Rajna Kovačević: Na brodu sazrijevaš intelektualno i emotivno te stvaraš karijeru
Imati sreću da si rođen na moru, uz majku rodom iz Staroga Grada na Hvaru, te pretke koji su bili pomorci na trgovačkim brodovima vrlo je vjerojatno da će te život uputiti na more. Odrastanje uz more i provođenje ljetnih školskih praznika na srednjodalmatinskom otoku za rođenu je Šibenčanku, Rajnu Kovačević, značilo mnogo, a i odredilo je njezin životni poziv. Nakon završene Visoke škole za turizam u Šibeniku, nautički smjer, Rajna je krenula na brod i, iako je namjeravala odraditi samo jedan ugovor, njezin se boravak na brodu protegnuo na deset godina te traje i danas. Kao poslovni menadžer britanske kompanije „The Ships Photographer“, Rajna Kovačević odgovorna je za odjel fotografije na dodijeljenom joj brodu, zadužena je za kompletnu organizaciju odjela, marketing te vođenje internacionalnog tima zaposlenika. Da to nije dovoljno mora, kazuje i činjenica da joj je i suprug također pomorac, a u posljednje vrijeme bavi se pisanjem. Nedavno je objavila i slikovnicu „Priča o tri broda“ namijenjenu djeci i odraslima kako bi se upoznali sa životom pomoraca i brodova.
– Brodove sam zavoljela rano jer starograjska vala je uvijek bila puna brodova, jahti i kaića i to me kao dijete vrlo privlačilo i obilježilo na neki način. Moj prvi susret s brodom je bio trajekt koji je vozio na relaciji Split-Stari Grad. Kasnije sam odabrala studij turističkog menadžmenta, naravno, nautički smjer. Završila sam ga u Šibeniku i, budući da sam voljela pisanje, a i tako se nekako život posložio, krenula sam u novinarstvo. Nakon honorarnog posla novinara u Jutarnjem listu u Šibeniku, spakirala sam se i otišla u Zagreb te postala dio ekipe novinara časopisa Arena. Nakon toga počela sam pisati za CARNETOV časopis Edupoint koji se bavi primjenom informacijske tehnologije u obrazovanju.
Već u to vrijeme ste se bavili fotografijom koja vam je kasnije, zapravo, i otvorila vrata u jedan novi svijet – onaj pomorski. Kako je to krenulo?
Bila sam član foto kluba „Zagy“ u Zagrebu i čula sam da ljudi idu raditi na brod kao fotografi. To mi je zvučalo egzotično, a kako sam tip osobe kojoj relativno brzo sve dosadi ako više nema izazova i mogućnosti napretka, odlučila sam se javiti i primili su me. Otišla sam u Miami gdje je bio sedmodnevni trening. Nakon obuke koju su prošli svi novi zaposlenici, rasporedili su me na brod „Rhapsody of the Seas“ kompanije Royal Caribbean za koji je bio ukrcaj u Galvestonu u Teksasu. Američka tvrtka „Image“, inače je najveći svjetski foto koncesionar u cruise industriji s uredima na preko četrdeset brodova s itinererima na svim kontinentima. Jedan od direktora nam je još na obuci rekao da moramo odraditi barem tri ugovora kako bismo počeli zarađivati. Kako je prvi ugovor trajao osam mjeseci u glavi sam već bila posložila da ću odraditi jedan i idem kući. Ipak, ostala sam punih deset godina.
Deset godina nije malo. Kada ste shvatili da je to zanimanje koje vam po svim vašim kriterijima odgovora?
Ploviti na brodu nije posao, to je poziv, način života. Na brodu živiš i radiš. Takav način života meni je uzbudljiv i dinamičan i tu čovjek sazrijeva intelektualno i emocionalno te stvara karijeru. Jednom riječju – odrasta. Zna biti teško, ali nijedan posao nije lak, ono što je dobro jest da možeš napredovati svojim radom. Mene osobno veseli biti na brodu. Volim taj ambijent, osjećaj kad se brod miče, kad se pale motori… Na brodu se osjećam kao doma.
Vaš prvi ugovor na brodu. Da li su postojali neki uvjeti koje ste morali zadovoljiti kako biste mogli napredovati?
Još u Zagrebu je bila prva selekcija. Pod obavezno je bilo znanje engleskog jezika u govoru i pismu te smo prolazili testove inteligencije i matematičke testove. Sve se odvijalo na engleskom jeziku te uz rezultate testova, predstavnici kompanije su mogli odmah vidjeti i način na koji se ponašamo u timu te kako se prezentiramo. Naravno, morali smo donijeti i svoj portfolio fotografija. U Miamiju smo prolazili treninge, no najvažnije je bilo znanje jezika. Upravo to me odvelo tamo. Bez toga ne možeš ništa. Možeš biti vrhunski fotograf, ali ako ne znaš jezik, ništa od toga.
Objasnite nam malo što je u biti foto odjel na brodu za krstarenje.
Kruzer je zapravo hotel s 5 zvjezdica, ima svoje restorane, trgovine, kazalište, kino, spa , foto odjel… Mi smo dio revenue departmenta, odnosno odjela za prodaju. Odjel se sastoji od galerije gdje se postavljaju fotografije gostiju te od foto laboratorija koji se obično nalazi na nižim razinama broda, ispod razine mora.
Naš je posao specifičan jer na početku krstarenja nemamo proizvod za prodavanje kao što imaju brodski dućani, nemamo niti jednu fotografiju, mi svoj proizvod stvaramo tijekom svakog krstarenja iznova. Stvaranje našeg proizvoda počinje prvog dana ukrcaja gostiju kada u terminalu ili na samom brodu fotografiramo goste i tu počinjemo stvarati priču za to određeno putovanje. Te slike se obrađuju te im se dodaju datum i mjesto, ime broda te se radi neka vrsta kolaža. Već isti dan putovanja, fotografije su dostupne gostima za kupnju. Tijekom jednog krstarenja koje najčešće traje 7 dana, međutim može trajati i manje i više, fotografiraju se različiti događaji – susret s kapetanom – dobrodošlica i koktel , zatim fotografira se i restoran koji je i najobimniji posao i nije baš omiljen među fotografima. On zahtijeva snimanje preko 2.000 gostiju u dva sjedenja i fotograf ide od stola do stola i fotografira ljude dok jedu. Nama u Hrvatskoj bi to bilo čudno, no u Americi je to normalno.
Također na brodu imamo foto studija koja rade svaki dan, a tijekom formalnih noći smo najzaposleniji. Formalne noći su kad je za goste određen poseban stil odijevanja, znači odijela ili smoking te večernje haljine. Većina našeg posla se odvija tijekom formalnih noći – fotografira se čitavu večer, od pet sati poslijepodne do jedanaest navečer. Tada redovi ljudi dolaze na snimanje kako bismo stvorili njihove uspomene i meni je osobno bilo najdraže raditi u studiju. Sve to što snimimo stavimo u galeriju, gdje uz fotografije imamo popratnu opremu i albume kako bi gosti mogli kompletirati svoj doživljaj s putovanja. Na nekim brodovima postoji i privatni studio gdje gosti mogu bukirati snimanje bez pogleda drugih. Gostima je to lijepa uspomena i navikli su na nas u svojoj blizini jer, ipak, nije isto kad snimate mobitelom i kad vas snimi profesionalac. S novim krstarenjem dolaze novi gosti, a mi fotografi onda opet počinjemo sve ispočetka.
Od fotografa početnika, preko fotografa seniora, uspjeli ste doći do pozicije menadžera. Što sve obuhvaća vaš posao?
Kad sam došla na brod počela sam kao fotograf junior i već u prvom ugovoru sam postala fotograf senior. To već znači snimanje vjenčanja i neke zahtjevnije stvari, dok je fotograf junior zapravo pripravnik.
Nakon što sam postala senior fotograf odradila sam tri ugovora i postala pomoćnik menadžera. Na toj poziciji sam odradila također tri ugovora i u jednom trenutku se rodila želja da postanem menadžer. Za to sam se morala dokazivati i imati dobre ocjene od gostiju, financijske rezultate i evaluacije nadređenih pa čak i podređenih. To mi je bio cilj i nakon šest ugovora sam to i postala. Više od tri godine sam bila menadžer na američkoj kompaniji Image te kasnije na britanskoj kompaniji TSP.
Kad sad pogledam, vidim da sedam godina nisam stala jer ugovori su šest mjeseci na brodu, dva mjeseca doma. Imala sam proces učenja, napredovanja i izazova u tih sedam godina, a kad postaneš menadžer na toj poziciji se moraš održati i moraš imati rezultate. To je biznis, jer kompaniji se sve vrti oko novaca. Jednostavno trebaš opstati i boriti se svaki dan.
Iako dinamičan, vaš posao je i uistinu zahtjevan i vjerujem da vam je trebao predah. Kako je krenula vaša karijera nakon što ste se uspjeli malo odmoriti?
Trebalo mi je gotovo godinu dana da se rekuperam nakon 7 godina plovidbe. U to vrijeme najveća britanska kompanija koja se bavi tim poslom, „The Ships Photographer“, oglasila je da traži menadžera na britanskim brodovima. Prijavila sam se online i sljedeće jutro su me zvali. Nakon par dana bio je Skype intervju. Nekoliko dana kasnije već sam bila u Southamptonu i spremna za ukrcaj.
Tri godine proveli ste na britanskim brodovima. Ima li razlike raditi za Amerikance i raditi za Britance?
Bez obzira na svoje dosadašnje iskustvo bila sam primorana početi od nule. Naravno, odmah su mi rekli da ću napredovati brže, ali da moram prvo naučiti njihov sistem rada. Stavili su me na brod „Aurora“ kompanije P&O Cruises gdje me menadžerica jednostavno odbijala trenirati za tu funkciju. Znači uz to što sam radila posao fotografa, trebala sam prolaziti i trening/pripremu za menadžera, međutim to se iz nekog razloga nije dešavalo. Tako sam se ponovno našla na samom početku, i priznajem nije bilo lako igrati tu ulogu jer nakon tri godine što sam bila menadžer, ego naraste, i čovjek se teže prilagodi takvoj situaciji. Kažu naši stari „najgore ti je s konja na magarca“. Međutim, to iskustvo vraćanja na početak te ponovno uspinjanje do vrha, u konačnici je bilo moje najbolje iskustvo na brodu. Naučilo me da nitko nije nezamjenjiv, da se ego treba maknuti ako radiš s ljudima i želiš biti dobar menadžer, dobar vođa, naučilo me na neki način poniznosti te da se ne doživljavam previše ozbiljno. Tu sam zapravo više naučila o menadžmentu nego one prve tri godine dok sam bila na vrhu i to mi je pomoglo da budem još bolja.
Na spomen britanskih brodova za krstarenje nekako prvo padne napamet neka od „Kraljica“. Jeste li imali mogućnosti ploviti na kojoj od njih?
Istina, ja sam još na američkim brodovima razmišljala kako bih voljela ploviti na jednom od tih brodova, bile su mi nekako romantične. To su brodovi kompanije „Cunard“ koja je 2015.g. slavila 175 godina postojanja, a ima tri broda u floti: „Queen Mary“ – najveći brod te perjanica flote, zatim „Queen Elizabeth“ i „Queen Victoria“. To su brodovi klasičnog izgleda, duge tradicije te su potomci slavnog Titanica, izgledom i podsjećaju na njega. Imala sam čast biti menadžer na sve tri „Kraljice“.
Razlika između američkih i britanskih kruzera je ta što su američki kao nekakvi zabavni parkovi dok su „Kraljice“ poput otmjenog starinskog kazališta. One odišu poviješću i tradicijom, imaju jedan duh vremena kada je postojala kultura putovanja. Na njima se vide slike Elizabeth Taylor, Franka Sinatre, odnosno slavnih ljudi koji su putovali na tim brodovima. Sama kraljica Elizabetha je krstila „Queen Elizabeth“ dok je „Queen Victoriu“ krstila Camilla Parker, vojvotkinja od Cornwalla.
Moram priznati da sam stvarno zahvalna što sam imala priliku raditi na tim brodovima. Najdraži mi je brod iz te flote „Queen Elizabeth“. Ona ima prekrasnu biblioteku na dva kata povezanu valovitim drvenim stepenicama. Budući da mi je ured bio na trećem katu, a biblioteka kat niže, znala sam otići do biblioteke, prošetati po njoj barem desetak minuta, osjetiti miris knjiga te posuditi knjigu kojoj bi se veselila nakon završene smjene.
Posljednji ugovor odradili ste na brodu „Arcadia“ kompanije P&O Cruises. Na kojoj ste poziciji ste bili na tom kruzeru?
Bila sam također na poziciji menadžera, a jedno vrijeme sam bila savjetnik za regrutaciju za kompaniju „The Ships Photgrapher“, ovdje u Hrvatskoj, pronalazili smo nove talente. Sama sam pokrenula cijeli taj projekt jer njima je falilo ljudi pa sam rekla da kod nas u Hrvatskoj ima nezaposlenih ljudi i da bi na taj način i jedni i drugi profitirali. Napisala sam biznis plan i odobrili su ga. Odrađivala sam razgovore s potencijalnim kandidatima i kad se skupilo dovoljno ljudi, morali smo završiti tu priču.
Koji vam je segment u poslu bio najzanimljiviji, a koji vam je možda bio najteži?
Najteže na brodu su dugi sati rada. Nije problem raditi, ali kad radiš do 14 sati dnevno, onda je to teško i teško je biti neispavan. Mjesecima sam noću spavala samo četiri sata i to mi je bilo najteže. Ujutro se jedva digneš i znaš da te ta kabina neće vidjeti do ponoći. Imaš osjećaj kao da radiš za dvije osobe, pogotovo u početku. Kasnije kad si menadžer gospodar si svog vremena, ali opet se ustaješ rano kad i tvoj tim. Ne možeš ti spavati dok oni rade.
Najljepša su putovanja, no rad s ljudima koliko god zna biti težak, ima i svoje lijepe strane. Uz to lijepi dio ovog mog posla je i napredovanje i to me uistinu veselilo. Stvarno je to onaj američki san i čovjek ima priliku postići nešto. Kasnije sam trenirala druge kandidate za menadžere te je uvijek lijepo kad nekome možeš pomoć i biti dio njegovog puta ka uspjehu.
Opišite nam kako izgleda jedan radni dan fotografa i menadžera.
Najgori dan fotografa su formalne večeri kada se gosti nalaze na koktelu s kapetanom. Bili smo usidreni kod Grand Caymana i fotografi moraju biti prvi uz zaštitare na obali te čekati goste. Dizali bismo se rano i bili u prvom tenderu već u 6,30 jer gosti kreću s onim u 7 sati. Fotografira se do 12,30. Po povratku na brod u tenderu bismo znali zaspati na 10 minuta od iscrpljenosti i onda si sam sebi postavljao pitanje hoćeš li ići ručati ili ćeš spavati. U 14 sati već imaš set up, odnosno postavljanje studija, njih ukupno šest na brodu, a još moraš vući svu tu tešku opremu. Za sve to imaš vremena do 15,30 i onda dođeš u kabinu da se presvučeš u odijelo. Već u 16,30 imaš sastanak s menadžerom da se odredi tko će šta raditi i u 17,00 počinješ na studiju do 18 sati. Onda snimaš prvo sjedenje u restoranu, vraćaš se u studio bez pauze, onda opet drugo sjedenje i povratak u studio. Znači od 17,00 do 23,00 fotografiranje bez pauze. To su tisuće i tisuće fotografija! Naravno u 23 sata je snimanje završeno, ali ti nisi gotov jer slijedi raspremanje. To mi je bilo najgore jer u osam mjeseci tu formalnu večer imaš dva puta tjedno. Nakon pet mjeseci sam dobila plantar fascitis, bolno stanje petnih kostiju i teško sam hodala. Skoro su me poslali kući, no nekako sam se uspjela oporaviti, ali i dan danas imam posljedice.
U poslu menadžera raspored je nešto drugačiji. Galerija se otvara u devet i ja sam oko 8,30 u uredu, provjeravam da li je sve spremno za dolazak gostiju, da su slike postavljene i provjeravam mailove. Kako brod ima svoje novine zadužena sam za stavljanje reklama i promoviranje foto odjela. Do 13 sati sam u galeriji i uredu, a onda odlazim u kabinu i vraćam se oko 17 sati u galeriju koja je otvorena do 23 sata. Opet dio vremena provodim u uredu, provjeravam mailove, radim raspored za tim, planiram već sljedeće putovanje, pišem izvještaje… Obilazim studija te pratim da je sve dobro organizirano i teče po planu. Na kraju dana imamo kratki sastanak gdje sažimamo dojmove o završenom danu te se pripremamo za sljedeći.
Uz to što obavljate svoj dio posla imate i onaj dio koji obavlja svaki pomorac, a to su drillovi (vježbe).
Da, imamo vježbe i za posadu i za goste te moramo znati o sigurnosti na brodu. U jednom trenutku morala sam proći tromjesečni tečaj za voditelja čamca za spašavanje (lifeboat). Bila su najprije predavanja pa održavanje praktičnog dijela vožnje broda u koji stane 150 ljudi. Nakon toga bio je ispit pred kapetanom. Na samom ispitu morala sam uz pomoć svojih kolega mornara spustiti brod, voziti desetak minuta te pristati između dvije kuke kako bi dignuli brod na kruzer. To mi je jedno od dražih iskustava.
Vi kao menadžer foto odjela imate ljude kojima ste nadređeni. Da li je među njima bilo i Hrvata?
Bilo je Hrvata fotografa, no naših ljudi je ipak više bilo među drugim hotelskim osobljem te među časnicima. Osobno sam radila s mnogim nacijama svijeta. Bilo je tu Filipinaca, Engleza, Amerikanaca, Brazilaca, Indijaca, ljudi iz regije. Kako je na brodu oko tisuću članova posade to je preko 50 nacija i jednostavno navikneš na raznolikost, a meni to paše. Postoji nulta tolerancija prema predrasudama, nacionalnim, starosnim, spolnim ili bilo kojim drugim i bilo bi dobro da je svugdje tako, a ne samo na brodu.
Pomorac ste i Vaš suprug je pomorac. Kako ste uspjeli uskladiti vaše poslovne obveze s privatnim životom?
Moj suprug Zoran i ja se odlično nadopunjavamo. On je iznimno staložen i po prirodi miran, pun razumijevanja, podrške i moram naglasiti da nikad nisam upoznala bolju osobu. On je dvadeset godina plovio, prvo na šibenskoj Slobodnoj plovidbi, koja je nažalost propala, pa onda na zadarskoj Tankerskoj kao kormilar. U vrijeme kad smo krenuli zajedno oboje smo već imali staža na brodu, a kako tada, tako i danas, toliko se dobro razumijemo da uopće ne moramo niti pričati. Ne moramo jedno drugom objašnjavati kako nam je na brodu i kako je teško otići ponovno. Nakon svakog ugovora čovjek je nekako drugačiji i čak ni vlastiti roditelji te ne mogu razumjeti, no partner koji proživljava to isto, zna sve kako je i kako se osjećaš u pojedinim trenucima. Nas dvoje smo pet godina skupa, a tek smo lani imali prvi Božić zajedno. Želja nam je da za koju godinu kupimo neki svoj mali brod na kojem ćemo zajedno ploviti po Jadranu jer to nam je ipak najljepše more.
Na kruzerima ste sigurno prošli mnoge destinacije. Ima li neka koja vas je osvojila i kamo biste se rado vratili?
Prošla sam preko 40 zemalja svijeta, no najljepše mi je naše more i naša obala. Vuče me moj Stari Grad na Hvaru, ali kad bih baš morala izdvojiti što me fasciniralo, to je Aljaska. Dva puta po pet mjeseci sam provela tamo. Išli bismo iz Vancouvera na krstarenje od sedam dana i plovili smo uz najveći glečer Sjeverne Amerike, Hubbard Glacier. To je jedna ogromna masa leda, posebno nešto za vidjeti. Bilo je to dok sam radila na Celebrity Cruises. Sjedila bih u uredu i pogledala van, a ono svuda oko mene led i slapovi. Kad izađeš van, zrak je tamo čisti kisik, oko vas orke i morski lavovi u prirodnom okruženju, jednostavno divota!
Svako krstarenje imate prilike upoznati nove ljude pa i one poznatije osobe. Imaju li oni neke posebne želje?
Jedne večeri tijekom putovanja na „Queen Mary“ za New York zvao me batler jedne starije gospođe koja je večerala s kapetanom i svojim društvom te se htjela fotografirati. Izričito je tražila da je fotografira menadžer, odnosno ja. Obično takva fotografiranja odradi fotograf senior i rekla sam batleru da ću poslati nekog iz svog tima na što je on inzistirao: „Gospođa izričito traži foto menadžera, znate ona posjeduje pola New Yorka“. – U redu – odgovorila sam, ako posjeduje pola New Yorka moram doći.
Ispunila sam joj želju i bilo mi je drago zbog toga. Drugom prilikom nam je na brodu bio glumac Mickey Rooney, kojeg uglavnom pamtim po ulogama s Judy Garland. Došao je kao gost u kazalište i želio se fotografirati na mostu pa sam ga upoznala. Na „Queen Mary“ , dok je bila u New Yorku, došao je Sting koji je promovirao svoj novi album. Kako je to bio prvi put da sam u New Yorku, koji mi je odavno bila želja posjetiti, razmišljala sam što mi je bitnije Sting ili New York. Odabrala sam ipak New York. Morala sam vidjeti slavni hotel NewYorker u kojem je zadnjih deset godina svog života živio Nikola Tesla. Nisam požalila to što sam propustila Stinga i rado bih se opet tamo vratila.
Inače „Queen Mary“ radi istu rutu Southampton-New York kao što je nekada radio „Titanic“, na njoj se zaista može osjetiti duh povijesti jer je izrazito klasičan brod, a ujedno veličanstven. To je jedini kruzer na svijetu na koji možete dovesti psa, a da nije pas vodič za slijepe i sl. Ima svoju štenaru i možete fotografirati svog ljubimca u kaputiću s izvezenim logom „Queen Mary“. Od kućnih ljubimaca, brod prima i mačke.
Sada trenutno ne plovite i okrenuli ste se još jednoj svojoj „morskoj“ ljubavi. Napisali ste slikovnicu „Priča o tri broda“ koju ste promovirali u Starom Gradu na Hvaru za vrijeme manifestacije Dani u Vali. Kako je došlo do toga?
Nakon što sam se prije godinu iskrcala kompanija me tražila da se ponovno vratim, no zatražila sam malo duži period izbivanja i rekla sam da ću se javiti kad se odlučim za povratak na brod.
Slikovnica se godinama stvarala u mojoj glavi i, da, napokon je nedavno ugledala svjetlost dana. Uz rad na brodu to je bilo nemoguće ostvariti, što mentalno, što fizički jer nemaš kad. Upravo iz tog razloga mi je trebao odmak od posla.
Svatko u Dalmaciji sigurno ima nekog pomorca u užoj ili široj obitelji i htjela sam i ostalim ljudima približiti način našeg života. Na promociji u Starome Gradu na Hvaru bilo je mnogo ljudi što me vrlo ugodno iznenadilo i na licima posjetitelja, a bilo je i starih i mladih, vidjela sam osmijeh i radost koju im je pružila „Priča o tri broda“.
Uskoro planiram promociju u Šibeniku i Splitu te po drugim gradovima. Vjerujem da će razveseliti svakoga tko voli more, brodove ili ima nekog pomorca u obitelji.
Spomenuli ste da biste rado našli neki posao na kopnu. Da li vam iskustvo na brodu prednost ili nedostatak?
Nažalost prema dosadašnjem iskustvu, moja karijera na brodu je u očima poslodavaca bila nedostatak.
Poslodavci trebaju razumjeti da hotelsko osoblje na brodu (fotografi, sobari, konobari, kuhari, prodavači…) uz to što svakodnevno po šest mjeseci bez dana odmora obavljaju svoj primarni posao, imaju još i dodatni posao za odraditi, a to su vježbe vezane za sigurnost broda, ekologiju i sve ono što uključuje jedan takav poluvojni brodski sistem. Na neki način obavljaju dva posla, onaj svoj primarni te posao pomorca, to su jako vrijedni ljudi, naučeni na rad i opstanak u vrlo zahtjevnom okruženju. Njihovo iskustvo pametnom poslodavcu može biti samo prednost i jedna vrsta bogatstva koje je neprocjenjivo.
Imate li možda neku poruku za ljude, mlade i one iza kojih je već neka karijera, koji bi željeli okušati sreću na brodu?
Ima ljudi koji su došli na brod i sa preko 40 godina kao fotograf junior i danas su ti ljudi sretni. Postigli su nešto svojim radom i znaju da ih se cijeni. Bilo je tu i žena koje već imaju odraslu djecu i našle su svoj put. Mislim da je najvažnije slušati svoje srce. Ako te nešto vuče brodu, otiđi. Izdrži taj prvi ugovor jer u prvom ugovoru si na neki način neuračunljiv zbog velike životne promjene i nije dobro donositi odluke o prekidu karijere u to vrijeme. Odradi to, saberi misli i vidi što ćeš dalje. Uči jezike jer to otvara mnoga vrata. Na brodu trebaš znati šta želiš i moraš se izboriti svojim radom. Na kruzeru vlada jedna prirodna selekcija i ako si jak opstat ćeš, ako nisi, možeš kući. Ako nisi navikao raditi, nemaš šta tražiti tamo. U svakom slučaju, jedno neprocjenjivo iskustvo.
Piše: Andrea Zovko
