Jacques Cartier (1491.-1557.) rođen je u sjevernoj francuskoj luci Saint-Malo, a ponekad su ga zvali Corsair Cartier. Riječ “corsair” tada je imala dva značenja: među Španjolcima to je značilo “gusar”, a među Francuzima “mornar gusarskog broda”. Malo se zna o njegovoj mladosti, ali se može pretpostaviti da nadimak nije dobio slučajno. Kao uspješni gusar velikodušno je platio francuskoj kruni proviziju i bio je predstavljen kralju Francuske Francoisu I. Cartier je s kraljem podijelio svoje planove – želio je pronaći put u Indiju u Kinu. Godine 1534. kralj je odlučio nadoknaditi propuste u osvajanju Amerike, na koju su se već namjerili Španjolci, Portugalci i Britanci te je dao Cartieru velike ovlasti za istraživanje nepoznatih područja Sjeverne Amerike.
Kada je Cartier opremio dva broda sa šezdeset mornara, put iz Bretanje prema Newfoundlanda bio je već poznat ribarima. Cartier je isplovio na more u travnju 1534. Zbog goleme mase leda koje su se sudarile pokraj mračnih obalnih stijena, nije mogao doprijeti do obale Newfoundlanda. Jedva je izveo svoje brodove iz leda i, krećući se duž ruba prema sjeveru, stigao do malog otoka, gusto naseljenog pticama. To se nije smjelo propustiti. Mornari su otišli u lov i dosita su se najeli divljači. Zatim su, unatoč olujnom moru, prešli tjesnac Belle Ile između Newfoundlanda i Labradora i usidrili su u malom zaljevu.
Jedne noći, bježeći od vremena, u zaljev je ušao veliki brod. Cartier je poslao ljude k njemu i doznao da je došao iz luke La Rochelle i traži mjesto za ribolov. Cartier to spominje u svojim memoarima, ali ipak, ovaj slučaj zaslužuje pažnju, što dokazuje da je St. Lawrence već u to vrijeme bio poznat ribarima.
Stigavši u Schalerov zaljev, Cartier se našao u potpuno novim krajevima. Isprva je zamišljao da je pronašao put prema Indiji i bio razočaran kad se tjesnac pretvorio u zaljev. Ipak, malo da je utješila činjenica da je zemlja koju je otkrio bila plodna, puna šuma, grmlja i divljih žitarica.
Ubrzo se brodu približilo devet kanua s Indijancima.
“Čim su nas vidjeli”, piše Cartier, “bili su uplašeni i počeli veslati prema obali, istodobno pokazujući znakove da bi željeli sudjelovati u trgovini. Držali su u rukama vrijedne kože, iste od kakvih im je bila sašivena odjeća. Domoroci su bili toliko oduševljeni željeznim predmetima i drugim našim proizvodima da su razmijenili su svoju odjeću i ostali potpuno goli… “
U uvali Gaspe, blizu ušća rijeke St. Lawrence, Cartier je podignuo veliki drveni križ s natpisom: “Neka kralj Francuske živi dugo”. Time je proglasio zemlju francuskom imovinom.
Zarobivši dvojicu Indijanaca ponovno je krenuo na zapad, još uvijek se nadajući da će pronaći tjesnac u Tihi ocean.
U kolovozu se vrijeme pogoršalo. Odlučeno je da se vrati kući kako ne bi pali u jesenske oluje kod obale Newfoundlanda.
Francuzi su se 5. rujna vratili u Saint-Malo. I ljudi i brodovi Cartiera vratili su se bez gubitka i u dobrom stanju. Nisu uspjeli pronaći put do Indije, ali su pronašli “zemlju koja se proteže na jugozapad i otvorenu vodenu površinu koja vodi do zapada u nepoznatu daljinu”. Ova je poruka izazvala veliki dojam na kralja i naložio je Cartieru da nastavi s istraživanjem. Godine 1535. Cartier je isplovio na drugu ekspediciju.
Ponovno se približio Newfoundlandu i prošao kroz otok naseljen pticama. Zatim je sa sjevera otišao oko otoka i ušao u ušće rijeke. Indijanci su mu rekli da ova rijeka se zove Segeney i da se iz nje dobiva bakar te da se velika rijeka koja teče od jugozapada naziva Oshelaga (danas rijeka St. Lawrence) i da teče iz zemlje koja se zove Kanada. Potvrdili su da je ova rijeka plovna u gornjem dijelu i dodali da nitko još nije vidio njezin izvor.
Ploveći rijekom Cartier je otkrio otok Orleans i uskoro stigao na prekrasno mjesto koje su Indijanci zvali Stadacona (danas se tamo nalazi grad Quebec). Vođa lokalnog plemena, po imenu Donnacon, došao je na brod kako bi razmijenio darove s Francuzima. Bio je vrlo prijateljski raspoložen sve dok nije doznao da Cartier želi vezati svoje brodove na ušću rijeke Saint-Charles, a zatim ploviti u čamcima. Donnacona je snažno bio protiv toga.
Nakon Cartierova naredbe da se napuni dvanaest pušaka u puca na Indijance Donnacon je prestao prigovarati. Francuzi su sjeli u čamce i i deset dana plovili do veličanstvene rijeke, uživajući u prekrasnim šumama koje su se pružale uz obalu. Šume su se sastojale od borova, cedra, hrastova, brijestova, oraha i drugih vrsta koje nalikuju šumama Francuske. Jata ptica letjela su navečer preko tamnih voda rijeke, osvijetljena zalaskom sunca. Uskoro su morali ostaviti čamce jer je bilo teško ploviti protiv struje, a u indijansko selu su stigli u listopadu.
Cartier piše:
“Ovdje smo susreli više od tisuću ljudi – muškarci, žene i djeca, koji su nas prihvatili kao otac prima svoga sina. Izrazili su svoju radost na sve moguće načine i počeli plesati, pri čemu su muškarci formirali jedan, žene drugi i djeca treći krug. “
Francuzi su se popeli na planinu, zvanu Mont-Royal (Montreal) – “Kraljevska planina”. S planine je bila vidljiva plodna dolina, a iza nje na jugu – brežuljci, poput glava šećera, koji se dižu među ravnicama. Na zapadu su se mogli vidjeti brzaci i rijeke, a Indijanci su tvrdili da tamo žive neprijateljska divlja plemena.
Kako se zima približavala bilo je nemoguće nastaviti ekspediciju, i činilo se da je nesigurno čak i ostati u Oshelagu među takvim mnoštvom, čak i prijateljskih Indijanaca. Stoga se Cartier spustio niz rijeku i vratio u ušće Saint-Charlesa.
Putnici su dobro ojačali brodove na sidru, izgradili tvrđavu i pripremili se za zimu koja je bila duga i oštra. Među Francuzima je izbio skorbut. Indijci su ih posjećivali, ali Cartier nije vjerovao u njihovu iskrenost. U veljači se bolest proširila i od sto deset ljudi umrlo je dvadeset i pet; od preostalih, bilo je gotovo nemoguće zaposliti desetak zdravih ljudi.
Prvo je Cartier pokušao sakriti od Indijanaca stanje svojih ljudi, ali jednog je dana iskreno rekao Indijancima da se radi o skorbutu i oni su mu dali lijek napravljen od lišća, pupova i kora nekog stabla. Ovaj lijek imao je čudesan učinak i ljudi su se počeli brzo oporavljati.
U proljeće Francuzi su se vratili u svoju domovinu i poveli sa sobom Donnacona i još dva Indijanca, misleći da će zadovoljiti kralja Francoisa, ali kralj nije cijenio njihovu revnost.
No, Jean-François de la Roque de Roberval, cijenio je otkriće Cartiera i odlučio ga iskoristiti za vlastitu korist. Nagovorio je kralja da mu dopusti da organizira novu ekspediciju. Iako je Cartier dobio položaj glavnog zapovjednika Roberval je dobio značajnu titulu – Lord Norumbegi, general-pukovnik Kanade, Oshelagija, Seguenaya, Newfoundlanda, Belle Ilea, Labradora, Big Baya i Baccalosa. Trebao je uspostaviti kolonije u tim zemljama pod zajedničkim nazivom Nove Francuske, a pretpostavljalo se da je ova Nova Francuska bila smještena u sjeveroistočnoj Aziji.
U svibnju 1541. Cartier je ponovno napustio Saint-Malo, ovaj put na pet brodova. Roberval je trebao isploviti malo kasnije na dva druga broda. Ponovo su se pojavile oluje, brodovi su se izgubili i tri mjeseca su se borili s valovima.
Na kraju, svi su se sigurno okupili u Newfoundlandu. Tu su dugo čekali Robervala, no bez da su ga dočekali u kolovozu su se zaputili dalje. Cartier je uspostavio sjedište 15 kilometara iznad Quebeca uz rijeku. Započeli su hladni jesenski dani, a Cartier se počeo pripremati za tešku zimu. Budući da se Roberval nije pojavio, Cartier je poslao dva broda u Francusku s izvješćem kralju, a on se bavio izgradnjom tvrđave i čamaca za plovidbu rijekom St. Lawrence.
Zima je prošla sigurno, ali na proljeće je postalo jasno da proizvodi nem adovoljno, a osim toga, stav Indijanaca bio je daleko od toga da bude topao kao i prije. O Robervalu nisu čuli ništa, a Cartier je nekako izdržao do zine i uputio se u Francusku.
Na povratku je ušao u St. John’s Bay na Newfoundlandu i ovdje je, konačno, susreo Robervala na tri broda s dvjesto kolonista. Imali su sastanak na kojem je Roberval, savršeno odmoren, inzistirao na nastavku kretanja na zapad.
No, Cartier je naredio da se jedra dignu i u tami noći otplovio u Francusku. Sam Roberval je krenuo na zapad, ali nije imao puno uspjeha.
Po povratku Cartier postaje slavni čovjek u Francuskoj, ali kralj se u njemu razočarao. Naime, Cartier nije donio zlato ni dijamante, i nije otvorio put za Indiju. Proveo je ostatak svog života u Saint-Malou, dovodeći svoje poslove u red, uzrujan zbog dva neprofitna putovanja. Dolazili su mu razni pomorci kako bi se konzultirali o svim mogućim pitanjima navigacije i on im je dragovoljno pomogao.
Čovjek koji je postavio na noge francuskog kralja veliku zemlju – Kanadu, nije dočekao zahvalnost od svog kralja.