Zoran Srdarev: “Tkogod baci udicu jedan put i uvati tunu, taj je više ne more pustiti”

U vrijeme kad je upoznao Suzanu i krenuo s njom, danas 49-godišnji Zoran Srdarev Mure nije ni bio svjestan da će imati dvije ljubavi, bolje reći, dvije strasti u svom životu – suprugu i lov na tune. Iako joj se u to vrijeme predstavio kao lovac na tune, dotad još nije bio ulovio niti jednu veliku ribu, no zajedno su krenuli u tu avanturu života. Od tada je već 30 godina profesionalni ribar, a punih 27 u tunolovu. Uz ribu voli i motore, no ipak svaki slobodni trenutak provodi u „Barracudi“ na valovima Jadrana i čeka da riba zagrize.

– Moji su po tradiciji bili težaci i nitko u familiji nije bija ribar pa san mora ja biti neka iznimka. U ono vrime u Vodicama nije bilo puno ribara, ali je bilo strastvenih ribolovcov. Nakon što je desetak ribara donilo udičarski alat, u Vodicama je lov tune na udice postala tradicija. Tako san i ja od naših starih naučija loviti na udicu sve dok nisam ostvarija želju da uvatin ribu veću od sebe. Tu moran spomenuti i Milana Mudronju, zvanog Tamara, iz Murtera jer on je zapravo donija lov na tune u Hrvatsku i zahvaljujući njemu danas vatamo tunu na udicu. Donija je udičarski alat iz Italije i nikome nije bilo jasno da se takva riba more uvatiti na udicu. Svak je ima svoje priče i niko nije virova da je to moguće.

Krenimo od početka. Kako ste ulovili svoju prvu veliku ribu?
U vrime kad san krenija sa svojon divojkon, danas ženon, ispriča san joj da san tunolovac iako još nijednu tunu nisan uvatija. Tada smo 12. rujna 1995. krenuli u lov i nas dvoje smo zajedno uvatili prvu tunu. Bili smo ka onaj starac i more u drvenom brodu od sedan metri. Ja i žena, oči i dvi udice. Iako to sad zvuči romantično, nije bilo ka danas high tech, dva motora, pusti štapi, sondar… Nismo imali ništa. Plovili smo tri i po ure do pozicije ispod Blitvenice. Prije no što smo krenuli reka san prijatelčjima na koći da ćemo u tu i tu uru biti tamo. Od njih smo uzeli ješku, veliku skušu, s tim da smo onda lovili na arganel. To je trista metri konopa i veliki, debeli najloni. Baš kad smo bili na toj koći ovaj jedan prijatelj iz Tribunja me zva i kaže: „Evo velika tuna, ima li koji tunolovac?“ Mislija san da se zafrkavaju s menon. Došli mi, bacili udicu, ali vraga – odnilo sve, pokidalo! Uz malo beštime potegla duga tuna. S njon smo se borili dvi, tri ure ja i žena i nekako je to sve skupa došlo do broda. Šta harpun, šta kuka, ali ne more to u brod! Ko to more dignit! Potezali je četiri, pet sati do Vodic. Uz sve to su nas pratile velike ribe, a nismo znali oće li je pojist, jesu li to morski pasi, vrag je to zna! I tako smo je potezali i izvadili na rivu. Vraže, kolika je bila! Nismo je ni vagali jer smo je iskidali, podilili i pojili, ali po mojoj procjeni bila je oko dvista kili sigurno.

Nedugo nakon prve ulovili ste još jednu. Je li i s njom bilo borbe?
Istina, pripremili smo se na ofenzivu i išli uvatiti još koju. Tog 27. rujna uvatija san treću i to sam. Pobiga san divojki, danas ženi, i uvatija tunu u sedan navečer, a izvadija je devet ujutro. Ta riba je potezala drveni brod od tri i po tone i mene cilu noć oko otoka Blitvenice i ujutro san, sa puno sriće i malo znanja, uspija zavezati je za rep i dopotezati u Vodice. Opet je bija problem to izvaditi na rivu, no slučajno je proša kamion od Elektre pa su nam je pomogli izvaditi. Tek smo tada vidili kolika je! U ta doba nije bilo ni takve vage na kojoj bi je mogli izvagati, ali ipak smo i to nekako uspili. Imala je 280 kil! Tada san izjavija da je ovo tek početak.

Znači posao je krenuo, ljudi su vidjeli da je to moguće i krenuli ste u otvaranje tvrtke.
Da, priče su krenile i pročulo se o tunolovu kod nas. Trebalo je otvoriti firmu i početi raditi komercijalno pa smo kupili veći brod i opremu. Zanimljivo je spomenuti da se onda za jednu ribu, kad smo prodali, moga kupiti novi Yugo.

U samom početku firme koje su se bavile ribarstvom zanimalo je da li se to može komercijalno loviti i na koji način. Upozna sam firmu Conex iz Solina Mladena Milakovića i odmah smo opremili flotu, dva velika broda i parangale, ali smo imali problem pošto u hrvatskom institutu taj alat uopće nije bija upisan. Znači, mi nismo u hrvatskom pravilniku imali taj alat pa smo tražili odobrenje probnoga rada tri miseca da se može usvojiti taj alat u Hrvatskoj. Dan danas iman doma taj papir. Sva ta tuna šta se izvozila u Italiju u ono vrime se izvozila pod talijanskom ribom, ne pod hrvatskom jer, nažalost, jer nije bilo ICCAT-a (međunarodna organizacija koja prati izlov tune u cijelom svijetu) za te licence. I onda je ta velika firma Conex odmah dovezla te parangale iz Španjolske, i počeli smo raditi. Čak i prve kaveze je montirala na otoku Žirju, Radija san misec dan i reka san da to ni za mene i da ja moran ići loviti na udicu. Tako san nastavija loviti.

Najveću tunu ste ulovili prije 15 godina i ostvarili ste ono što ste najavili da je to tek početak. Gdje ste nju ulovili?
Bilo je to 3. rujna 2004. i ulovija san tunu od 303 kila također ispod otoka Blitvenica. U to se vrime spojilo ribarstvo s turizmom i smanjila se masa tune i Hrvatskoj. Dosta ljudi je odustalo od toga, ali mi koji smo imali stalne goste ostali smo u tome.

Hrvatska je 2010. godine dobila kvotu od ICCAT-a koliko se ukupno može izloviti tune. Da li vam je to dovoljno ili premalo?
U stvari dolazak te autorizacije i tih licenci je doša kad smo ušli u Europu. Na našem ministarstvu je kako podijeliti tu kvotu, koliko će dati udičarima, koliko plivaricama. Na početku je nama udičarima bilo premalo. Bila je to zajednička, olimpijska kvota od šest tona koje je ministarstvo nama dalo. Onda su u Hrvatskoj bile 23 licence jer je europska komisija tražila povijesni ulov brodova koji su lovili da se može dodijeliti kvota. Kasnije je taj broj pao na šesnaest, a danas nas je u Hrvatskoj samo dvanaest ostalo s licencom. Imamo u prosjeku kvotu od sedam tona i onda funkcioniramo kao udruga, a uskoro ćemo imati zadrugu. Na tome radimo kako bi zaštitili broj brodova pošto je flota bila nerentabilna. Mi tunolovci što smo ostali smo se udružili u udrugu udičara Bluefin i izborili se da nam ne smanjuju flotu jer nema smisla da na kraju opstanu samo dva broda na cijelom Jadranu koji smiju loviti na udice. U svim tim godinama u razgovorima i sastancima trudili smo se da upoznaju što to znači biti ribar na moru. Puno njih gore u Ministarstvu ribarstva ne znaju kako je to, oni znaju nešto drugo, ali praksa je nešto sasvim drugo. Tako smo uspjeli dogovoriti da se poveća naša kvota. Trajalo je to tri, četiri godine, ali izborili smo se za to. Uspjeli smo se dogovoriti, oni su nas saslušali i to je sad, recimo, na nekom stabilnom nivou iako ne optimalnom. Nadamo se da ćemo i dalje dobro surađivati.

Kao i u svemu, vjerujem da i u ribarstvu ima problema koji vas muče. Možete li nam reći o čemu je riječ?
Kad je krenula situacija s licencama i tim našim kvotama počela se dešavati velika problematika koju dan danas nismo uspjeli riješiti. Problem je što smo u tri godine primijenili četiri ministarstva. Dakle, kad je ministar Čobanković otišao, došao je Jakovina pa iza Jakovine Romić, pa iza Romića Tolušić i danas imamo gospođu Mariju Vučković i iskreno se nadamo da će ona riješiti tu problematiku. Stvar je u tome što su uvijek krivi oni što su otišli, a mi smo upozoravali i predzadnjega da on nešto napravi da ne bi bija on kriv. U čemu je zapravo stvar. Znači mi kad uvatimo tunu najprije državi plaćamo koncesiju po kili, odnosno 15. siječnja mi državi uplatimo 15.000 eura pa onda vatamo ribu s amortizacijom i naporom. Na to još plaćamo porez i tako nam cijena ribe ispadne takva kakva je. Mi za svaku ulovljenu tunu moramo napraviti putovnicu BCD, elektronski očevidnik, i ministarstvu moramo prijaviti kad idemo na more, prijaviti kad se vratimo, tražiti sat vremena prije odobrenje, u koju luku idemo, nadzor inspekcije, onda sve to skupa po protokolu ide u prodaju. To sve u Europi normalno funkcionira i mi se slažemo s time, ali tražimo zaštitu od sivoga tržišta. U cilom svitu postoji sivo tržište koje je dozvoljeno 30 posto, a kod nas se u zadnjih četiri godine radi da se podržava kriminal, a nas se ne potiče. U stvari radu na tome da mi mali zatvorimo sami sebe. Došli smo u situaciju da smo nerentabilni i nama više nikome ne treba ta licenca. Zašto? Zato šta je bolje napraviti ono šta rade oni drugi koji se do dan danas nisu uspili na neki način, jer se to ne more suzbit, ali se more smanjit. S nadzorom koji imamo danas, od drona, brodova iz Europske Unije i svega toga naše Ministarstvo i inspekcija radu, ja nisan reka da ne radu, za svoju plaću, ali nisu ništa napravili da bi nas spasili od sivog tržišta.

Tražimo da se nas profesionalne ribare zaštiti jer na crno se kil tune prodaje za 35 kuna, a mi smo toliko u trošku. Usput to je i zaštićena vrsta i ako te uvati inspekcija ti više nemaš prava ići na more, a kamoli tune loviti. Sada kad idete na more ima dvadeset brodov koji ne bi smili loviti, a ipak će večeras u luku doniti tune. Turistička je sezona i kod nas se kupuje tuna. Restoran kupi jednu tunu, a drugo kupuje na crno za ulazni račun. Teško je napraviti nadzor svega toga, ali da nas oće poslušati, uspjeli bi uvatiti jednoga. Ne more profesionalni sportaš biti trideset dana ka sportaš na moru i ništa se ne dešaje.

Kakvu kaznu dobiva fizička osoba, a kakvu vi kao profesionalni ribar kad biste prekršili zakon?
Kada fizička osoba uvati tunu, dođe policija i inspekcija, privede ga, da mu da plati 2.000 kuna kazne, on plati tisuću i riješija je sve. Profesionalni ribari imaju pravilnik o tome što je laki a što teški prekršaj. Kad bi ja na brodu isfiletira tunu meni je kazna 25.000 kuna, plus sankcije oduzimanja kvote. Ja nemam protiv nikoga tko lovi tune na sportsku dozvolu ništa, ali uvati je iskidaj je, podili je, prodaj dva kila, zaradi za brod, ali ne možeš ti svaki dan nositi tunu od sto kila odmah u porat i prodavati! Ma nisu ljudi krivi, pustili su ljude da to rade. Ljudima je teško i spašaju se. On s brodom od tri litre nafte i uvati tunu od sto kili i njemu je to 3.500 kuna. Di ćeš ti to zaraditi, nigdi. Normalno da se ljudi boru, ali šta ćemo mi profesionalni ribari, zatvoriti butige i s njima ići u lov? Pitanje je da li će male firme kao mi zatvoriti sve i raditi s njima. Ili da sam sebi uzmeš sto kun ujutro i da se veseliš da si zaradija sto kun.

Predsjednik ste Udruge gospodarskih ribara udičara „Bluefin“ i u radnoj ste skupini za promjenu i dopunu pravilnika za ICCAT. Za što se zalažete?
Komuniciramo s Ministarstvom da zaštite naš položaj, mada sam im već i ja nepodoban jer govorim ka ribar, dođen nenaspavan, iman 210 dana ribolovnog napora i tjeraju me da je svoju dicu učin da prevare državu. Nemojte to dozvolit! Zaštitite nas na bilo koji način ili ćemo mi onda po svom. Ja kažem da me tjeraju da danas jednu tunu sakrijem. Nama je naša kvota dovoljna, platiti ćemo državi šta triba, odradit ćemo mi i imat ćemo svi. Oćete da dicu pošaljem u Irsku? Žalosno je šta bi oni tili nešto napraviti, ali sam temelj politike je problem, lobiji su prejaki i jednostavno ne mogu.

Dugogodišnji ste nositelj naslova prvaka u lovu na tune. Kada je to bilo?
Hvala bogu iman. Dok smo išli na ta sportska natjecanja to je sve bilo naše, a ako nije bilo naše, bili smo blizu. Od vrimena kad su počela natjecanja u Hrvatskoj pa do prije tri, četiri godine smo išli na to i petnaest godina samo imali titulu prvaka. U jednoj godini smo na tri natjecanja zaredom osvojili prvo mjesto i to za najveću ribu, za najmlađeg natjecatelja, ma nema šta nismo osvojili. Onda smo rekli da je vrag odnija šalu i taj je sport počeo biti nekontroliran, nažalost. Previše natjecanja, a postalo je i nerentabilno baviti se tim poslom da bi uvatija pet dana i potrošija pet tisuća eura.

Kako izgleda jedan vaš radni dan profesionalnog ribara?
Izgleda isto kao kod privatnika. Radno vrijeme nemaš, radimo 48 sati i nema ni marende ni ručka u podne. Evo zadnja dva sam dana, neću lagati, spava u dva put dvi i po ure. Sinoć san doša doma i zaspa san za stolon sa žlicon u ruci. Uglavnom, navečer pogledan prognozu vremena da znan šta me čeka, ujutro se dižen, no sve zavisi o dobu godine i onome šta lovimo – tune, sabljarke ili manju ribu. Ne znaš ni koji je dan, ni koja je godina. Moraš stiskat ove elektronske očevidnike. Kažen ženi da mi donese toliko i toliko ješke i ona to ukrca. Vidim koliko ima goriva i onda krećen. Nikad se ne zna kad ću se vratiti, da li je to sutra, prekosutra, ujutro ili popodne. Sve je to neizvjesno. U prosjeku nas je na brodu dvojica ili trojica, zavisi na šta lovimo i koji je kurenat te kakva je situacija na moru. Normalno da bi nas trebalo biti više na brodu, ali ne moremo se pokriti. Mora bi varati san sebe.

Kad dođen na poziciju na kojoj mislim da je riba, onda stanen kidan srdelu na sitno i bacan je s broda u more da namami tunu. I onda čekam da tuna zagrize. Kad zagrize kreće borba, ali odmah ja gledan kako ću onu drugu uvatiti jer one većinom dolaze u jatu.

U samom lovu na tunu s kakvim se najčešće problemima susrećete?
Danas je umjetnost sakriti ribu od samoga sebe. Kad netko nađe ribu, mora je sakriti jer mi ka ribari nemamo problema, ali rekreativni sportski ribolovac te napadne – dođe na tvoju poziciju, dođu oko tebe i smetaju nam u poslu. Imali smo problema čak, ne fizički, ali prijetnje su bile. Zafrkano je to. A opet nam nije mogla pomoći policija. Znači, čovik mi priti da će me ubiti pištoljon za ništa. Došla inspekcija, pregledala ga i on je mislija da san mu ja zva policiju. Nisam čovika ni znan, ni ništa. Zoven policiju i oni kažu da im je smjena i da moraju biti u luci. Ha, ništa, kad se poubijamo onda će čuti na nekim vijestima pa će doći napraviti uviđaj. Znači kad dođe netko sa strane, neki sportski ribar pored nas, ja čoviku ne smin ništa reći jer ne znaš šta ti more napraviti. Nema te ko zaštititi. Da se ne znan komu žalimo reći će da smo morali prijaviti, a prijavija sam, ali nitko ne reagira. Opet ponavljam nisu krivi ljudi, nego ministarstva, policija i inspekcija koji ne bi smjeli ljudima toliko puštati.

Koliko je bila velika najveća tuna koju se uhvatili?

Lani smo u Kvarneru uvatili najveću tunu od 357 kili i srušio sam svoj osobni rekord!
Lovimo po cilom Jadranu zavisno od doba godine, zavisno di je riba. Zadnjih pet godina idemo na jesen u Istru pošto se tu kod nas izlovi sitna riba – inćun, srdela i sva riba bude gore u Istri u Kvarneru i onda ribarice, srdelare idu gore i tako ide u tuna, a mi za njima. Budemo gore po mjesec dana. Nije da je gore ima više nego ono malo tune šta ostane u Jadranu dođe gore. Cijelu godinu smo u suradnji s Hrvatskim institutom za ribarstvo i ispada da se biomasa u Hrvatskoj obnavlja, ali Japanac drži cili svit i tržište tune i on ne dozvoljava da se ta tuna poveća, odnosno biomasa i tili oni ne tili biomasa se smanjuje. Cili Mediteran lovi tunu u mrijestu već sedmu godinu. Da ne govorim da je cili istočni stok kvote stotine tisuće vagona i to se sve izlovi u trideset dana, šta u kaveze, šta direktno u brod i u mrijestu se lovi. Nikome ne ostane te kvote, svi je izlovu. Kako je oba naša bara mala tu se najbolje primijeti da se biomasa ne obnavlja. Ove godine je Hrvatska imala 85 vagona ili 850.000 tona, izlovili su sve s tima da mi lovimo, pošto smo iznimka, imamo prava izloviti manju ribu od trideset kila. Dakle, uvati se deset vagona te velike tune u mrijestu u šestom mjesecu i onda se nama dogodi da tu na Žirju, oko Blitvenice i području Visa tune nestane. To je ta tuna šta je ostala u Jadranu na jesen i došla se na Jabučku kotlinu mrijestiti i onda čekamo novu tunu da na jesen uđe iz Mediterana u Jadran i onda to sve ode u Istru i tako smo već petu godinu tamo.

Uhvatili ste tunu, izvukli je na brod. Što s njom nakon toga?
Riba ide na veleprodaju, imamo ograničene kupce tu su kupci koji će sutra morati imati svoje odobrene objekte jer se tuna neće moći prodati bez odobrenog objekta. Mi radimo na svojoj zadruzi u Jezerima tako da ćemo imati sami svoj odobreni objekt. Imat ćemo i butigu u kojoj će svaki restoran kupiti i filetiranu i cijelu frišku tunu. I ne samo oni, nego i cili Europa i cili svit. Do kraja studenog ide natječaj i mi smo u suradnji s ministarstvom koje nam pomaže, a Pravilnik za odobrene objekte stupa na snagu 1. siječnja 2020. godine. Tako da se nadamo da dogodine na jesen da bi taj naš objekt mogao početi funkcionirati. Tu se povlače veliki šoldi iz europskih fondova koje ćemo mi morati opravdati, iako kako to sada funkcionira izgleda da bi mi trebali to financirati, a tko će skupiti toliko novaca.

Turistička sezona je tu i stranci sigurno rado naručuju tunu u restoranima. Da li je upravo restorani najviše otkupljuju ili možda netko drugi?
A da vam pravo kažem, to stvarno više ne znam. Evo da ja sad dođem u bilo koji restoran i pitan nekoga i kaže da imam dvjesto, tristo, petsto kila sabljarke, nikomu ništa ne treba. A ko to lovi? Pitan ove moje ribare i kažu nitko im nije prodao. Komu to triba, komu to ne triba? Je li oni uzmu u Djela ili u Metroa, di oni uzmu taj ulazni račun ja ne znan. Šta prodaju isto ne znan, ali je friška tuna u restoranima. Mi radimo izvoz Italija, Španjolska preko zadruge u Rovinju. To funkcionira ako je u Mediteranu loše vrime, mi imamo dobru cijenu. Početna je 10 eura i ide do nekih 15,16 eura, ali ako nam se desi da je u Mediteranu lipo vrime to znači našu lošu jesen. Nije tad problem deset eura nego je nikako neće uzeti i onda dođemo gore i imamo pun brod ribe i nemamo je kome prodati.

Koliko danas ima profesionalnih ribara u Vodicama?
Sada nas je trenutno trojica. On je prije misec dana kupio brod i dao za licencu 100.000 eura da li je to rentabilno ili nije, ne znan. More li se on naći u tome ili ne more, ne znan. Čak san razgovara sa ženon i dicom oćemo ili se mog broda riješiti, ne zato jer bi ja dobija 100.000 eura za licencu, to san ponudija našemu Gotovini, nego da spasin sebe. Iman problema s time što me to toliko dira da ne mogu spati, nervozan san, a to mi ne triba. Ovako ću znati da ne smin loviti, a kad mi dođe želja ulovit ću, tili oni ne tili. Ja ću je loviti uvik. Pazite, tkogod baci udicu jedan put i uvati tunu, gotovo je to.

Opišite nam kakav je to osjećaj kada uhvatite tunu.
To je neopisivi doživljaj! Čisti adrenalin. Najdraži mi je onaj tren kada uspijen privarit tunu da ona ipak uzme tu udicu. Ipak je to riba stara 15, 20 godina i prošla je mora i mora, udice i mriže i sve je izbjegla. U onom trenu kad je ja nadmudrin i kažen san sebi da san pametniji od nje, to je taj veličanstveni trenutak koji triba osjetiti! Borba na štapu nije ništa i moga bi je puštat, ali onaj tren kad ona meni dođe – to je ono pravo!

Počeci su bili vrag. Kad bi došla tako velika riba otkazala bi mi kolina od adrenalina. Ne moreš se dignit, oćeš spojiti udicu i ješku, ali ne mogu. Jednostavno si gotov!

Bila je situacija 2011. godine kad smo mi kao obitelj bili u Komiži na natjecanju i žena, troje dice i ja smo ekipa na brodu i mi idemo na poziciju, uvatimo tu veliku tunu i znan da je to velika riba, ali postoje pravila na sportskom natjecanju da moran ostati u stolici i ne smin se digniti, tek kasnije mi netko može pomoći oko ribe. Žena je uzela ganjač i htjela je zakačiti, ali ne ide. Ne ide pa ne ide. Kasnije mi je rekla da je jedina misao šta joj je bila u glavi u tom trenu je da ćemo se rastaviti. Već se vidjela kako skače za tunon u more jer, kaže, da joj je bilo bolje da se ubije s tom ribom nego da se rastanemo jer ju je izgubila na natjecanju. Pedeset brodova, ja najbolji na Jadranu da ostanen bez ribe zbog žene koja me osramotila. Eto šta joj je bilo u glavi. Tri puta ju je pokušavala izvući i tada je uspjela.

Uspjeli ste ljubav prema lovu na tune prebaciti i na svoje troje djece. Očekujete li da će jednog dana oni preuzeti vaš posao?
To je bija naš plan, ali ta ribarska politika ide u nekom čudnom smjeru i mislin da dici to ne triba. Oni danas imaju 17, 18 i 19 godina i svi su išli u tom smjeru. Jedno ide za pomorskog nautičara, drugo za brodomehaničara i svi to vole, i kćer i sinovi, ali ne bi tija da krenu u to. Ovo sve lipo izgleda, ali ono šta im ne rečeš to ne znaju. No bez obzira na sve, ako imaju volje i hrabrosti da se s time bore dalje mi im nećemo braniti. Pustit ćemo ih da probaju, možda se izbore za bolje sutra u našem ribarstvu.

Pamtite li možda neki događaj na moru koji vam je ostao u sjećanju.
Ima toga more. Sićan se 21.8. prije tri godine bija san s prijateljima na moru, oni su bili u svon brodu, a ja u svon. Čekan tunu i odjednon gledan i nije mi jasno. Jedan od njih poleti sa štapon u more, drugi skače na glavu za njin. Uhvatili su tunu i kako je ovaj prvi bija na platformi potegla ga je tuna u more. Kako je bija vezan pojasnon za štap da drži, povukla tuna i njega doli. Srića šta je ovaj drugi prijatelj bija toliko spretan i odmah skužija situaciju, zaronija je za njin i otključa bremzu i uspija ga spasiti. Ima tu i lipih i ružnih priča, ali zasad su sve sa sretnin završetkon.

Susretali smo se s tornadom, pijavicama i bili smo prepušteni sami sebi jer nemaš šta drugo. Gledaš di je plavi pojas za spašavanje i to je bitno. Noć je, dvi ure ujutro, munje, gromovi…, mare pacifico. To je kako te dopadne. Kažeš san sebi ni ti je to tribalo, a drugi dan ideš opet. Riziko je svaki dan, ali ja uvik govorin da ono šta se desi na brodu ne smi na rivu izaći. Nenaspavan, napet, nervozan, svašta se zna desiti i moraš ljude upozoravati prije nego se vrag desi. A znate i sami da vraga ne triba puno zvati tu di su harpuni, kuke, noževi, udice i velika riba. Sve se u sekundu u vraga pritvori.

Jednom smo se prilikom sakrivali po brodu od sabljarke. Ona živa, oće–neće, na brod leti, zalijeće se u brod, zabija se i na kraju je nekako uspijemo pustiti da ode od broda i ona opet prema nama. Bacali smo se na pod jer to ako uleti u brod ubit će nekog. Nije bilo zgodno bižat od te ribe.

More je dom raznih stvorenja. Jeste li kada ulovili nešto još veće od tune?
Imali smo susret s morskin bilin tigron, makoom. Uvatili smo ga na parangal kod otoka Jabuka. Drugi put smo pak vidjeli mrcinu širu i dužu od naše „Barracude“, a ona ima 12,7 metara. Došla mrcina ispod broda i ne znaš šta je jer vidiš samo sjenu bez kraja. Bila je to kitopsina, gotovo da mu je auto stao u usta. Tada je s nama na brodu bija čovik iz instituta i skarija se u kabinu i neće vani stati od straha. A on mirno pliva oko broda, vidiš samo sjenu. Još ja njega pitan da mi kaže šta ćemo jer ima krvi od tune na brodu pa računan da čovik s instituta ipak zna. Možda je i zna, ali se pripa mrcine.

Na lov uvijek idete sa svojim brodom „Barracuda“. Kakva je njegova priča?
„Barracuda“ je prvi komercijalni tunolovac koji je prijatelj iz Murtera kupija od Engleza koji je otkupljiva ribu iz Hrvatske. Doveja ga je u jesen 1996. godine i za nas je to bija kraj svita kad smo ga vidili. Najprije nismo znali kakav je to brod, šta je šta, jer nitko od nas nije vidija štap za tunu. Nikomu nije bilo jasno da se na tu opremu more šta uvatiti. Kad ga je kupija od Engleza čak smo on i ja nekon vrime išli s njim na more prije 12, 13 godina. Tija san otkupiti taj brod od njega, ali nikad ga nije tija prodati. Onda smo prije deset godina naš stari, manji brod od deset metri, uspili prodati za dobre šolde u Rapsku plovidbu. Prijatelj je tu zimu bija u nekoj pat poziciji i zna je da san ja proda brod i da iman šolde i evo ti njega s ponudon koju san ja odmah prihvatija. Tako je „Barracuda“ došla kod nas. Znači ona je već u Hrvatskoj 26, 27 godin, a ime je došlo iz Italije. Inače, sam brod ima 51 godinu i stariji je od mene. Služi svrsi, a mi ulažemo u njega, održajemo ga, a cila priča se vodi oko toga ka i oko svakog posla, raditi, raditi i opet raditi. Ka šta bi reka jedan moj prijatelj kad ga pitan koliko jede ribu u sedmici. Kaže on: „Sedan dan iden ribu, a osmi dan pečen srdele.“ Tako i ovo, taman kad bi reka čovik da nešto zaradiš šoldi, onda se ili nešto pokvari ili nešto triba napraviti i onda se sve to skupa vrti u krug.

Dugo već imate taj brod i sigurno ste sentimentalno vezani uz njega, no jeste li možda razmišljali o investiciji u neki novi brod?
Mislili smo ići na veće brodove, ali smo odustali. Virujen da bi s brodon od 25 metri moga raditi ovaj posal, ali naša administracija ti ne da. Žalosno, ali istinito. Ipak ne bi tija prominit posal jer radin ono šta volin cili život, ali sve ovo me dosta pogađa. Doveja sam taj ribolov u Hrvatsku, a imamo spasiti i hrvatski rekreacijski sportski ribolov jer po dozvoli šta je prije bilo ljudi su mogli jednu ribu uvatiti, mi smo jedina članica Europske Unije koja ne smije nikako tu ribu loviti, na sportski. Znači dali ste sportašu da uvati ribu, da plati dozvolu, dali ste mu opremu, a da onda uvati tu ribu i pusti. Ko je lud pustiti tu ribu! Uložiti petsto eura, ići uvatiti ribu da bi je pustija. Na kraju ta riba kad se pusti je gotova ako je nije čovjek od struke pustija ili od struke alat koristija. A da se vrati kvota i regulira ta situacija onda bi se to dalo spasiti.

Piše: Andrea Zovko