Mjesec je u bio znaku odumiranja. Odumirala je nada, istom mjerom i u isti tren kada bi se nanovo rađala. Odumirala je ljubav, odumirala je ljudskost, odumirala je svjesnost. Sve udaljenosti su postale predaleke za sustići. Mjesec koji se teško podnosio.
Svatko s kim bih se susrela imao bi isto pitanje: Jesi vidjela… Odgovarala sam uvijek da nisam, iako to nije bila istina. Pratila sam, jer sve i da nisam željela, nije bilo moguće ne pratiti. Sve i da nisam imala snage svjesno se suočiti s mišlju koja razara tkivo na atome, nije bilo moguće udaljiti se. Očima se nikako nisam mogla sakriti. Navirale su od svuda. Postavljale su bezbroj pitanja, od kojih je najupornije bilo Zašto se toliko bojiš? Nisam odgovarala, samo sam kao jeka prenosila pitanje u svako moje novo jutro. Ne znam koja je misao užasnija – borba za život ili borba za preživljavanje? Koja je priča teža – njegova ili njihova. I shvatila sam koliko su obje razarajuće. Nitko od njih (nas) nema nad nijednom kontrolu. Možemo se jedino odlučiti ne predati, pa kako ispadne, neka ispadne. Činilo mi se da se od toliko misli jedino može poludjeti. Iako sam se danonoćno stavljala u obje pozicije, nisam imala odgovor. Svi su govorili da se o tome ne treba toliko razmišljati. Ali nisam bila sigurna da li je moguće. Koliko je moguće da se udaljimo od pitanja koja nas pokreću – životnih pitanja, a da ne upadnemo u zamku iz koje se na kraju ni ne možemo izvući – zamku otuđenja od drugih, a posljedično i samih sebe. I dok sam čitajući osobno proživljavala sve te hipotetske stvari koje su nekome bila užasna stvarnost, otvorila bih i pokoji komentar. I nisam se mogla zaustaviti, iako sam imala poriv da sve ugasim. Da internet kao prozor u svijet jednostavno prestane postojati.
Čitala sam optužbe sa svih strana i optužbe upućene svima. I onima na brodu i onima na kopnu i onima koji rade i onima koji ne rade i onima nježnijeg spola i onima snažnijeg spola. I cijela priča oko preživljavanja u jednom trenutku se svela na optuživanje tko koga iskorištava i kome je gore, teže, tko više radi, tko više pati, tko se više odriče… I pitala sam se da li je moguće, kako li je moguće da je najveća pažnja većine ljudi upravo na uspoređivanju i vaganju (uloženi trud, rad, kapital; nečiji rezultati; nečiji poslovi; nečiji grijehovi…), upravo na oblikovanju sebe kao žrtve ili junaka. Da li je moguće da smo jedino zadovoljni vlastitim životima ako tuđe poništimo, obezvrijedimo i omalovažimo. Između ostalog, u tom su smjeru išle optužbe na račun žena pomoraca. One koje ništa ne rade, za ništa se ne žrtvuju, ništa ne shvaćaju, one koje su dokone, razmažene, proračunate. One koje ne znaju za obitelj, već samo za novac. One koje ne vrijede, ali ih iz nekog nepoznatog razloga treba imati (imati?!) Toliko je mnogo muškaraca napisalo isti siže – ona je gramzivi i bezvrijedni višak u pomoračkom životu. Nužno zlo. Ona kao žena. I pitam se da li je moguće da su svi razlozi u razočarenju, u apsolutnom konzumerskom društvu koje je od nas (uspjelo) napraviti robote koji ne znaju za osjećaje, već samo za novac; ili je priča samo kulturološki potkovana željom da se bližnjega (ne zagrli, nego) izblati, unizi i omalovaži. Da li je moguće da su nas naučili kako je ljubav laž. Ne negiram postojanje ljudi (ne samo jednog spola) koji (iz ovih ili onih razloga) ulaze u brak isključivo radi materijalne sigurnosti, ali pomorci su iz nekog razloga postali sinonim za takav brak. Iako imaju različita primanja, iako su dugo odsutni iz zajedničkog doma i uz ostale popratne pojave pomoračkog života koje rastu proporcionalno s godinama provedenima na moru, nisu ni najmanje povoljni kandidati za brak. To najbolje pokazuje najnovija tragedija. Kada na vidjelo izlaze pojave o kojima se ne priča. I ona ne samo da dokazuje opasnost – toga su valjda svi uključeni više nego svjesni, ona dokazuje (po odgovarajućim reakcijama) da ipak najveći strah nije umiranje – nestanak jednog života, nestanak dotoka novca, nestanak odnosa; već odumiranje. Lagano i tiho odumiranje apsolutni je pobjednik među strahovima. Muškarci se boje da ih žene ne vole (dovoljno), da im je ljubav nestala (ili ih se samo zavaravalo), da ih iskorištavaju, da ih varaju, da ih obezvrijeđuju. Žene se boje da ih muževi ne vole (dovoljno), da im je ljubav nestala (ili ih se samo zavaravalo), da ih iskorištavaju, da ih varaju, da ih obezvrijeđuju. Vlada strah od svega na što se može pomisliti u odnosu na partnera i samog sebe u tom odnosu. Nesigurnost u svemu. Izgubljeni kompasi, rasute kazaljke na dnu mora. Ne znamo gdje je sjever, a gdje jug. Svi skupa dopustili smo da zaboravimo na snagu istine – da jedni drugima priznamo koliko nam je nepodnošljivo, pa glumimo hrabre junake i junakinje koje sve mogu i sve smiju, opravdavajući se teškim okolnostima, teškim životima, teškim odlukama. A istina je jednostavna. Uvijek je bila. Samo nam je nemoguće pogledati je u oči. I reći koliko smo odumrli. Jedni prema drugima, sami prema sebi. Prema onoj ženi kojoj „dobro ide“, prema onom muškarcu kojem ne ide, prema susjedi koja je uvijek vedra, prema neznancu koji je uvijek sam, prema supruzi koja je tiha, prema suprugu koji se ne snalazi, prema djeci koja nas samo gledaju. Gledaju i upijaju. A kako bi samo cvjetala da ih zalijevamo ljubavlju umjesto zavisti. Koliko bi samo radosti primili kroz zagrljaj koji nagrađuje nježnost, umjesto nestanka dodira koji slavi otuđenost. Ljubav (poštovanje, prijateljstvo, uvažavanje) postoji, samo su je zamazali bojama kako bi postala neprepoznatljiva, kako bismo je zaboravili, napustili. Ali, unatoč varci, ona postoji. Ljubav postoji.
Ne želim braniti ni žene (pomoraca), ni muškarce (pomorce). Oni na koncu ni ne trebaju obrane. Oni se svatko na svoj način nose sa životom koji im se događa usput, dok pokušavaju shvatiti kako su se našli tu gdje jesu i da li im je tu lijepo i da li će (mogu li i kako) nešto promijeniti… I oni imaju pravo na izbor, upravo kao i svi ostali. Svi koji su izabrali ono što im se činilo najbolje u danim okolnostima. Ja bih samo branila ljudskost. Branila bih na papiru stečeno pravo na slobodu, na glas, na rad. Branila bih pravo na ljubav u kakvim god oblicima ona bila.
Čini mi se bespotrebnim ponavljati toliko puta izrečene misli o slobodi izbora, o slobodi odluka, o uvažavanju tuđih granica, o poštivanju tuđih života, ali možda bismo umjesto njih mogli i trebali više ponavljati misli o vrijednostima koje su uvjet za njih – u iskrenu ljubav, u iskreno prijateljstvo, u iskrenu empatiju koja bi nas kao jedina odlika trebala uzvisiti od svakog oblika života na ovom našem planetu. Empatija, umjesto apatije. Jer ne dolazi li apatija nužno nakon dužeg perioda odumiranja, otuđenja od sebe i drugih, dio po dio, a svaki put kada nekoga ubijamo riječima, pogledima, osudama, ubijamo dio naše vlastite ljudskosti. Možda je najbolji završetak svih odumirućih misli onaj Immanuela Kanta: „Dužnost prema samome sebi sastoji se u tome da čovjek očuva ljudsko dostojanstvo u vlastitoj ličnosti.“
