Foto: Privatni album
Gospođa Ana Grabovac nedavno je promovirala svoju petu knjigu “Coast guard, kratke priče iz života pomoraca” u prostorijama splitskog HAZU, a u prosincu je od Ministarstva mora, prometa i infrastrukture nagrađena Plaketom za doprinos u promicanju pomorske kulture. Iza ovih šturih i posve suhoparnih podataka krije se, međutim, jedan po mnogočemu izuzetan život koji je ova 71-godišnja Splićanka pokušala dočarati u svojim knjigama.
Ana Grabovac, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, pune 33 godine plovila je morima svijeta, prateći svoga supruga Jakova (81), upravitelja stroja, a vrijeme bez njega, koje joj je bilo najveći neprijatelj, ispunjavala je pisanjem. Svaku večer je u skučenoj kabini na koljenima pisala na rashodovanim brodskim dnevnicima, pa se knjige za koje je nagrađena i zovu “Brodski dnevnik 1” i “Brodski dnevnik 2”.
Ono vrijeme koje nisu bili skupa u proteklih 55 godina njihove nesvakidašnje veze pisali su oba: pisma duga i po desetak stranica letjela su u oba smjera. Tako je i danas u njihovom stanu na Škrapama jedna puna kašeta sačuvanih Jakovljevih pisama, dok njezina, koja su mu stizala na brodove, nisu sačuvana. Završila su u moru.
Anini dnevnici i kratke priče o životu pomoraca dragocjeno su štivo za sve koji “tuku” more i “jedu kruh sa sedam kora”, jer o tom teškom i vrlo posebnom svijetu žene pišu tek iznimno. A muškarci koji vladaju brodovima i morskim prostranstvima nisu u stanju napisati tako sentimentalnu posvetu ovom zanimanju koje stoljećima hrani ovdašnje obitelji – mnogo je emocija utkano u svaki Anin zapis o njihovoj svakodnevici.
Ljubav s Ovčica
Istovremeno, moglo bi se reći da su njezine knjige i kronologija jedne velike, cjeloživotne ljubavi između dvoje ljudi koje more nije moglo razdvojiti. Ona njega uvijek s nježnošću zove “moj Jakov” ili “moj čovik”, dok je on – potomak sinjske alkarske loze, s rodoslovljem od 1714. godine i “kapo” od formata – škrt u izražavanju pred drugim ljudima.
Više joj voli kontrirati i ne dat’ joj za pravo, ono kako se vole prikazivati Južnjaci, ne daj Bože da netko čuje kakvu lijepu iz njihovih usta, pa da pomisle da je mekušac! Kako god, ljubav koja se začela na splitskoj plaži Ovčice kad je ona bila 16-godišnja gimnazijalka, a on deset godina stariji prvak Balkana u bacanju koplja, uvršten među najbolje sportaše Dalmacije 1956. godine i s diplomom Pomorskog fakulteta, skladno brodi i u umirovljeničkim danima. On ide u spizu, a ona se brine o svemu što njemu treba, što uključuje i štrudel ili kuglof svakog dana na stolu.
– Kako je to izgledalo kad ste dobili Plaketu? – najprije pitamo Anu Grabovac dok sjedimo u njihovu stanu s velikim prozorima prema jugu i Bračkom kanalu. Pokazat će se da je brodska terminologija kojom se ona koristi neprevodiva na standardni književni jezik.
Intimna ispovijed
– Prvo moram reć’ da mi ovo priznanje puno znači. Netko je iz Ministarstva mora došao do mojih “Brodskih dnevnika”, nazvali su me da su pročitali i oduševili se ovim mojim štivom. Znate, u njima je moja mukotrpna svakodnevica, 33 sam godine s njim plovila, to je moja emotivna i intimna ispovijed.
Najkraće sam na brodu bila tri, četiri mjeseca, a najviše godinu dana, to je bilo strašno. Putovali smo oko cijelog svijeta. Strašno sam se bila umorila, čak sam jednom sjedeći na krmi razmišljala što bi bilo kad bi preskočila onu balaustru i bacila se u morsku brazdu. Bilo mi je stvarno teško, nisam imala s kim progovorit’, sve me to bilo umorilo.
Bila sam onda izuzetno mlada, imala sam velikih drugih potreba al’ bilo mi je važno da budem s mojim Jakovom. To vrijeme sam nazivala izgubljenim vremenom, a ovo priznanje mi je pokazalo da nije tako. Da je ostalo nešto u tom vremenu što je vrijedno tog priznanja. Puno sam ponosna na njega.
Jel’ bila lijepa fešta za dodjelu?
– Jako sam bila ponosna kad su me prozvali, bilo je to u jednom luksuznom hotelu u Opatiji, u okviru tri dana pomorstva za Svetog Nikolu, tamo su mi i promovirali ovu moju zadnju knjigu “Coast guard”. I na toj jednoj raskošnoj, svečanoj večeri prozivali su se ljudi koji su bili zaslužni za nešto u pomorstvu. Ja sam prva osoba koja je priznanje dobila za doprinos u promicanju pomorske kulture i moj me Jakov doveo do pozornice, a gore su bili voditelj i gospođa koja nam ih je dijelila, tajnica za more, Maja Markovčić Kostelac.
Severina i ministar
Ja sam se osjećala ko zvijezda kad sam došla na tu pozornicu! Sve ono što su oni govorili, moj životopis, o mojim knjigama, to mi se činilo kao da je o nekoj drugoj osobi, ali kad sam se popela na one tri skaline, dali mi Plaketu i jedan brod u celofanu, ono svjetlo reflektora… “Bože moj, kako se osjećaju te osobe koje su ovako na pozornici, oni pjevači, možda se ovako i Severina osjeća”, mislila sam. Pljeskanje!
Bila sam jedina žena, ovako u godinama, gospodin koji je bio do mene kaže mi: “Namjestimo se, gospođo, ispod reflektora, tko zna kad ćemo opet ovako”, ha ha ha. Uglavnom su to bili ljudi u okviru lučke kapetanije, raznih poslova, iza njih su ostale firme, a iza mene moji tekstovi. To mi je strašno puno značilo. Sreća Bog da je trajalo kratko, jer mene su u gimnaziji učili da je lijepo doć’ do priznanja, al’ se lijepo spustit dole i bit ono što si bio prije toga.
Naravno, mene je moj Jakov doveo do bine, ali se zapričao s mlađim ženskama, a mene zaboravio. Onda je po mene došao ministar i vratio me do stola. Znači mi moje priznanje, morat ću mu nać’ jedno mjesto u stanu.
Neke su letile u more
“Brodski dnevnici” pokrivaju, znači, vrijeme od kada ste se prvi put ukrcali pa do mirovine?
– Ne, vrijeme od 1980. do 2001., a ono prije toga sam bacila u more.
Zašto ste to napravili?
– Kad smo zajedno išli kući s broda, te moje bilježnice od brodskih dnevnika imale su tvrde korice, skupilo bi ih se u tri, četiri, pet, šest mjeseci, to bi bilo preteško. A on bi rekao, “bit će overweight”. Onda bi ja otišla na krmu i bacila ih. Sad mi je žao, voljela bih znat’ što je razmišljala ta mlada žena. To bi me oduševilo jer ja sam se, pripremajući ove moje dnevnike za tisak, upoznavala ponovno s tom osobom koja je pisala. Išla mi je na živce na početku, da bih na kraju prepoznala – sebe.
To je pravi brodski život, mene kao promatrača. Moj čovik kaže “tebi je bilo sto puta bolje nego meni”, naravno, ja nisam radila. Al’ sam se jednako valjala. Jednako smo bili gladni. Jednako smo bili nesretni u nekim situacijama. Ali nisam, stvarno, imala posao.
O čemu ste sve pisali?
– Pisala sam sve: gdje smo došli, što sam vidjela, pa bih opisala grad, što me iznenadilo, uglavnom sam svaku večer pisala ono što mi se toga dana dogodilo. Njega je često to nerviralo jer bi on došao nakon odrađenog dana, bio je upravitelj pa nije imao gvardije, bio bi stalno u makinji. Navečer bi znao igrat pikado, karte, i tako, onda bih ja u toj kabini bila sama i često sam bila nesretna. Kad bi on došao, vidio me kako pišem, rekao bi: “Šta ćeš sad pisat’! Šta će ti to? Ajmo se pričat”.
Nezaboravna slika
Ali kasno sam otkrila da me to spašava, to pisanje. Otkrila sam to kad smo izašli iz jednog porta u istočnoj Njemačkoj, prekrasna slika, izlazili smo iz jedne rijeke u more, u Baltik, pješčana plaža, masa ljudi. Brod je bio ogroman, od 72 tisuće tona, “Jadran”, on je na naslovnici moje knjige, strašno sam bila vezana za taj brod. Ta me slika toliko osupnula, a nisam imala fotoaparat, i čim sam došla u kabinu i prvu stvar koju sam našla, neki njegov rashodovani brodski dnevnik, počela sam pisat.
U početku sam pisala u splitskom dijalektu, a onda sam vidjela da je to teško, ali zapravo sve to što sam ja vidjela, uspjela sam preslikat’. Vidjela sam da me to pisanje spašava, sjedila bih na brodskoj krmi, šćućurena u skučenom prostoru, promatrala brazdu broda, pisala. Svaki ulazak i izlazak iz porta ja bih bila na toj krmi, bez obzira jel’ noć ili rano jutro.
Stotinu puta sam ušla u ti porat, a da nismo mogli izać’ vanka. Poslovi su bili takvi da on nije mogao izać’ sa mnom. A ja sam bila plašljiva, tko bi se usudio, to su bila neka druga vremena, nisi imao mobitela, ušao bi u autobus ili taksi, bojao si se gdje ćeš i kako ćeš izać’?
I tako biste gledali u grad i ne biste ni ušli u njega?
– Puno puta. Bila bih onda strašno nesretna. Jer bih se danima pripremala za taj izlazak, robu, sebi, njemu, bila bih oduševljena, “sad ćemo, sad ćemo”. Onda bi došle vlasti, krcanje goriva, nekakvi poslovi, on ne bi mogao vanka, danima se radilo. Uglavnom smo izlazili vanka nakon večere, oko 5, 6 sati popodne i – nedjeljom. Ovo ostalo, ništa.
Poslije kad sam se malo ohrabrila, po europskim gradovima, onda sam izlazila sama. To je isto bilo tužno. Ušla bih u taksi, doveo bi me do centra, lunjala bih, gledala izloge, sjela bih, nešto popila, al’ bila sam sama. Ono što sam vidjela, htjela bih s nekim podijelit’. I, evo, ti moji brodski dnevnici su ta moja ispovijed. Intimna ispovijed.
Jeste li imali još kakvu preokupaciju u tim dugim danima?
– Čitala sam. I plela sam džempere, na stotine džempera sam isplela, pa dijelila, ali imam ih još koliko hoćete. To me spašavalo, brojit’ punte, što je kompliciranije, to bolje. Tko zna koliko sam knjiga pročitala, pola kufera sam uvijek punila knjigama. A “Atlantska plovidba” je u svakom portu donosila knjige.
Počela sam učiti španjolski, ali u onom brodskom lamarinu, sve tamo ostane. Kad sam došla doma, ništa nisam znala. Kao i knjige, ne sjećam se ničeg što sam pročitala. Valjda su to neke brodske silnice, to željezo, to sve djeluje na nas.
Kako ste uopće krenuli na more?
– Imala sam 22 godine kad sam napravila prvi vijađ, 1968. godine. Studirala sam, a poslije sam završila Studij hrvatskog jezika i književnosti. Kad sam otišla na brod, to je bila velika tragedija u obitelji. Htjeli su me se odreć’, htjeli su na naslovnici Slobodne Dalmacije napisat da me se odriču, a ja sam imala potrebu da budem s njim. Puno mi je značio taj čovjek, inšenpjana san bila za njim, i dan-danas sam.
Strašno u ono doba
Iako smo ovako stari i ponekad smiješni, ostala je ta ovisnost o tom jednom čoviku. Možda zato što sam ga upoznala sa 16, on je imao 26, bio je već gotov čovjek, upravitelj stroja, imponirao mi je, sve je on znao. On me naučio o životu, i to onako kako njemu odgovara. Ništa mi nije krivo. Puno toga sam stavila sa strane, računala sam “bit’ će vremena za to, glavno da sam ja s njim”. To prvo putovanje nismo bili ni vjenčani i puno godina sam nevjenčana išla na brod, a to je u ono doba bilo nešto strašno…
Hrabri ste bili.
– Bila sam izuzetno hrabra. Taj prvi vijađ je bio u Rusiju, išla sam mu se ukrcat’ u Anconu i onda za Novorosijsk. Taj grad je bio prekrasan, na moru, proljeće, ta slika… Možda da sam bila negdje gdje sam doživjela nešto ružno, možda ne bi bilo ovako… Al’ vukao bi me on, nije bilo važno gdje s njim putujem. Bilo mi je važno da budem s njim, to mi je puno značilo.
I tako ste počeli putovati kao mladi par?
– Počeli smo 1963. hodati, a oženili smo se tek nakon trinaest godina, 1975. On je plovio na dubrovačkoj “Atlantskoj plovidbi”, tamo je stekao mirovinu, oni su mi bili jako naklonjeni. Onda je bio rigorozan postupak i za žene pomoraca, a kamoli za djevojke. Uvijek su mi davali propusnicu za brod, često sam se sa smjenom ukrcavala, što je bilo jednostavnije i tako… Ovisna sam bila o tom čoviku, ja bih voljela bila da je on bio kući, znate? Ja bih voljela da smo imali jedan običan život.
A on je volio svoje zvanje?
– On je počeo mlad, i kad se uhodate u taj brodski život ništa drugo i ne znate radit’, tako to ide. Imao je prilike u Južnoafričku Uniju ići kao inspektor, u Durban, to bi bilo lijepo jer imaju klimu ko i mi, ali nije htio. Vuklo ga je kući, vukli su ga godišnji odmori, oni nikad nisu bili dugi – dva, tri mjeseca. Uvijek je bila potreba ukrcat se na brod, on bi otišao mjesec dana, ja za njim, bilo gdje, uglavnom sam se ukrcavala u europske luke. Prošla sam Atlantik tridesetak puta.
Fatalni muškarac
Gdje ste sve bili, ili je bolje pitati gdje niste bili?
– Nisam bila u Kini, nisam mogla dobit papir za Kinu. Nisam bila ni u Japanu i u donji dio Afrike. Sve drugo sam prošla, cijeli svijet. Ponavljala mi se Amerika puno puta jer je bila linija Zadar, Gaženica, New Orleans. Sve s njim.
Do kraja je bio na “Atlantskoj plovidbi”?
– Do kraja svoje mirovine. Mirovinu je stekao s 55, 56 godina, imao je beneficirani staž. Mislila sam da ćemo osmislit svoj život i da ćemo živjet’ konačno mirno. I onda je došao jedno popodne, nakon što je bio tri mjeseca kući, i rekao je da je sreo jednog kolegu, da bi li on otišao njega zamijenit’ na brod jer da ima neku bolest u obitelji, pa ne može…”Ajme!”, govorim ja, “Gotovo je!”
Dakle, toliko je izdržao. I još je deset godina radio na toj stranoj kompaniji gdje su uglavnom bili naši ljudi, ja sam ga i tamo pratila. I, evo, priskrbili smo da smo mogli kupit jedan udoban stan, da smo se obezbijedili za starost. Sa 65 godina je otišao stvarno u mirovinu. Odrađivao je taj svoj posao bez ikakve teškoće, ništa mu se loše nikad nije dogodilo, sve je odradio bez mrlje. Sve što je radio, radio je uspješno.
Za vas je bio fatalan.
– Fatalan! Doma su govorili, “ajme pomorac, i crnoga vraga samo ne pomorca”. I kad su saznali da imam posla s pomorcem to je bilo… uf. Al’ ništa me nije moglo zadržat. Bio je zgodan, to mu je davalo krila. Pravi mačo muškarac. Svaku večer sam mu pisala pisma kad sam bila kući, što se toga dana dogodilo, a eto vidite, i on meni je pisao. Imali smo neku potrebu jedan s drugim komunicirat’. Bili smo jedan drugome dragi, ne znam kako bi vam to rekla.
Je li to ljubav? On je bio moja ovisnost, stvarno mi je bilo teško bez njega. Njemu sam ja olakšala taj život na brodu, brinula sam da je uredan, čist, nastojala sam tu kabinu uredit’ da sliči malo na dom, onda bi ga dočekala kad bi došao u kabinu, pričali smo, razgovarali. Uvijek smo imali nešto pričat’ i meni se čini da nas je to održalo. Nikad se nismo svađali, mene su doma učili kad dođeš u sukob – napuni usta vode, pa broji do pet. Ne volim bit’ u sukobu s njim.
Priča koliko hoćete
Hoćete li od pisama napraviti neku knjigu?
– Ima tu puno događanja, kao kad je zatvoren Suez pa je morao ploviti oko Rta Dobre Nade, ili, naš zadnji vijađ smo učinili dan prije nego su srušeni Blizanci u New Yorku. Puno je toga! Kad bi me povuklo to kronološki, imam pisma od kada je otišao u vojsku 1965. pa do mirovine, ako budem imala strpljenja, mogla bih. A imam priča koliko hoćete s putovanja kad je plovio za Mineral Shipping, na trgovačko-putničkom brodu.
Upoznala sam uglavnom vremešne Amerikance, ukrcavali su se u Savannahu i plovili za Europu, boravili su s nama na brodu. Tu sam čula toliko priča, ljubavnih, neobičnih, pustolovnih, kakvih hoćete, to bih voljela zapisat’. A i u mojoj knjizi “Coast guard” napisala sam priče ljudi koje sam srela na brodu. To su 44 priče, svaku sam posvetila godini plovidbe moga Jakova.
Pričali bi, meni, ženi, strpljivom slušaču, doživljavali su me kao sudruga. Znate, pomorci ploveći žive zaboravljeni. Nema ih kući. Rijetko dobivaju telegrame, pisma. Moje sestre bi nas obavještavale što se u obitelji događa, al’ zapravo smo živjeli paralelne živote. Oni su imali svoj život, mi naš, često jedni druge ne bismo mogli razumjeti. Akteri mojih priča isto tako. Tim pomorcima je malo pažnje posvećeno, to je jedan neobičan život, jedan od najtežih. Odvojen od svijeta, obitelji, čak i od sebe samog. U skučenom brodskom prostoru, ispod lamarina gdje je kabina, balansirali smo često između sebe samih i ćudi mora.
Strašno sjećanje
Jeste li ikada bili u opasnosti?
– Bilo je grubih situacija. Jedanput smo se valjali 15 dana, cijelo vrijeme se vozili tutta forza, a nismo se makli ni metar naprijed. Brod je vozio tapioku, umjetno gorivo koje nije smjelo doći u doticaj s vodom, jer se onda razvijaju plinovi i može doći do eksplozije. Kako je brod u tom valjanju pukao, mi smo bili kao tempirana bomba. Tih 15 dana ja sam sjedila šćućurena između ormara i kreveta, da se ne bih izubijala. Na podu je bio zeleni tapison, pa kad bi mi on donio vodu i jabuku rekla bih: “Ovo je doručak na travi”.
Po cijeli dan je bio odsutan, a jedno jutro mi je rekao što da napravim ako to popodne ne dođe do određene ure. Uputio me kako ću skočit’ kroz fineštrin, neka obučem kombinet da mi se spavaćica ne mota, da je ispod njega brod za spašavanje… Evo, sad sam se uznemirila dok pričam! U jednu kesu sa špagom je stavio dolare i moju putovnicu. “Ne čekaj me!” Sjedila sam šćućurena i mislila: “Ne može se meni ništa dogodit kad sam ja s njim”.
U mom dnevniku piše: “Ako se želiš naučiti moliti, otisni se na more”. Bilo je teško, mukotrpno, međutim, to popodne je zbonacalo. Kad sam nakon dva, tri dana došla na most, prekrstili su se, bila sam smršavila 15 kila. To je bilo najstrašnije. Ali bilo je valjanja, bilo je brodova koji prenose teške terete, cilindre, cijevi, dizalice, mali su ali snažni. Kabina im je tako mala da možeš glavom dodirnuti strop. To valjanje je bilo očajno. Sad se naježim.
Jednom sam zapovjednika pitala kad će više zbonacat, može li brod više izdržat’, a on mi je odgovorio: “Kad se morska zvijezda zalijepi za fineštrin, tek onda je to valjanje”. A jednom nam je brod gorio… Mogu vam reći, nikad se nisam bojala, vjerovala sam moru. Ovisnik sam o moru, sreća je da ga iz našeg stana vidim. Živjela sam na Bačvicama, otočnih sam korijena, moj nono je plovio na jedrenjacima osamsto i nekih godina, možda je nešto od toga ostalo u meni.
Djevojka u svakoj luci
Šteta što ste bili pomorac bez škole, lijepu ste navigaciju sakupili.
– Veću i od nekih kolega moga Jakova. Nekidan sam imala promociju u palači Milesi, ali žao mi je da nije bilo pomoraca. Ja njih doživljavam zbilja kao sebi bliske ljude i s ljubavlju sam pisala o njima jer sam ih tako doživljavala. Pomorca se gleda kao priprostoga čovjeka, ali ja sam upoznala izuzetnih i kreativnih ljudi. Slikara.
Profaca je pisao da oni imaju djevojku u svakoj luci, ma vraga! Ima izleta, ali to im nije za zamjerit’. Kad gledate kako četiri mornara vezana konopom hodaju do prove da bi zatvorili odušnike na štivi, da im ne uđe more u teret, a sljedeći val ga može odnijeti, rekla sam, ništa im nije za zamjerit. Ali uglavnom nisu takvi. Ja sam ih doživljavala na drukčiji način.
Biste li rekli za sebe da ste imali ispunjen život, da ste se realizirali?
– Žao mi je što nisam imala djecu, to mi je nerealizirano. Ali ovo priznanje mi je nagrada za sve one moje krize, što sam bila ograničena, za sve što nisam uspjela napraviti. Voljela sam se kupati, a on je ljeti uvijek navigava. Imala sam sestre koje sam obožavala, mi smo se kupale čak i zimi, žao mi je što s njima nisam bila više vremena.
Kad smo prestali plovit’, više nikoga nema. Imam još jednog brata, Jerka Ljubetića, njemu je 85 godina, sestre Dinka i Miriammi nisu žive. Jedna je bila starija 22 godine, druga 20, a ja sam maštala kako ćemo mi u starosti bit’ zajedno. To mi fali, nevjerojatno mi fale. Žao mi je što nisam više vremena s njima provela, ali kad sam bila kući, stvarno smo se intenzivno družile. Voljele su me, naučila sam puno od njih.
Falši kruzer
Kako vam se sviđa ovaj umirovljenički život zadnjih godina?
– Ja sam prestala ploviti 2001., a on 2003. Kad smo plovili, s čežnjom sam u Mombasi ili na Kanarima gledala u one kruzere, u one otvorene prozore, balkone, navečer milijun lustera svijetli, svijet se muva, ja sam mislila “To je ko ‘Titanik'”. “‘Oće li me jedan put odvest na taj kruzer? Da ja vidim kako se živi. Da mi je tamo ić’!” Kad smo išli u mirovinu, bilo je puno prilika, al’ moj Jakov kaže: “Bože sačuvaj, nemoj me tamo vodit”.
I moja nećakinja, Kosovka Ćudina, profesorica klavira, ona je krivac da su moji dnevnici ugledali svjetlo dana, došla je po mene da idemo na kruzer. Ali – razočarala sam se, meni je moj brod draži. Tamo je sve u celofanu. Sve se živi po nekim pravilima, u taj sat je ručak, za kapetanovu večeru moraš bit’ obučen u bijelo, moraš se obuć’ jer je havajska noć, sve je bilo inscenirano, sve po programu.
Njoj je bilo prekrasno, a meni je falio onaj moj brod, moj komod, moja krma, kabina, moj čovik. Sve mi je to bilo falšo. Napatila sam se tih 12 dana, vratila sam se mislima mom brodu, koliko mi je tamo bilo bolje. On kaže da je zaboravio brod, a ja ovdje ponekad čujem makinju, trajekte kad idu za Brač, mislim da bi se mogla vratit. Zaboravila sam onaj moj osamljeni život, u kabini kad bi njega iščekivala – kad će?, oće li doć?, di je više? – to se ne želim sjetit’. Ali broda da.
