O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Enna Kovač: Mirno more

Slušam iza njegovih leđa već nekoliko dana istu želju: Ajde, neka ti je mirno more. Danas je jedan za dobronamjernim željatorom povikao „Ma šta ćemu to. Neka mu je manje kvarova, a ne manje valova!“. Smijali smo se, iako kod tih stvari nikada nisi siguran. Ima li u svakoj šali samo malo istine ili je svaka šala samo pokušaj samoobrane da iznesemo neke situacije koje su nam teške. Ja se mora bojim. Ne u smislu da mu se ne želim ili ne mogu približiti, ali ga se bojim. More ima ćud koja nije blaga. More ima svoju volju koju nikome nikada ne opravdava. More ne se kaje kada ga spopadne bijes i uništi živote i živote. Ono ne mari. Valja i dalje. Nikuda ne ne miče, a pomiče sve oko sebe. Miruje, dok ne miruje. Samo, samovoljno, samodostatno, tajnovito i hirovito. Ja se mora bojim više otkada on plovi. Bojim se dubina, oluja, virova, valova i nemani modrine koje prijete iz onoga što ne poznajemo, iz onoga što je čovjeku (još uvijek) nedostupno. Pronašla sam način kako da tu svoju bojazan držim pod kontrolom – ja s morem pričam. Iako to zaista suludo i gotovo besmisleno zvuči kada to napišem ovako crno na bijelo, dijeleći svoju apsolutno intimnu misao sa svima koji će ovo pročitati. Ali, eto, dijelim s vama i tko zna – možda ima još vas koji s morem razgovarate i možda ga molite da bude blago, da bude nježno prema onima koji se slučajno nađu na putu njegovog bijesa ili možda se to more veseli (iz tko zna kojih njegovih razloga) – možda more slavi neke svoje datume ili događaje onim velikim valovima kojih se ja bojim. Tko će ga znati.

Ja znam s morem pričati dok sam daleko od njega ili dok sjedim na obali. Uvjerena uvijek da me čuje. Njegova tišina (iako morska tišina nije nikada uistinu tišina) kojom mi odgovara, uvjerava me da će sve biti u redu. Da me je (nekim neznanim čudom) uzelo za prijatelja i da će dati sve od sebe da ispoštuje naš dogovor. Ja doduše nemam neke argumente kojima bih osvojila more, nešto čime bih ga kupila, ali pokušavam i s malim stvarima – nudim mu čišćenje smeća, nudim mu učenje djece, nudim mu na koncu svoje tijelo kao apsolutno predavanje. Ono jedino što zaista posjedujem. Zalog za ljubav. Neka bude blago. Neka bude pomoć. Neka pošalje svoje najmanje valove. Svoje najljepše boje. Svoja najveća čuda. Neka ga ljuljuškajući sigurno vrati kući. Doma. Kako to lijepo Dalmatinci kažu – Doma. Dom. A što je dom? Mjesto ili ljudi ili trenutak? Dom je zagrljaj, najljepše mjesto kao odredište i kao polazište. Ono čemu se raduješ i ono što priželjkuješ. Miris doma – miris zagrljaja, nečijeg potiljka, nečijeg vrata, nečije kose. Ugoda. Toplina. Dom. Molitva moru „Neka se sretno vrati doma.“

Dok zapisujem svoje tajne molitve, razmišljam koliko ljudi u točno ovom trenutku upućuje slične molitve ili misli, kako bi njihov dom bio potpun. Kako bi bili doma. I hvata me tuga. Tuga koja je velika kao more. Odlasci, rastanci. Povremeni ili trajni. Kako bi bilo da smo stalno doma. Tuga se širi tijelom kao najveći val, ali moj um se opire. Kao stijena ponosno podnosi valove i upire se kako bi izronio iz morske pjene. Ne, nije to smak svijeta. Nije to „samo“ to na ovom svijetu. U ovom trenutku ljudi mole za ljubav. Tko zna koliko ih sada moli za ozdravljenje. Koliko njih moli za smrt. Koliko ih moli za osmijeh. Koliko ih moli za nadu. Koliko ih moli za mir. Koliko ih moli za hranu. Koliko ih moli za djecu. Tugu treba pustiti da prođe, a ne da se neumjereno proširi. Ne dam joj. Opirem se. Treba pronaći mjesto koje tuga ne može dotaknuti. Koje je otporno na strah – strah bilo koje vrste – strah od samoće, strah od bolesti, strah od neuspjeha, strah od smrti, strah od gubitka, strah od putovanja, strah od mora, strah od zraka, strah od straha. Mjesto otporno na strah i tugu. Tu treba posaditi najotporniju biljku i svaki je dan zalijevati. Svaki je dan jačati dok ona ne postane imuna na sve okolnosti. Nisam sigurna postoji li to mjesto i postoji li ta biljka, ali nekako sam uvjerena da ih treba tražiti. To nešto snažno u nama samima jedino je što nam može olakšati svakodnevnicu i pomoći da preživimo sve izazove koje nam život stavi pred nas. Uzmaka nema. Kukavice nisu nijednom dobro završile. Bijeg nije opcija. A more sluša. Osluškuje. Ispod njegovih prevrtljivih površina svakojaka čudnovata bića ravnodušno promatraju njegovu pažnju. Svijet ispod površine i svijet iznad površine. U svakome vladaju ljubav i borba za opstankom. A more pušta. Pušta da svatko i sve u njemu i kroz njega nađe utočište.

Tako smo opet na početku, početku jednog novog putovanja. Malo smo nervozni, pa se često svađamo. Zaboravljamo na ono tajno mjesto i da je dovoljan zagrljaj da sve zaboravimo. Malo smo šutljivi, pa često i dugo šutimo. Zaboravljamo da je nekada dovoljno biti, a ne govoriti. Malo smo tužni, pa često bježimo jedni od drugih. Zaboravljamo da smo snažniji zajedno i da sve možemo. Kreće se opet, krug se vrti po tko zna koji put. Tješimo se napola izmišljenim, napola stvarnim činjenicama kojima nalazimo dobrobiti (čitaj opravdanja) u ovoj vrsti posla, u ovoj vrsti života. Prestajemo brojiti. Ostajemo ležati budni, dok nam sjenke strahova lete iznad glava, a mi ih uporno razbijamo poljupcima. Ili su to bili valovi. Nekada se more pokaže kao saveznik.

Mirno nam svima more.

Slušam iza njegovih leđa već nekoliko dana istu želju: Ajde, neka ti je mirno more. Danas je jedan za dobronamjernim željatorom povikao „Ma šta ćemu to. Neka mu je manje kvarova, a ne manje valova!“. Smijali smo se, iako kod tih stvari nikada nisi siguran. Ima li u svakoj šali samo malo istine ili je svaka šala samo pokušaj samoobrane da iznesemo neke situacije koje su nam teške. Ja se mora bojim. Ne u smislu da mu se ne želim ili ne mogu približiti, ali ga se bojim. More ima ćud koja nije blaga. More ima svoju volju koju nikome nikada ne opravdava. More ne se kaje kada ga spopadne bijes i uništi živote i živote. Ono ne mari. Valja i dalje. Nikuda ne ne miče, a pomiče sve oko sebe. Miruje, dok ne miruje. Samo, samovoljno, samodostatno, tajnovito i hirovito. Ja se mora bojim više otkada on plovi. Bojim se dubina, oluja, virova, valova i nemani modrine koje prijete iz onoga što ne poznajemo, iz onoga što je čovjeku (još uvijek) nedostupno. Pronašla sam način kako da tu svoju bojazan držim pod kontrolom – ja s morem pričam. Iako to zaista suludo i gotovo besmisleno zvuči kada to napišem ovako crno na bijelo, dijeleći svoju apsolutno intimnu misao sa svima koji će ovo pročitati. Ali, eto, dijelim s vama i tko zna – možda ima još vas koji s morem razgovarate i možda ga molite da bude blago, da bude nježno prema onima koji se slučajno nađu na putu njegovog bijesa ili možda se to more veseli (iz tko zna kojih njegovih razloga) – možda more slavi neke svoje datume ili događaje onim velikim valovima kojih se ja bojim. Tko će ga znati.

Ja znam s morem pričati dok sam daleko od njega ili dok sjedim na obali. Uvjerena uvijek da me čuje. Njegova tišina (iako morska tišina nije nikada uistinu tišina) kojom mi odgovara, uvjerava me da će sve biti u redu. Da me je (nekim neznanim čudom) uzelo za prijatelja i da će dati sve od sebe da ispoštuje naš dogovor. Ja doduše nemam neke argumente kojima bih osvojila more, nešto čime bih ga kupila, ali pokušavam i s malim stvarima – nudim mu čišćenje smeća, nudim mu učenje djece, nudim mu na koncu svoje tijelo kao apsolutno predavanje. Ono jedino što zaista posjedujem. Zalog za ljubav. Neka bude blago. Neka bude pomoć. Neka pošalje svoje najmanje valove. Svoje najljepše boje. Svoja najveća čuda. Neka ga ljuljuškajući sigurno vrati kući. Doma. Kako to lijepo Dalmatinci kažu – Doma. Dom. A što je dom? Mjesto ili ljudi ili trenutak? Dom je zagrljaj, najljepše mjesto kao odredište i kao polazište. Ono čemu se raduješ i ono što priželjkuješ. Miris doma – miris zagrljaja, nečijeg potiljka, nečijeg vrata, nečije kose. Ugoda. Toplina. Dom. Molitva moru „Neka se sretno vrati doma.“

Dok zapisujem svoje tajne molitve, razmišljam koliko ljudi u točno ovom trenutku upućuje slične molitve ili misli, kako bi njihov dom bio potpun. Kako bi bili doma. I hvata me tuga. Tuga koja je velika kao more. Odlasci, rastanci. Povremeni ili trajni. Kako bi bilo da smo stalno doma. Tuga se širi tijelom kao najveći val, ali moj um se opire. Kao stijena ponosno podnosi valove i upire se kako bi izronio iz morske pjene. Ne, nije to smak svijeta. Nije to „samo“ to na ovom svijetu. U ovom trenutku ljudi mole za ljubav. Tko zna koliko ih sada moli za ozdravljenje. Koliko njih moli za smrt. Koliko ih moli za osmijeh. Koliko ih moli za nadu. Koliko ih moli za mir. Koliko ih moli za hranu. Koliko ih moli za djecu. Tugu treba pustiti da prođe, a ne da se neumjereno proširi. Ne dam joj. Opirem se. Treba pronaći mjesto koje tuga ne može dotaknuti. Koje je otporno na strah – strah bilo koje vrste – strah od samoće, strah od bolesti, strah od neuspjeha, strah od smrti, strah od gubitka, strah od putovanja, strah od mora, strah od zraka, strah od straha. Mjesto otporno na strah i tugu. Tu treba posaditi najotporniju biljku i svaki je dan zalijevati. Svaki je dan jačati dok ona ne postane imuna na sve okolnosti. Nisam sigurna postoji li to mjesto i postoji li ta biljka, ali nekako sam uvjerena da ih treba tražiti. To nešto snažno u nama samima jedino je što nam može olakšati svakodnevnicu i pomoći da preživimo sve izazove koje nam život stavi pred nas. Uzmaka nema. Kukavice nisu nijednom dobro završile. Bijeg nije opcija. A more sluša. Osluškuje. Ispod njegovih prevrtljivih površina svakojaka čudnovata bića ravnodušno promatraju njegovu pažnju. Svijet ispod površine i svijet iznad površine. U svakome vladaju ljubav i borba za opstankom. A more pušta. Pušta da svatko i sve u njemu i kroz njega nađe utočište.

Tako smo opet na početku, početku jednog novog putovanja. Malo smo nervozni, pa se često svađamo. Zaboravljamo na ono tajno mjesto i da je dovoljan zagrljaj da sve zaboravimo. Malo smo šutljivi, pa često i dugo šutimo. Zaboravljamo da je nekada dovoljno biti, a ne govoriti. Malo smo tužni, pa često bježimo jedni od drugih. Zaboravljamo da smo snažniji zajedno i da sve možemo. Kreće se opet, krug se vrti po tko zna koji put. Tješimo se napola izmišljenim, napola stvarnim činjenicama kojima nalazimo dobrobiti (čitaj opravdanja) u ovoj vrsti posla, u ovoj vrsti života. Prestajemo brojiti. Ostajemo ležati budni, dok nam sjenke strahova lete iznad glava, a mi ih uporno razbijamo poljupcima. Ili su to bili valovi. Nekada se more pokaže kao saveznik.

Mirno nam svima more.