Dugo ga već upoznajem. I kroz sve te godine jedan njegov atribut ga najvjernije prati – lov na adrenalin.
Hvala ne znam točno kome ili čemu, ali racio je dovoljno (valjda) snažan da se adrenalin nije tražio u nedopuštenim radnjama, već on potragu redovito smješta u nazovimo to uobičajenu svakodnevnicu. Ako bismo negdje išli automobilom, potraga bi bila vezana za cestu; ako bismo išli morem, potraga bi bila vezana za more. Bilo gdje i bilo kako, pronašao bi (ako ne pronašao, onda izmislio) nekakvu situaciju koja „prosječne“ nas izaziva ili malo čak i plaši i uživao dok bi se „borio“ s njom. S godinama nije izgubio taj sjaj u očima kada se o takvim situacijama radi – pomalo rubnim. Možda mu je radi toga brod kao radno mjesto i prihvatljiv, jer nije li brod (bilo kakve vrste) jedno od izazovnijih radnih okolina. I k tome, on je „struja“. Baš prava struja.
Kada on nama prepričava neke morske događaje, od kojih se nama zaustavlja dah i odmah promišljamo na sve opasne aspekte te priče, on širi zjenice i osmijeh i s gotovo djetinjim izrazom lica, uživljeno prepričava svaki i najmanji detalj. Kao da gledate neki akcijski film s najdražim glumcem u glavnoj ulozi, samo je ovaj put stvarno. I ne znate da li da se bojite ili da se divite ili zavidite.
Od kada ga poznajem, najdraži sport mu je biciklizam. Sport, hobi, relaksacija. Oduvijek je imao biciklu, uvijek sam na njoj nešto dorađivao, mijenjao, nadograđivao, popravljao… I najviše voli voziti sam. Sam u nekoj šumi, bez staze, puta. 😊 Sam na prašnjavom, kamenom putu, koji je po mogućnosti najstrmiji, najnezgodniji, možda i s pokojom kamenom stepenicom da izozov bude veći, sa zapuštenim stablima kao kulisom, tako da i suho granje bude usputni izazov. A otkada plovi, taj sport je postao sve ekstremniji, kao i sam bicikl.
Mislim da je potreba za tim veća, jer brod kao mjesto rada zahtijeva maksimalan napor – kako mentalni, tako i duševni, uz ono fizički. Na brodu mora biti stijena – siguran u svaku svoju odluku (da ne pobije sebe i ostalih nekoliko tisuća ljudi oko sebe), brz u donošenju te odluke (nema sanjarenja ili lutanja mislima), fizički spreman da odluku u najkraćem roku pretvori u djelo (milijun stepenica gore-dolje, sagni se, uđi u usko, popni se na visoko, izvij se do neprepoznatljivosti na plus šezdeset, visi na konopu i popravi brzo, sigurno i bez muljanja..), nasmijan ako slučajno netko pored njega prođe, uredan u izgledu (nema izgovora), uvijek spreman pomoći onome do njega (bez obzira bio on „ispod“ ili „iznad“) – ostavi, pomogni, vrati se, uradi, ako treba opet nešto drugo riješi, pa se opet vrati i završi više taj zadatak. Uz minimalan odmor i hranu koju ovdje neću niti spominjati, jer je zaista nevrijedna spomena, ali možda drugi put. I kako tih nekoliko mjeseci mora biti na toj stalnoj gornjoj granici, bilo bi za očekivati da kada dođe kući, malo popusti i odmara, puni baterije i skuplja snagu za iduću utrku. (Ali, možda ni to ne bi bilo dobro – jer nije li to onda prevelika promjena za tijelo (a i duh)). Dobro, ima taj jedan nulti period kada dođe kući, pa samo pluta, iako prilično kratko. Tada samo spava – u svim dobima dana ili noći. Sve je izmiješano i sve je samo letargija. Ravna crta. No, kada se malo popravi, prva stvar koju radi je vađenje bicikla u hodnik. Kreće s pregledom i pripremom. Popravci, zamjene, podmazivanja…. Sva se pažnja salije u taj bicikl i ona stijena s onog broda maloprije, sada je opet osamnaestogodišnjak zaljubljen u elegantni plavi komad metala. I kod njega danima traje ta priprema – tetoši je, nježno i posvećeno mijenja dijelove, zateže i popravlja, podmazuje, glanca. A usput i nama daje upute, čisto dijeljenja znanja radi – neka naučimo što, gdje i kako. I onda me jedno jutro dočeka sav ozaren. Spreman! Sav u sportskoj opremi, s kacigom i osmijehom koji pokazuje sve zube. On i njegov bicikl. „Idem ja…“ I ode on, a ja ga zamišljam kako se čisti od svih stresova, kako briše sve odgovornosti, pa čak i onu za samoga sebe, kako odustaje od svakog straha i pretvara se u nekoliko desetljeća mlađu verziju sebe koja tek sada otkriva svijet – nove putove, nove udahe, nove izazove.
Često odemo i svi skupa, ali to je prava predstava. Prije je bilo lakše, dok malac nije poprimio obilježja njegove vožnje, bilo je lagodnije. Vozili bismo svi u liniji, poredani kao tri Lipovčeva biciklista. A kada je malac, prestao biti malac i postao mulac, onda to izgleda ovako. Mulac je prvi s vjetrom u kosi, vidiš ga prve tri sekunde i onda nestane s radara. Meni je muka u želucu i ne mogu ni gledati u njegovom pravcu, jer mislim sve one užasne misli koje majke misle. Između mulca i užasnute majke, je adolescent u tijelu četrdesetogodišnjaka koji nije siguran da li da se pridruži adrenalinskoj utrci ili penzionerskom povjetarcu u kosi i opuštenoj priči dok mu stopala nezgrapno ispadaju s pedala, jer je naravno presporo. Onda se on okreće, vrti, vozi od jednog do drugog, između nas, oko mene, ulazi mi u pravac, iza mene naglo koči, presijeca putanje, vrti pedale preblizu mojima, podiže bicikl na zadnji kotač, vozi na nogama, bez lijeve ruke, bez desne ruke, bez obje ruke i sve uz nestrpljivi smiješak „’Ajde… ‘ajde… idemo….“. Sve dok se ja ili ne skljokam od sve te nervoze na prvoj grbi ili dok ih ne pošaljem što dalje od sebe, samo da se na trenutak opustim i uživam u tom divnom sportu. Uglavnom, jako nam je zabavno. Ja sam većinom ta s modricama ili poderanim koljenima, a oni dva su ili „umorni“ od prespore vožnje, dok sanjare o novom uzbudljivijem danu na dvije gume ili „umorni“ od savladavanja silnih izazova uspješnog i brzog manevriranja između ljudi koji šetaju, male djece koja izlijeću kao projektili, pasa koji ih love i naravno mene, po koju se redovito vraćaju.
Ne čini mi se nimalo loš recept za oslobađanje od stresa – nije li stara narodna da se klin klinom izbija.
Uživajte u bilo čemu što radite, kako biste ga se oslobodili! Kontra stresa!
