direktan prijenos veselice. Bučno i dirljivo.
On bi se u tom trenu prelaska godina našao uz telefon, ja sam doma zurila u svoj i čekala da zazvoni, što je bilo pitanje sekunda. U jedno sam bila sigurna: zvat će. Po fortunalu od jedanaestice bofora, uz otegnuto zavijanje brodske sirene kojoj je moćna vjetrušina nategnula sajlu pa je ne mogu utišati, u ledenom miru Velikih jezera kada mraz slaže kristalno cvijeće po prozorima, iz tropa negdje na Karibima dok klima izdiše trseći se učiniti im živote podnošljivijim, iz užurbanih japanskih porata, iz Rotterdama gdje se čuju rakete i eksplozije kineskih zidova čak do Europorta…
Zahvaljujući satelitima nikada se nisam osjećala usamljeno na Novu godinu…iako smo bili fizički razdvojeni. Iako sam bila sama.
Tu je bio njegov smireni glas. Dovoljno.
Kći nam je isto odrastala sa spoznajom da su emocije važne, presudne i dragocjene te da na njihovu snagu i dubinu ne utječu kilometri niti milje. To smo suprug i ja nazvali ortodromom srca. Nadam se da će mala ( koja je u međuvremenu postala jako, jako velika i podarila nam dvije predivne unuke, plus, naravno, zeta ) taj nauk prosljediti svojim mrvicama.
I tako smo živjeli.
I živimo…
Naučila me ta izmjena življenja na ortodromi srca i mjeseci kopnenog obiteljskog života da su datumi tek proizvoljne točke na vrpci vremena i da nam kalendar neće diktirati kad ćemo se veseliti, kad ćemo feštati i činiti ludosti. Valja izvući najbolje od onog u čemu smo trenutno. Jer, to je naš izbor i s njime se nosimo.
Borić se kiti uvijek.
Oko dvije ili tri prve ure mlade godine, kad ispucaju zadnje petarde i po kvartu, bio Bruxelles ili Zadar ili nešto treće, dovoljno su pijani i iscrpljeni da odustanu od divljanja na ulicama, polazim u šetnju s našom boxericom Askom. Onda pričamo moj on i ja…Moja tiha sjena prati me korak iza mene, u mislima komentiramo zbivanja, sitnice i krupnice, stvari i događaje. Kao i svake večeri, u toj zadnjoj šetnji, pod minuli se dan stavlja crta, rekapitulira i priprema za novi. Kada je na kopnu, to činimo riječima. i, u noćnom je mraku , kad ušetamo u međuprostor između dva ulična svjetla, žar cigarete. Živeći na ortodromi srca, koristimo misli. Svijetle točkice cigarete nema. Jedna razlika, zapravo.
Ide.
A on je tako stvaran čak kada je dijalog samo u mojoj glavi. Čak i kada se naše misli i slike koje smo u njima stvorili, nekom misterijom nama neshvatljivom, ušvercaju u san drugog kraja ortodrome srca, pa ne znamo je li to stvarno ili je fikcija, te, za svaki slučaj , provjeravamo detalje. Trak svjetlosti kroz otvor tanka, ja sanjala, on opisao scenu kad sam ga pitala, istovremeno zbunjena i oduševljena. i tako stalno. Marete, izlasci sunca, ptice. Transmisija.
Još jedna blagdanska tradicija: od prvog dana, uvijek čestitam posadi. S njima dijelim svog supruga, s njima je, ako ćemo baš, ponekad više nego sa mnom. Prije sam slala faks, kasnije e-mail. Nabacim nekoliko toplih riječi, onako, od srca, kao svojima. Jer oni to u neku ruku jesu. Ako je faks onda nešto nacrtam, ukoliko je elektronska pošta dodam fotku: komadić moje duše za ugrijati nečije srce. Oni mene znadu po priči i po slikama – kao i ja njih. Poveznica njihovog i mog svijeta, kapetan Niseteo, tvrdi da sam ne jednom izazvala suze. Na brodovima su ljudska bića a brod znade biti emocionalna pustinja u dane blagdana. Pogotovo ako je s kopnene strane tišina koju nisu očekivali…a počesto ni zaslužili.
U vremenima blagdana kore pomoračkog kruha posebno su tvrde.
Na nama dvoje je, kad je već taj poziv izabrao a ja ga prihvatila kao dio paketa – kao što in on bez škrgutanja trpi moje novinarstvo, učiniti ih što je moguće probavljivijima.
Za to služi ortodroma srca.
