Stihovi stare pomoračke pisme, koju svaki pomorac zna napamet kazuju: “Čovik je od svega gospodar, samo je od mora rob. More ga ita do zvizda, more ga kala u grob”. I u tome ima nešto istine. Onaj koji proba more, odnosno “kruv sa sedam kora” teško se može odvojit od te “droge”.
Jedan od onih koji ne mogu bez mora je i “stari morski vuk” iz Zagreba, odnosno Bračanin, koji je igrom slučaja prije 66 godina rođen u Đakovu. Cijelo je svoje djetinjstvo proveo u Supetru i Splitu, gdje je išao u školu. On je Radomir Braco Bevanda, koji je već nekoliko mjeseci nakon svog rođenja u Đakovu sa svojim roditeljima došao živjeti na Brač u Supetar, gdje je završio osnovnu školu, odakle je krenuo u Split. U srednju Pomorsku školu. I taj mali Radomir, rodom Slavonac, proveo je kao brodski oficir na moru 45 godina. Posljednjih 29 godina na raznim je inozemnim pomorskim kompanijama bio prvi oficir palube (chief), čovjek odgovoran za sve i svašta na brodu. Desna ruka zapovjednika.
Zadnji put se iskrcao s broda u travnju 2017. godine, kada je “objesio sekstant o klin” ili kako kažu pomorci “bacio matrikulu (pomorska knjižica) u more” i rekao je sam sebi “dosta je više neću na brod”. Ali to “dosta je” trajalo je samo godinu dana jer je u travnju ove godine, prvi put u svom pomoračkom životu otišao kao skiper (navigator) po katamaran u La Rochelle, francuski grad na Atlantskoj obali. Neki vrag mu ne da mira i teško mu se priviknuti na kopno. Ipak je on čovik od mora. Kako je to više od pola dosadašnjeg života provesti na moru, doznali smo u priči s Bracom.
– Već sam u osmom razredu osnovne škole znao da ću navigavat i da ću biti pomorac. Razmišljao sam između pilota i pomorca, ali kako je za pilota trebalo ići u vojne škole, ja sam tu mogućnost odbacio. Stoga me put, nakon osnovne škole u Supetru, naveo u Split, u srednju Pomorsku školu. Kada danas razmišljam zašto sam postao pomorac, odgovor je uvijek isti. U osnovnoj školi sam jako volio geografiju. I uvijek kada bi je u školi učili, ja bih u svojim mislima “otplovio” u one zemlje o kojima smo učili. Nije onda bilo računala i drugih raznih čuda, pa da pritiskom na jedan botun mogu vidjeti kako je, recimo u Indokini, Japanu, Indiji… Kako onda nije bilo novca za putovanja, brodovi su mi dali jedinu mogućnost da vidim i upoznam te krajeve svijeta. Bavio sam se najljepšim poslom na svijetu. Plovio sam gotovo 45 godina, obišao sam 120 zemalja, vidio sam sve i svašta i još su mi za to dobro plaćali. Tu je moja prednost pred običnim turistima. Oni putuju, ali moraju platiti, a mi pomorci ne, kazuje nam iz svog zagrebačkog doma Braco Bevanda. Prvi Bracin brod bilo je “pokojno” “Jadro” od “Jadranske Slobodne Plovidbe” iz Splita (današnji Jadroplov). Tu je odradija kadeturu koja je trajala godinu dana, ali je on ostao petnaest mjeseci.
– Brod je išao na liniji iz Jadranskog mora do Velikih jezera u SAD-u. Imao je oko 5000 GRT-a i prevozili smo generalni teret. Odmah sam upoznao “veliko more”, jer da bi se došlo do Velikih jezera treba prijeći sjeverni Atlantik, što je posebno teško u zimskim mjesecima. Kako smo se približavali Kanadi i more je bilo sve gore i tuklo je u pramac, pa nas je zapovjednik pozvao na komandni most i rekao nam da stavimo pojase za spašavanje. Pitao me je li me strah i rekao mi da će sve biti O.K. Moram priznati da mi nije bilo muka od toga mora i da nisam “riga”, ali sam bio impresioniran snagom mora – kazuje Braco. Kao kadet na “Jadru” Braco se nije obogatio, jedva da je imao za izlaske vani, ali se ipak znao snaći kao i svi pomorci toga doba.
– Kadet je imao mjesečno 45 američkih dolara i nešto sitno onih starih jugoslavenskih dinara. Nije to bio neki novac. Kada bi mi na brodu od plaće odbili cigarete što sam ih popušio i viski što sam ga popio, nije mi puno ostajalo za provod po Americi. Ali, mi smo se snalazili. Otkrili smo da Kanađani vole domaću rakiju, pa smo iz bivše Jugoslavije u Kanadu švercali rakiju i viski, koji smo kupovali po diskontnim cijenama na brodu. Tako bi imali dovoljno za provod. A u Italiji smo prodavali Marlboro, koji smo također po sniženim cijenama kupovali na brodu, pa smo se i u Italiji mogli dobro provesti – govori Braco. U svojih 45 godina vezanih uz more, Braco je imao pauzu od tri godine, u vrijeme velike krize u pomorstvu osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je bilo teško naći posao.
– Je, to je bilo grubo vrijeme, ali se preživjelo. Cijelu svoju pomorsku karijeru sam navigava na strancima, samo sam 2010. godine bio chief na “Uljaniku”. Pitate me ima li koja zemlja na svijetu, koja ima more, a da je ja nisam vidio i koje su mi najljepše zemlje za život, koje sam vidio? Nisam vidio zapadnu obalu SAD-a, nisam bio u Crnom moru, nisam vidio Sjevernu Koreju i Mauritaniju. A što se tiče ljepote. Bez premca najljepša je Španjolska, cijela Latinska Amerika, a lijepo je i u Tropima (Indokina, zemlje istočne Afrike, jer su manje opasne za izlaske od zemalja Zapadne Afrike, Kongo…) – kaže naš sugovornik. Zanimalo nas je, je li ikada bio na moru u pogibelji, od potapanja zbog nevremena i je li ga kada bilo strah velikog mora?
– Nikada me nije bilo strah, jer sam znao, ako je brod dobro vođen, da ne postoji opasnost od potapanja. Brod se ne može sam potopiti. Bilo je u mojoj karijeri i valova od petnaestak metara, ali se sve preživjelo – ističe Braco. Braco je svoju karijeru pomorca počeo kao pomorac na brodovima koji prevoze generalni teret, a onda je 1993. godine polagao ispite za tankere i od tada morima plovi na tankerima i chemical tankerima.
Kako kaže, velika je razlika u navigavanju danas od onog navigavanja koje je bilo prije četrdesetak godina.
– Pomorstvo se jako komercijaliziralo. Danas je sve u novcu. Stoga brodovi stoje u lukama kud i kamo kraće, nego prije. Ne može se izići vani, u grad, niti u kupovinu, a da ne govorimo o nekim izletima. Prije si mogao, jer si u luci stao po desetak dana, upoznati svaku zemlju u koju si došao. Danas se brod iskrca i ukrca za samo nekoliko sati i odmah slijedi isplovljenje (partenca). Tankeri se u pravilu vezuju daleko od centra nekoga grada, zbog opasnog tereta koji prevoze, pa dok pomorac dok dođe do grada izgubi pola dana. Tako da su izlasci gotovo nemogući – govori nam Braco.Što se tiče odvojenosti od obitelji i od životne svakodnevice, ona je danas puno lakša nego prije skoro pola stoljeća.
– A danas postoje sva čuda tehnike i tehnologije. Prije četrdesetak godina da bi nazvao familju doma morao si brodom biti blizu obale i onda si preko VHF-a uz pomoć telegrafista mogao zvati kući. I onda dok bi razgovarao s familjom svi brodovi koji su bili u tvojoj blizini mogli su slušati tvoj razgovor. Danas familju možeš nazvati sa zapovjedničkog mosta uz pomoć mobitela, računala… i to nije problem. Imaš osjećaj da si ti na poslu i da ćeš poslije obavljenog posla otići doma, što umnogome olakšava život bez obitelji. Iako smo daleko od obitelji, imamo osjećaj da su oni tu, pokraj nas – kaže Braco. Nekada se pozicija broda u astronomskoj navigaciji određivala sekstantom, a danas se određuje računalom, elektroničkim kartama, GPS-om.
– Na sekstant smo iskreno i zaboravili. Naravno, svaki časnik palube mora znati baratati sekstantom, ali njegova upotreba nije obavezna. Puno je lakše danas navigavat. Sve se radi mišom. Pališ motor mišom, navigaješ mišom, upravljaš brodom, mijenjaš kurs. Cijelo upravljanje brodom stane u jednu šaku – kaže naš sugovornik. Braco je navigavao s ljudima sa svih strana svijeta. Plovio je on s Hrvatima, Filipincima, Amerikancima, Japancima, Španjolcima, Talijanima… i tko zna s kime još. Zanimalo nas je tko su najbolji pomorci, odnosno s kime je najlakše, a s kime najteže raditi?
– Najlakše i najbolje je raditi s Filipincima. Oni su izuzetno vrijedni ljudi, poslušni, dobro obučeni za rad na brodu. Ne piju alkohol, ne tuku se, ne izazivaju napetosti na brodu i rade sve što im se kaže. Dolaze iz siromašne zemlje i svjesni su da ako žele zadržati posao na brodu, uz pomoć kojeg jako dobro žive u svojoj zemlji, da moraju biti vrijedni i poslušni. A što se tiče discipline najgore je raditi s pomorcima iz mediteranskih zemalja. Oni znaju posao, ali njihov mentalitet je problem. Vole popiti, izazivati nevolje i uvijek su protiv brodskih oficira – kazuje Braco.
Naravno, želja svakog mladog čovjeka koji odlazi na brod je, da jednog dana bude zapovjednik broda. No, naš sugovornik nikada to nije ostvario, već je gotovo cijelu svoju brodsku karijeru bio “prvi od kuverte”, odnosno prvi do zapovjednika, ali nikada zapovjednik. Zašto?
– Jer nisam imao dovoljno vremena da završim Višu pomorsku školu. Naime, nakon kadeture sam otišao u ondašnju tzv. JNA i potrošio sam zalihe novca koji sam uštedio. Odmah nakon izlaska iz te vojske ukrcao sam se na stranca i nastavio navigavati. I tako sam navigavao, ali nikako nisam mogao ostaviti sa strane dovoljno novca da bih dvije godine mogao odvojiti na studiranje. Trebalo je uštedjeti dovoljnu količinu novca, ali meni to nije polazilo za rukom. I je i nije mi žao. Razlika u plaći između kapetana i chiefa je vrlo mala, a s druge strane kapetan je odgovoran za sve na brodu. Odgovornost mu je kud i kamo veća, negoli je chiefova. Ja sam kao chief kuverte (palube) prvi operativac na brodu i odgovaram za sve poslove na brodu, osim poslova u makinji. Radi se o jako stresnom poslu za koji sam odgovoran direktno kapetanu. No, kapetan odgovara za cijeli brod i posadu i njegova je odgovornost kud i kamo veća. A, što se tiče plaća na brodu, one su na tankerima znatno veće no na brodovima koji prevoze general cargo. Isto tako plaće kapetana, kapa od makinje i dvojice chiefova, onog od palube (kuverte) i onog od makinje su znatno veće od plaća ostalih članova posade. Zbog toga mladi ljudi koji žele navigavati moraju što prije postati chefovi ili zapovjednici, jer im plaće onda “lete u nebo”, kazuje Braco.
Danas mladi pomorac koji počne navigavati s dvadeset godina, negdje do svoje 40. ili 45. godine, ako se normalno razvija kao pomorac, može zaraditi između 600 i 800 tisuća eura.
– Istina je. I da se ja ponovno rodim opet bih bio pomorac, ali samo s jednom malom razlikom. Prvo bih završio Višu pomorsku i tek bih onda otišao na kadeturu. Ne bih odmah iz srednjoškolskih klupa išao na kadeturu. Oni koji odmah poslije srednje škole idu na kadeturu teško i puno kasnije završe Višu pomorsku. Zašto? Pa iz jednostavnog razloga što oni u tih godinu dana kadeture ipak zarade neki novac, vide svijeta i teško se vraćaju u školske klupe. Stoga je najbolje poslije srednje škole završiti Višu pomorsku i tek onda otići na brod, mišljenja je naš sugovornik.
Zanimalo nas je je li mu nedostaje more, sada kada je u mirovini i je li mu se teško priviknuti na kopno.
– More kao more i brodovi kao brodovi mi ne nedostaju. Ali mi nedostaju putovanja, pogotovo u egzotične krajeve, pogotovo po Tropima. Tamo bih mogao živjeti cijeli svoj život. Zašto mi navigavanje ne nedostaje? Pa nema u navigaciji više egzotike, sve je kompjutorizirano i u neku ruku dosadno je. Pomorac koji plovi na tankerima, kao što sam ja plovio gotovo trideset godina vidi samo rafinerije, dimnjake…, a to i nije neki život – kazuje Braco.
Da bi se izdržalo 45 godina na moru, mora li čovjek biti satkan od nekoga posebnog materijala?
– Pa mislim da to ne može izdržati svatko. Ipak, mislim da je najvažnije da osoba bude avanturist u duši, a ja to jesam. Uvijek sam u tim svojim putovanjima vidio nešto novo. I sada sam kada sam se zadnji put, prije godinu dana iskrcao s broda, doma “izdrža” godinu dana. Nedavno sam s prijateljima išao u La Rochelle, u Francusku po jedan katamaran. Prijatelju mi je trebao navigator i zvao je mene, a ja sam se odazvao, kako bih i to probao. Tako smo nakon dvadesetak dana u Trogir doveli jedan katamaran. Evo za nekoliko dana bih ponovno trebao u Francusku po jedan brod… Osim moje familje i moje djece, jedini moj život je more i za njega sam uvijek spreman – zaključuje svoju priču Radomir Braco Bevanda.
