Nacionalna središnjica za traganje i spašavanje na moru u Rijeci, centar je iz kojeg se koordiniraju akcije spašavanja na hrvatskom dijelu Jadrana. Jedanaest iskusnih bivših pomoraca, časnika i kapetana duge plovidbe, na čelu s Edom Šarunićem, 24 sata dnevno dežuraju raspoređeni u smjene po dvojica, prateći sva zbivanja na Jadranu. Njihova osnovna zadaća je ljudima u pogibelji pomoći u najkraćem vremenu i izvući ih na sigurno. Oni koordiniraju akcijama spašavanja, u kojima sudjeluju lučke kapetanije i ispostave, Pomorska policija, Obalna straža, HRM u znatnom broju i domaći ljudi, pa i stranci koji nerijetko priskaču u pomoć sa svojim plovilima.
Vrh sustava
Koordinataori obavljaju nadzor pomorskog prometa i osiguravaju sigurnost plovidbe. Oni su vrh sigurnosnog sustava u koji se ulijevaju sve sigurnosne informacije s Jadrana i odakle se koordinira kritičnim akcijama. Za njih čujemo kad se, posebice nakon nevera i lošeg vremena, dogode razne nesreće nautičara, njihovih glisera i jedrilica. No ta briga o nautičarima zapravo je samo segment i vrh sante opasnosti. Tu je još jedan ogroman dio sigurnosti Jadrana.To su veliki brodovi o kojim često nemamo pojma kad sve promatramo s kraja. Boraveći jedan dan u riječkom Centru (koji većina poznaje po njegovoj internacionalnoj kratici MRCC), doznali smo podatak da Jadranom, u našoj zoni odgovornosti, svakog dana plovi oko 350 velikih i manjih brodova, da dnevno prolazi najmanje jedan, a ponekad i dva tankera sa po 100.000 tona nafte, te bezbrojni brodovi sa svakakvim teretima, nerijetko i opasnim. Srećom, u tom segmentu velikih havarija zasad nije bilo. Kad se spomene havarija, mnogi se prisjećaju 6. kolovoza 2008., kad se nedaleko od obale Istre zapalio veliki RO/RO brod UND Adriyatik koji je danima gorio i prijetio Jadranu, i kad su upravo iz riječkog Centra MRCC kooridinirane akcija spašavanja prvo posade i putnika. Oni su u roku od 40 minuta svi izvučeni iz mora na sigurno, a zatim je uslijedilo gašenje i osiguranje broda.
Česi u nevolji
– Ta je nesreća pokazala kakva latentna opasnost uvijek postoji i kakve razmjere može imati – kazuje nam kapetan Edo Šarunić, voditelj MRCC-a. Njegov suradnik Boris Maduna, koordinator spašavanja i traganja, duhovito nam opisuje njihovu ulogu:
– Mi smo vam kao neki vatrogasni aparat. On se nalazi negdje u kutu sobe gdje ga više gotovo i ne primjećuješ, ali mora biti uvijek pun i spreman da u svakom trenutku djeluje i spašava. Danas je lijepo vrijeme i miran dan, pa nemate pravu sliku, ali da ste tu za kojih mjesec dana, kad uzavre od nautičara, surfera, ronilaca i brojnih drugih, kad se naše linije užare i kad dnevno ima i na desetke akcija, imali biste pravu sliku… I dok o tome razgovaramo, zvoni telefon… Dvanaest je sati i 10 minuta…
– Ovdje kapetan Santini iz Biograda na Moru, u tijeku je akcija spašavanja – izvještava čovjek iz tamošnje lučke ispostave. – Diglo se jugo, u Pašmanskom kanalu pomoć su zatražile tri sandoline s češkim turistima. Po mojim informacijama ugrožene su četiri osobe, ali mislim da će biti sve u redu. Malo su se priplašili. Posla san dvi manje brodice s domaćin ljudima jer će oni lakše prić sandolinama i preuzeti ih…
Koordinator spašavanja Boris Maduna raspituje se još o detaljima i unosi ih u dnevnik događaja…
– Mi ćemo sada biti u pripravnosti. Čini se da je sve pod kontrolom Biograda, uskočit ćemo ako zatreba – objašnjava, a u tom trenu zvoni drugi telefon. Centar 112 Zadar spaja očevica Marina Tomića koji Centru javlja o istom događaju…
Ljudi su prioritet
Pitamo spašavaju li oni i plovila.
– Naša prvenstvena uloga je izbavljati ljude iz pogibelji. Nismo ovlašteni da naša plovila i ljudi koje angažiramo spašavaju plovila i imovinu. Tegljenje i slično obavljaju specijalizirane tvrtke. Postoji opasnost da bi u slučaju našeg spašavanja imovine mogla biti izazvana i neka šteta zbog koje bismo poslije mogli biti tuženi. Naravno, pomogne se prvo zbrinjavanje i povila koliko je moguće, ali spašavanje se prepušta specijaliziranim tvrtkama Sea help i Emergensea, koje raspolažu posebnom opremom. Oni čak imaju i neka članstva kao HAK na kopnu. Mi dajemo ugroženim vlasnicima njihove brojeve i oni sami dogovaraju način i obujam spašavanja imovine – objašnjavaju nam u Centru, dok koordinator Maduna ponovno naziva Biograd i od kapetana Santinija doznaje da je akcija spašavanja uspješno obavljena i da su četiri preplašena Čeha neozlijeđeni prevezeni na kraj.
U MRCC-u spominju i mnoge nesreće zbog krajnje nepromišljenih plovidbi u neprimjerenim uvjetima, uz pomoć automatskih pilota bez nadzora koje su završile nasukanjima, pa i tragedijama. Naša je obala arhipelaška, puna otočića i hridi, predivna za uživanje i plovidbu, ali i opasna ako nema dovoljno pažnje, naročito noću i za one koji je ne poznaju. Noć je sama po sebi velika opasnost jer ljudi zaboravljaju da je, posebice za lošijeg vremena, na moru kao u najdubljoj šumi. Mrkli mrak gdje prepreku nećete vidjeti dok na nju ne naletite.
Skupo plaćene greške
Bezbroj je suludih stradavanja, pa i onih koji poznaju ćudi mora, kad u nekom trenutku pomisle da su iznad tih opasnosti i da ih svojim iskustvom mogu svladati. Prisjećamo se tako dvojice domaćih mladića na Krku koji su se usred mrkle noći odlučili vraćati ski jetom, te u punoj brzini naletjeli na obalu i poginuli…
– Ne možete vjerovati da nekad neki maleni i naoko nevažni detalji mogu odlučivati o životu i smrti – kazuju nam naši domaćini, prisjećajući se stradavanja jednog ribara kod Plavnika. Dogodilo se to u siječnju kad je more bilo najhladnije. Čovjek je otišao na provu svoje male koće nešto pogledati, naišao je val, zaljuljao plovilo i bacio ga u more. Na nesreću, nisu bile spuštene skale. Po nemirnome moru nije se uspio popeti na barku i smrznuo se… Uvijek je dobro da su skale spuštene za svaku sigurnost, ili kakav konop, ili bilo što po čemu se može pomoći da se čovjek može vratiti na plovilo.
– Oprema na brodu je iznimno važna i uvijek treba biti pripravan na sve. Mnoge se tragedije tako mogu izbjeći. Prije svega, uvijek je dobro reći nekom kamo se plovi i kad se otprilike vraća. To nekad može mnogo pomoći. Danas svi imamo mobitele i oni mogu biti spasonosni, ali treba provjeriti je li baterija puna. Najbolje bi bilo imati i dva, ako je moguće, jer nerijetko se događa da jedan otkaže ili padne u more, a tada je sve mnogo teže – govore naši sugovornici, te dodaju:
– Mobiteli se danas pokazuju vrlo važnim, pomoću njih se nekad može pronaći nestaloga čak i kad on sam ne zna opisati gdje se točno nalazi. Koordinataori MRCC-a tada u pomoć pozovu i kolege iz Državne uprave za zaštitu i spašavanje koji imaju državno odobrenje da u slučaju pogibije mogu od mobilnih operatera tražiti određivanje koordinate mobitela, odnosno gdje bi se mogao nalaziti nestali.
Spasonosne rakete
Na brodu bi čovjek uvijek trebao imati i signalnu raketu, spasilačku baklju ili barem neku jaku bateriju da se olakša spašavanje. Ljudi u pogibelji često ne mogu točno opisati mjesto gdje se nalaze. Ako ima signalnu raketu, koordinatori spašavanja mu jave kad da je ispali i to umnogome pomogne onima koji tragaju. Vrlo značajna može biti i baklja, pa čak i jaka baterija. Na barci bi uvijek trebalo imati i vesla jer ona mogu nekad također pomoći ako je čovjek blizu kraja. Oni koji vode brige o iznenadnim slučajevima znaju na brodu držati vodu, čak i komad kakva kruha, pa makar i starog, kao što su nekad obavezno nosili naši preci. Također i nešto za utopliti se… Sve to je od iznimne važnosti u nezgodi, napominju spašavatelji.
– Posebno važno je na plovilu imati prsluke za spašavanje, iako to kod nas mnogi podcjenjuju. To je jedna od najvažnijih stvari koje mogu spasiti život – kazuje nam Boris Maduna prisjećajući se mnogih situacija kad je to bilo odlučujuće. Pa i slučaja čovjeka koji je zajedno s prijateljem za nevremena pao u more i zahvaljujući prsluku za spašavanje preživio, a pronađen je dva dana nakon nesreće, miljama daleko od mjesta stradanja. Prsluk će držati čovjeka uvijek iznad razine mora, opremljen je i zviždaljkom, pa i svjetlosnim efektom koji pomaže spasiocima, kao i jarka boja koja pomaže da se lakše uoči nestaloga, iz zraka ili s mora.
Nikad bez prsluka
– Nekad ljudi na taj prsluk zaborave i tek kad se nađu u pogibiji shvate koliko on može značiti, posebno maloj djeci. Prisjećaju se spasioci tako događaja kod Murtera, kad je čovjek vozio svoju djevojčicu koja je uživala na provi. Na žalost, naišao je val i trogodišnja curica, koja nije znala plivati, našla se u moru i odmah nestala pod površinom. Očajni otac se bacio nasumce za njom. Imao je sreću da ju je slučajno uspio pronaći već koji metar pod morem, pa je izvukao. No kako nije bilo vremena za razmišljanje kad se na mah bacio u more za djetetom, motor je ostao upaljen i plovilo je otišlo. Tako su ostali sami na pučini. Srećom, nešto kasnije neki su ljudi uočili prazno plovilo s upaljenim motorom, pozvali MRCC i sami krenuli u potragu. Otac i kći su pronađeni i spašeni. Čovjek se poslije zakleo da više nikad nikamo neće bez prsluka, posebice za dijete. A da o vožnji na provi i ne govori – kaže nam koordinator spašavanja i dodaje kako u SAD-u, čim stupite na plovilo i upalite motor, morate na sebi imati prsluk za spašavanje, čak i ako je plovilo još vezano za kraj. Kazne su velike i do 1000 dolara.
Uvjeti i uspjesi
Pitamo i o uvjetima rada. Ne žale se, premda kažu da bi trebalo još ljudi, ali znate kako je kod nas, pogotovo danas sa zapošljavanjem, kažu. Za plaće sliježu ramenima. Malo izvlače noćne smjene, pa se pokrivaju krediti i osnovne potrebe. To smo znali kad smo odabrali kopno, kažu, a o plaćama kolega u susjednoj Italiji i drugim EU zemljama za koje pitamo, ne žele ni govoriti. One su i po četiri do pet puta veće, znatno su brojniji, a i oprema im je neusporedivo bolja. Na talijanskoj strani u zaštiti Jadrana radi 13.000 ljudi, kod nas je u cijelom sustavu 500. Ali tu smo gdje smo, valjda će biti bolje, tješe se, ali ponosno ističu rezultate koji su u vrhu sigurnosnog sustava europskih zemalja.
