Vrlo malo znamo o Henryju Hudsonu (1550.-1611.), no znanstvenici su pronašli podatke da je ekspedicija Johna Davisa u Ameriku 1585. godine planirana u kući izvjesnog Johna Hudsona u londonskom Eastlandu. Znači da je Henry bio njegov sin ili rođak, vrlo kompetentan i obrazovan mornar, jer inače mu londonska tvrtka Muscovy ne bi povjerila brodove za putovanje u Ameriku.
Godine 1607. Hudson je krenuo na plovidbu kako bi pronašao put do Kine i Indije kroz Arktik, zaobilazeći španjolske i portugalske posjede. Hudson se uputio prema sjeveru duž istočne obale Grenlanda, ali je naišao na ledenu barijeru i, skrećući na istok duž ruba leda, došao do otoka Newland (danas Svalbard).
Od tamo je uspio proći do 80° sjeverne geografske širine. Vrativši se u Englesku, govorio je o mogućnostima kitolova na dalekom sjeveru i tako pridonio razvoju upravo te industrije u području Spitsbergena.
Godinu dana kasnije Hudson je po drugi put otišao na Arktik u istu svrhu kao i prvi put: otvoriti sjeveroistočni prolaz u Kinu i Indiju. U potrazi za morem bez leda, dospio je u dio mora između Spitsbergena i Nove Zemlje. Prije njega tim je putem pokušao proći nizozemski moreplovac Willem Barents. U nemogućnosti da se probije na sjeveroistok, Hudson je još jednom okušao sreću na sjeverozapadu, no tamo je bio prisiljen povući se pred golemim predjelima ledenih polja.
Hudson je treću ekspediciju obavio dok je radio za nizozemsku tvrtku i napustio je Amsterdam u travnju 1609. na malom brodu „Halve Maen“. Hudsonu je dana sloboda da bira između sjeveroistočnih i sjeverozapadnih prolaza. Početkom svibnja ponovno je bio u današnjem Barentsovom moru, u blizini Nove Zemlje. Ekspedicija se našla u vrlo teškim uvjetima. Veliki mraz i magla okružili su „Halve Maen“. U malom timu od osamnaest ili dvadeset ljudi počele su svađe, raspoloženje je bilo loše, pripremala se pobuna. Hudson je predložio dvije mogućnosti putovanja: ići prema obali Amerike gdje je, prema pisanju i karti kapetana Johna Smitha bio tjesnac oko 60° sjeverno, ili tražiti put prema sjeveru kroz trenutni Davisov tjesnac. Odlučili su potražiti put koji je naveo kapetan Smith. Sredinom svibnja Hudson je ušao u područje Farskih otoka i tamo, ploveći američkim uvalama, pokušao pronaći nepostojeći put za Kinu.
U lipnju, kada je „Halve Maen“ bio blizu Newfoundlanda, jedan od njegovih jarbola se razbio i pao preko palube, no Hudson je uspio doploviti do američke obale i u ušće rijeke Kennebec. Bio je uvjeren da na tim mjestima može razmjenjivati robu trgovinu jer je more bogato bakalarom. Nakon toga još je dva puta prišao obalama današnjih država Maine i Massachusetts, u zaljevu Penobscot i Cape Cod (južno od Bostona).
Hudson je u kolovozu zaobišao Cape Cod i približio se zaljevu Chesapeake. Budući da ovdje nije bilo nikakvog tjesnaca Hudson je ponovno skrenuo na sjever. U rujnu je ušao u zaljev New York Bay i stigao do Sjeverne rijeke koja je u njegovu čast nazvana Hudson. U sljedećih deset dana, ploveći uzvodno ekspedicija je dostigla točku gdje se danas nalazi grad Albany. Tada je postao svjestan da taj put ne vodi u Kinu.
Iste godine, drugi europski istraživač, Francuz Champlain, pokušao je uploviti u Kinu rijekom Richelieu, pritokom rijeke St. Lawrence. Champlain je otkrio jezero, koje danas nosi njegovo ime, ploveći na istu lokaciju kao i Hudson samo s druge strane. Dijelilo ih je samo 150 kilometara.
Hudson je opet imao nesporazume s timom i odlučio se vratiti u Nizozemsku. Na putu se zaustavio u luci Dartmouth u Engleskoj. Ovdje je „Halve Maen“ zarobila britanska vlada, a Hudsonu i drugim Englezima iz njegove ekipe zabranjeno je putovanje u europske zemlje. Britancima je rečeno da, ako žele nastaviti s otkrićima, trebaju ih činiti u korist vlastite domovine.
Hudson je tako i učinio. Već sljedeće godine, britanska tvrtka primila je Hudsona u svoju službu i dala mu mali brod „Discovery“ sa 23 ljudi kako bi pronašao Sjeverozapadni prolaz. No ipak mu nisu posve vjerovali: postalo je poznato da su tijekom posljednjeg putovanja do američkih obala mornari bili vrlo nezadovoljni svojim zapovjednikom i da je to nezadovoljstvo nekoliko puta prijetilo da se pretvori u otvorenu pobunu. Stoga su ravnatelji tvrtke višim časnikom „Discoveryja“ imenovali Hudsonu nepoznatog moreplovca, smatrajući ga potpuno pouzdanom osobom.
17. travnja 1610. Hudson je napustio londonsku luku. Već na prijelazu na Island, među timom se pojavio žamor, s kojim se kapetan ni ovaj put nije mogao nositi. Hudson se s Islanda uputio prema istočnoj obali Grenlanda. Ondje se počeo spuštati na jug, uzalud tragajući za prolazom do Tihog oceana, zaokruživši južni vrh Grenlanda, a odatle se okrenuo prema zapadu. Ne pronašavši tjesnac pokraj sjeverne obale Meta-Inkognite, koju je otkrio Frobisher, on je s juga zaokružio Baffinovu zemlju i 5. srpnja stigao u današnji Hudsonov prolaz. Polako, Hudson je poveo svoj brod duž sjeverne obale prolaza, okovanog ledom. Izdržao je snažnu oluju 11. srpnja, prešao na suprotnu obalu i ponovno pronašao zaljev Ungava, a zatim dovršio otkriće cijele sjeverne obale Labradora.
2. kolovoza, na 63°20 geografske širine, pojavila se zemlja, koju je Hudson najprije smatrao kopnom (otok Salisbury). Sutradan je brod zaokružio zamišljenu izbočinu, a pred mornarima se na zapadu otvorio, pod blijedim zrakama sjevernog sunca, širok srebrno-plavi prostor – slobodno od leda, mirno more. 3. kolovoza 1610. Hudson je zabilježio u svoj dnevnik:
“Krenuli smo na zapad uz uski prolaz između otoka Diggs i Labradora. Rt na ulazu iz tjesnaca na južnoj strani nazvao sam Wolstenholme.
Bio je to posljednji zapis koji je Hudson unio.
Za šest mjeseci Abakuk Prikket, mornar s „Discoverya“, dovršio je ostatak priče u Londonu. Iza rta Wolstenholme obala se oštro okrenula prema jugu. Brod je plovio nekoliko tjedana duž obale. Na zapadu, daleko od kopna po vedrom vremenu, mornari su vidjeli zemlju i odlučili da je to suprotna obala širokog tjesnaca koji ih vodi u Tihi ocean. Zapravo, to je bio lanac otoka koji se protezao uz zapadnu obalu Labradora, 50 do 150 kilometara od njega (Mansel, Ottawa, Sleeper, King George, Belcher). Krajem rujna, nakon što su prošli više od 1200 kilometara južno duž imaginarnog tjesnaca, mornari su ušli u zaljev James.
Između posade izbilo je nezadovoljstvo i Hudson je na obali iskrcao mornara kojeg je smatrao glavnim izazivačem nevolje te ga ostavio da tamo umre. U studenom, na južnoj obali zaljeva, na 53° sjeverne geografske širine, brod je bio okružen ledom i izvađen na obalu. Zimovanje se odvijalo u prihvatljivim uvjetima. Bilo je dovoljno goriva, a hrane nije nedostajalo zbog uspješnog lova na ptice.
Sredinom lipnja sljedeće 1611. godine, brod je spušten u more i polako je krenuo na sjever. Tjedan dana kasnije, nezadovoljstvo posade pretvorilo se u otvoreno ogorčenje. Pobunjenici su 22. lipnja bacili Henryja Hudsona u čamac, dječaka – njegovog sina, pomoćnika navigatora i šestoricu drugih vjernih kapetanu, i prepustili ih sudbini bez oružja i bez hrane. Jedini preživjeli časnik, moreplovac Robert Bylot, u jesen 1611. vratio je „Discovery“ u Englesku. Prema nekim podacima u domovinu se vratilo trinaest ljudi, a prema drugim samo osmorica. Kapetanu-gubitniku pripisana je rijetka posmrtna slava. “Velika Sjeverna rijeka”, koja je ranije otkrivena, nazvana je po njemu – rijeka Hudson, tjesnac koji je pronašao S. Cabot – Hudsonov tjesnac, a more koje je postalo njegov grob – Hudsonov zaljev.
