Prošla su tri mjeseca od kada nije tu onaj kojeg čekam. Kad pogledam svoj život unatrag, kad pročitam ono svoje napisano prije godinu dana vidim razliku i primjećujem da mijenjam se.
Imam osjećaj da sve tiše unutar sebe proživljavam svoju samoću .Sve manje imam potrebu da na glas govorim što me izjeda pa moja samoća i ja kao stari kompanjoni idemo ususret životnim nedaćama i onim lijepim trenutcima kojih je u ova surova vremena sve manje.
Često potonem i čini mi se kao da neću moći izdržati više ni jedan dan u društvu moga kompanjona Samoće .
Pitanja o smislu ovakvog življenja sve su češća. Imam osječaj da guše me, a pogotovo kad si ljudi sastrane daju za pravo komentirati da ovakav život NIJE ŽIVOT. Kad mi to kažu osjećam se kao da ne živim nego samo negdje iz prikrajka promatram vlastiti život.
Takvih tonjenja je sve više, a ja se trudim plivati prema površini kako najbolje znam. Izvlače me malene ruke moje djece, meni dragih prijatelja kojima ne moram objašnjavati smisao mog života i koje ne moram podsjećati da ne živimo u Monacu i da pitanje je da li sa kuferima stiže i papir o ponovnom ukrcaju ? Tko te može razumjeti osim onih koji žive takav život??
I u cijelom ovom teškom razdoblju zvanom Kriza još uvijek vidim da su ljudima oči širom zatvorene i da ne shvaćaju da danas jesi, a sutra nisi bio ti pomorac ili državni službenik.. Nije mi jasno kako ali eto tako je kako je.
A koliko je tek takvih tonjenja svih vas koji ste daleko od nas koji vas čekamo i koji ne čujete po 15 dana glasove koji vas dižu sa dna i koji u tišini svojih kabina sa tugom stavljenom pod jezik živite za nas ?
Kad sam jako loše prisjetim se da mužu je još gore samo on ne govori o tome. Znam da su njegove tišine dublje od mora kojim plovi, da je njegova samoća skupa sa njim u kabini i da on ne može pobjeći od nje i istrčati na ulicu među poznata i nepoznata lica i malo se sakriti od nje.
Kad pomislim da neću izdržati znam da negdje iz daleka, nije važno sa kojeg mora, imam vjetar u leđa koji me gura naprijed u liku mog muža i u likovima prijatelja koji žive kao ja, a to je neprocjenjivo i zove se UPH.
Završit ću sa Massimovom pjesmom
BILO GDJE
Nije važno koji sat je, ni dan
vrijeme ne postoji od kad te znam
kao da zauvijek jutro sneno prelama se
Odlučio sam mijenjati se
od kad znam te pretvaram se u sve
nema me tamo gdje nisi
ono sam što ti si
Bilo gdje da si ti
bilo s kim da si sad
tvoja cesta sam i tvoj sam grad
I da ne znaš sam tu
blizu tvom ramenu
tvoja duga sam i kišna kap
Sve na svome mjestu na svijetu je
sve je mirno od kad znam za tebe
nema me tamo gdje nisi
ono sam što ti si
Tvoja cesta sam i tvoj sam grad
