22. prosinca 1952. francuski brod „Champollion” zbog navigacijske pogreške udario je u podvodnu stijenu na ulazu u luku Beirut, samo 600 metara od obale, i prepolovio se.
Inženjeri i tehničari, koji su početkom studenoga 1952. završili podešavanje optičke i električne opreme u zračnoj luci Khalde, nekoliko kilometara južno od Bejruta, nikada nisu bili zainteresirani za izdanja pomorskih časopisa. No, zbog čega bi i bili kad su njihova svjetla bila namijenjena zrakoplovima. Svjetlost njihovog tornja bila je vidljiva s mora i radila je istim ritmom kao i svjetionik Ras Beirut. Istina, između bljeska svjetionika na Khaldeu tri sekunde je bila vidljiva zelena svjetlost, a morski svjetionici sa zelenim privremenim svjetlom nisu postojali. Međutim, ako je iz bilo kojeg razloga, na primjer, zbog magle, snaga zelenog svjetla smanjena, iz daljine se svjetlost čini plavom ili se uopće ne vidi. Za francuski brod “Champollion” ta je okolnost bila fatalna.
“Champollion”, putnički brod od 12.500 tona, izgrađen je 1924. godine i obnovljen 1933. godine, a njegova maksimalna brzina dosezala je 18 čvorova. Brod je napustio Marseille 15. prosinca 1952. godine s posadom od 120 ljudi i 111 putnika, od kojih su 98 bili hodočasnici u Jeruzalem. Tijekom stajanja u Aleksandriji na brod se ukrcalo još novih putnika.
U 4 sata ujutro 22. prosinca 1952. još je bio prilično mračno. Puhao je jugoistočni vjetar, a dežurni časnik na mostu „Champollion”, koji je dan ranije isplovio iz Aleksandrije, vidio je svjetlost svjetionika Ras Beirut i prema naredbi zapisanoj u brodskom dnevniku, poslao je mornara po kapetana Bourdea.
U brodskom dnevniku kapetan Bourde je napisao: „U 4 sata 05 minuta upozoren sam da se vidi svjetlost Ras Beiruta. U 4 sata i 15 minuta, osobno sam provjerio provjerio da svjetlost, odnosno njezin odraz, daje bijeli bljesak svake tri sekunde u pravilnom smjeru, tj. malo udesno.”
Brod je plovio prema toj svjetlosti.
„U 5 sati i 15 minuta uključen je radar, no on je davao vrlo nejasnu sliku, a sudeći po njoj, nalazimo se 9,5 milja od obale. U 5 sati i 30 minuta brod je spreman za manevriranje.”
I iznenada se pojavilo zeleno svjetlo između bljeskova. Gotovo odmah, s lijeve strane pojavljuje se lako prepoznatljivo svjetlo svjetionika Ras Beirut. Tragičnu ulogu imao je optički fenomen jer se zeleno svjetlo nije moglo razlikovati zbog daljine. Kapetan Bourde je shvatio da se brod kreće bočno od ulaza u luku. “Usporavam brzinu, a onda punom parom nazad. Oko 5 sati i 45 minuta u prigušenoj jutarnjoj svjetlosti, primjećujem valove s lijeve strane broda i odmah zatim lagan udarac. Potom još nekoliko udaraca koji su zatresli čitav brod.”
Putnici su također osjetili i čuli udarce koji su potresli brod. Još sneni u krevetima postavljali su mnoga pitanja: “Jeste li čuli? Što je to bilo? Više se ništa ne čuje? Možda je došlo do sudara? Ili smo se nasukali? Ili smo udarili u pristanište u Beirutu? Koliko je sati?”
Ubrzo su uznemireni ljudi, zagrnuvši svoje kućne ogrtače, izašli na palubu. “Dakle, nasukali smo se! Gledajte, kopno je blizu, vide se kuće! To je Bejrut. Da, ali ovo nije luka!
Čudna scena u sumrak pred zoru: putnici mogu vidjeti kuće na obalama, visoke hotele u novim četvrtima, kroz polumrak probija se svjetlo kroz okna. “Champollion” se zaustavio na stijenama dvjestotinjak metara od plaže. Puše hladan vjetar. U brod udara pjena valova i razbija se na desnoj strani trupa. Čuje se plač žena i djece. Odjednom tišina pada na brod, a zatim se gase sva svjetla.
Kapetan Bourde na mostu sluša pesimistično izvješće glavnog strojara koji je upravo prošao donje odjeljke broda. “Champollion” se nasukao u plićaku i trup je na dva mjesta probijen oštrim stijenama. Rupe su ogromne, strojevi su poplavljeni, crpke se ne mogu koristiti.
“Brod je u opasnosti da se potpuno preokrene na bok”, kaže glavni strojar.
U međuvremenu, časnici umiruju ljude koji su se okupili nakrivljenoj palubi: „Uskoro će nam stići pomoć, vidite koliko se ljudi okupilo se na plaži”
Već se razdanilo, a gomila na obali raste. Uskoro cijela plaža postaje crna od okupljenih ljudi. Sam predsjednik Camille Chamoun s vladom stigao je na mjesto brodoloma i koordinira spašavanje.
Položaj broda u nevolji nije bio lagan. Čamce za spašavanje bilo je beskorisno spuštati – odmah bi ih bacilo na stijene. Klasičan način spašavanja u takvim slučajevima je instaliranje “žičare”. Između broda i obale trebalo je nategnuti uže i ljude, jednog po jednog, prebaciti na kopno. Operacija je duga, ali pouzdana.
Vatrogasci Beiruta instaliraju na obali harpunsku pušku kako bi prebacili uže. Ispaljivanje užeta ne čuje se od vjetra i mora. Uže leti visoko, previsoko, a snažan vjetar ga savija i baca u stranu te pada sto metara od broda. Na palubi „Champolliona“ čuju se krikovi razočaranja.
Zatim je odlučeno isporučiti uže čamcem. Na palubi se dobrovoljno javlja šezdeset članova posade, no odabrano je njih sedam. U more spuštaju najmanji čamac i on se, nasreću, ne razbija o trup broda nego plovi na valovima prema obali. Ljudi na plaži pripremaju se za prihvat. Vojnici, vatrogasci i libanonski mornari oblikovali su dugu liniju u moru.
Čamac se okrenuo bočno prema valu i prevrnuo, ali mornari nisu pustili uže i spasitelji s obale ga prihvaćaju. Kontakt je instaliran. S druge strane, na “Champollionu”, mornari vežu konop i teška čelična zmija počinje svoj polagani put do obale.
Zatim sve prestaje. Dvadeset metara čeličnog kabla je preteško i zadatak je nemoguće izvesti. Potrebno je vitlo, no na plaži ga nema. Je li pothvat osuđen na neuspjeh? Ne, ima još spasonosnih ideja, no niti jedna nije dovoljno dobra.
Odjednom se čuje škripa koja postaje sve glasnija. Na palubi se pojavila pukotina – ravan duboki prorez oko dva metra. Ljudi su u panici. Između opće zbrke čuje se moćni glas iz zvučnika: “Svi se maknite s krme i krenite prema pramcu! Pomorci pomozite putnicima! Poštujte red, nema opasnosti!”
Jedan od časnika kasnije je rekao: “Nije bilo struje na brodu, pa je kapetan Bourde koristio baterijski megafon. Nije nastala panika samo zato što je posada nesebično pomagala putnicima. Dvije stotine ljudi stisnulo se u blagovaonici. Nitko nije stradao od gladi – stjuardi su donijeli hladnu hranu, ali svi su bili žedni: spremnici sa svježom vodom bili su probijeni, a kutije za pićem ostale su u poplavljenim odjeljcima. Slabije obučeni ljudi drhtali su od hladnoće.”
Smrznuti, žedni ljudi čeznutljivo su gledali kako se dvjesto metara od njih dimi u vojnoj kuhinji, instaliranoj na plaži, a iz kamiona Crvenog križa istovaruju gomilu deka.
Radio-operater je donio kapetanu Bourdeu dva radiograma: u pomoć „Champollionu“ dolaze britanska krstarica „Kenya“ i francuski parobrod „Syria“. No što oni mogu učiniti? Doći bliže i nasukati se u plićaku?
Kapetan Burde unio je dva zapisa u brodski dnevnik: “Poslao sam čamac na obalu kako bih isporučio uže. Novi pokušaji u 13 i 15.30 sati “. Brodovi su se razbili o stijene, ali mornari su se s prslucima, unatoč teškoćama, vratili na brod. Svi osim jednoga koji je poginuo na stijenama.
Putnici nisu vidjeli posljednja dva pokušaja. Pogureni i mrzovoljni ljudi sjedili su tiho u blagovaonici. Žene više nisu imale snage da utješe djecu koja su plakala. Na “Champollionu” šetaju patuljak i cirkuski klaun, koji su trude zabaviti i ohrabriti djecu.”
S pojavom mraka, putnici počinju shvaćati da brod koji je u nevolji na otvorenom moru ima veće šanse za pomoć, nego brod koji leži na stijenama na obali. “Champollion” je upao u zamku. Noć i ledeni pljusak raspršuju spasitelje s plaže.
Ljudi koji dožive brodolom obično se obraćaju Bogu, moleći za milost. Na brodu “Champollion” bio je svećenik, otac Lesha, koji je pratio pedeset hodočasnika u Svetu zemlju. Hodočasnici mole noćnu molitvu, a zatim im se pridružuju i drugi putnici. Do jutra svi mirno spavaju.
Valovi i dalje ispiru pijesak ispod trupa broda, povećavajući opasnost od potpunog lomljenja i prevrtanja „Champolliona“. U zoru 23. prosinca nagib broda doseže 50 stupnjeva. Brod se održava na površini, ali život putnika još je u opasnosti. Iako su udaljeni nekoliko stotina metara, mogu se vidjeti siluete britanske krstarice „Kenya“ i talijanskog tegljača. Stijene ih sprječavaju da se približe.
Sa zorom su se na plaži ponovno pojavili spasioci, ali i ovaj put su bespomoćni pred moćnom stihijom.
Otac Lesha otišao je kapetanu i tiho rekao: “Putnici više ne mogu izdržati, a živci su im na granici. Oni koji znaju plivati žele probati svoju sreću.”
Bourde je protiv: “To je suludo! Valovi su visine pet metara! Čak i sa prslucima za spašavanje to je nemoguće. Vidite li tamnu mrlju uz obalu? To je mazut. Naložio sam da se baci u more kako bi se smanjila opasnost od požara. Plivač bi se tamo ugušio.
Svećenik nastavlja: “Moje dvije nećakinje žele probati svoju sreću. One su prvakinje u plivanju. Dvadesetjednogodišnje blizanke Francoise i Denise Lande spremne su skočiti u more. Kapetane, ne možete ih zaustaviti!”
Kapetan Bourde je slegnuo ramenima i dao nalog. Mornari spuštaju ljestve. Blizanke se spuštaju i uranjaju u bijesno more. Doista su sjajni plivači. Svi gledaju kako plivaju, dižu se i spuštaju na valovima. Za dvadesetak minuta pokrivaju udaljenost od dvjesto metara. I izlaze na obalu.
Sedamdeset ljudi je slijedilo njihov primjer. Petnaest njih je poginulo: ili su se utopili, ili su se razbili na stijenama, ili su se ugušili isparavanjem mazuta. Kapetan Bourde zabranio je daljnje pokušaje: “Trup se ne naginje. Vrijeme se može poboljšati i bit ćemo spašeni.”
Uskoro se pojavljuju četiri zrakoplova. Kruže oko „Champolliona“, ispuštajući vreće s hranom. Mornari ih prikupljaju. Unatoč snažnom vjetru, šest od sedam vreća palo je na palubu. U njima su bili i blokovi leda koje su stjuardi odmah razbili u male komadiće. Led dijele uz kruh, šećer, čokoladu i konzerviranu hranu. Ali koliko dugo će putnici “Champolliona” preživjeti na prepolovljenom brodu? Što će se dogoditi ako se brod posve nagne na bok, razbije se i iscrpljeni putnici se nađu u moru?
Čak i prije nego što je vidio pogrešno svjetlo Ras Beiruta „Champollion“ je radiogramom izvijestio kapetana luke o svom dolasku. Oko pet sati ujutro peljarski brod mu je krenuo ususret. Hrabri peljari idu na more po bilo kakvom vremenu, no čak ni ovaj pilot-brod, koji je pripadao braći Radwanu i Mahmudu Baltagi, nije uspio prići smrtno ranjenom „Champollionu“ nego se vratio u luku.
Cijeli dan 22. prosinca 1952. braća su bila na plaži, a kada je pala večer predsjednik im je povjerio spasilačke poslove.
Peljari su shvatili da je za spašavanje putnika potrebno približiti se brodu. S morske strane to je bilo nemoguće zbog vrlo velikog nagiba broda, kao i zbog vjetra i valova. Brodica se mogla razbiti u tren oka.
Braća Baltagi odlučili su proći ispod stijena i pristati uz “Champollion” s druge strane. Radwan se nadao da će vjetar oslabjeti preko noći. No sljedećeg dana, 23. prosinca, vjetar je postao još jači. Unatoč tome, pilot-brod s benzinskim motorom isplovio je rano ujutro, ali se zbog oluje morao vratiti. Drugi put je isplovio oko 11 sati.
Braća Baltagi su vodili brodski dnevnik, ali u njega nisu unijeli sve pojedinosti. Može se samo nagađati kolika je vještina i hrabrost prikazana u ovoj pomorskoj operaciji i sigurno se može nazvati malim remek djelom. Tada im je u pomoć pri operaciji spašavanja priskočio u pomoć i njihov mlađi brat Salah.
Prvi je spasitelje na “Champollionu” vidio jedan od časnika. Saznavši za to, neki od putnika su se uskomešali na palubi te počeli pogledavati najprije prema otvorenom moru, a potom prema obali. Na njihove povike okupili su se i ostali putnici. Svi su zaboravili na hladnoću i vjetar.
Pilot-brod putnicima se činio sitnim, ali već za nekoliko minuta mnogi su se od njih uz pomoć mornara spustili u njega.
Libanonski piloti pokazali su se zaslužnim potomcima svojih feničkih predaka. Braća Balpa sedam su puta dolazili do „Champolliona“ kako bi prevezli na obalu sve putnike.
Kapetan Burde odbio je napustiti svoj smrtonosno ranjeni brod. Tada se Radwan Baltagi popeo na palubu i obratio kapetanu na lijepom francuskom, ali s orijentalnim prizvukom: “Bog ti pomogao! Šaljem vam pozdrave od mog oca, kojemu sam se zakleo da ću vas dovesti. Želite li smrt ljudi koji su na mom brodu? Njihovi su životi, kao i moj, u vašim rukama. Neću ih odvesti na kopno bez vas. I poslušat ću svaku odluku koju donesete.”
I kapetan Burde je krenuo za njim…
