Vrata svoga ureda ovog mjeseca nam je otvorio dugogodišnji ravnatelj Pomorske škole Zadar, čovjek odgojno-obrazovnoga sistema s pomorskim i poduzetničkim duhom, gospodin Svetko Perković. Rođen i odrastao u Zadru, od Pomorske škole kao svog srednjoškolskoga izbora, preko visokoobrazovnog programa brodostrojarskoga usmjerenja, do pomorca i, u konačnici, ravnatelja škole, došao je trnovitim putem s mnogo uloženoga truda i odricanja, da bi uspješnost u pomorskim zanimanjima omogućio i novim, mladim generacijama. Već u najranijoj dobi pokazuje svoje intelektualne sposobnosti i u školi ga znaju kao odlikaša, a s tom praksom nastavlja i kroz srednju školu i svoj studij. Kao takav, bio je jedan od korisnika stipendije u kojoj je izravno sudjelovala i Tankerska Plovidba Zadar, te upravo ta stipendija šalje Svetka u vreli svijet pomorstva.
“Bio sam korisnik stipendije koja je bila velika, od nje sam kupio motocikl!” – prisjeća se Svetko, sada već davnih dana, i nastavlja: “Stipendija je imala obavezu da se za četiri godine studija mora odraditi osam godina u Tankerskoj Plovidbi. Kasnije su me poslali u školu za nastavnika, to je bila 1984. godina, a kako se Jugoslavija raspala, nisam više imao obaveza prema Titovom fondu koji je bio prvi izvor stipendije. Počeo je rat, nisam htio kukavički napustiti školu, a paralelno sam se javio i u vojsku, te sam usred Domovinskoga rata postao ravnatelj. S trideset i tri godine sam postao ravnatelj, i to ravnatelj svojim nastavnicima! To je bilo jako izazovno u rukovodećem smislu, ali i dovelo do toga da sam sazrio u ozbiljnog rukovodioca.
Je li pomorstvo ostalo poziv ili ga mladi danas vide prvenstveno kao sektor u kojem su prihodi znatno veći nego u drugim sferama obavljanja poslova?
“Mislim da u našem kraju, u našoj državi, kako su se razvijale stvari poput turizma, koji bi trebao biti sekundarni prihod svakog ozbiljnog gospodarstva, pomorstvo i dalje trebalo biti primarni prihod. Većinu nekretnina i najvišu kupovnu moć imaju obitelji ljudi koji su pomorci, međutim, počeo je dominirati kontinentalni kompleks, a mi smo s tog spektra ostali malo zanemareni jer se sve slabije pristupa pomorskom zanimanju i brodarstvu, te je taj sav teret spao na grbaču malih brodarskih tvrtki (nekada velikih) koji se bore na opakom tržištu i svakako i na pomorska učilišta”. Svetko kazuje kako je nacionalno pomorstvo spalo na turističke brodove, koji svoje poslove rade iznimno uspješno i održavaju ono što je ostalo od nacionalne brodogradnje, te ono više nije okrenuto onom pravom, izvornom pomorstvu kao djelatnosti, već se bazira na turizmu. Naglašava da preko tri tisuće ljudi u Zadru i okolici živi od pomorstva, te da je pomorstvo veliki ekonomski potencijal.
Koliko učenika godišnje upisuje Pomorsku školu i za koji je smjer iskazan najveći interes?
“Mi smo u zadnjih desetak godina na poticaj osnivača, odnosno Grada, i Županije i Ministarstva, upisivali nekoliko zanimanja. Dominantna zanimanja su tehničar za brodostrojarstvo i pomorski nautičar, te oni čine jezgru našega obrazovanja. Kroz godine smo upisivali i obrazovali logističko-špedicijskog tehničara, što je bilo u vremenu kada se počela graditi zadarska luka Gaženica s namjerom da bude veliki logistički centar, te je traženo od Pomorske škole da profilira kadar koji će servisirati takve aktivnosti. Razvojem nautičkog turizma, postali smo prva škola koja je započela s obrazovanjem smjera Tehničar za jahte i marine. Zadnje dvije godine upisivali smo samo naša glavna zanimanja, brodostrojara i pomorskog nautičara. Radi se o brojci od četrdeset i četiri učenika po smjeru jer je to ograničenje osnivača, premda je interes učenika puno, puno veći.” – zadovoljno progovara gospodin Perković jer se omjer između zainteresiranih i upisanih iz godine u godinu povećava, što nije slučaj kod drugih škola.
Kakvo je stanje s opremom za praktičnu nastavu i koliko učenika nastavlja svoje obrazovanje na sveučilištima?
“ Stjecajem okolnosti, dobroga vođenja i sinergije opremili školu u skladu s europskim i svjetskim standardima, te posjedujemo svu potrebnu opremu za edukaciju pomoraca, što uključuje simulator navigacije, telekomunikacijski simulator, brodostrojarski simulator, te smo poseban naglasak stavili na informatiku i računarstvo. Imamo dva informatička kabineta i preko tri stotine računala! Nedavno smo kupili opremu za laboratorij učenja engleskoga jezika s kanadskom licencom koji je jedini takav u ovom dijelu Europe!” – rekao je ponosni ravnatelj koji je, analizirajući povratne informacije poslodavaca svojih učenika zajedno sa suradnicima došao do zaključka da kompanije stavljaju naglasak edukacije u četiri glavne komponente: informatička znanja, engleski jezik, vještine u ručnom radu te odgoj i socijalni karakter asistenata i kadeta. Pomorska škola Zadar, vođena takvim informacijama, stavlja težu svojim učenicima na pravilno i trajno učenje, odgovorno ponašanje i slušanje nadređenih, kako se ne bi susretali s potencijalnim neugodnostima na brodu. O broju upisanih na visokoškolske ustanove, škola nema preciznih podataka, a razlog tomu je što se bazira na dobnu skupinu do osamnaeste godine života.
Kako Pomorska škola Zadar stoji u pogledu cjeloživotnog obrazovanja pomoraca i koliko se približno tečajeva odradi svake godine?
“Pomorska škola Zadar je nakon rata bila centar takvoga obrazovanja u ovom prostoru ali to nam nije bio primaran posao. Željeli smo se ponajviše baviti učenicima, njihovim obrazovanjem, ali i njihovim osobnim izazovima u doba adolescencije. Uvijek je težak posao omogućiti da razdoblje prelaska iz dječačke dobi u odrasle proteče bezbolno, a uz to učenike i osposobiti za rad. Od 1996. do 2008. godine smo kupili veliku količinu opreme iz sredstava dobivenih iz obrazovanja pomoraca, prekvalifikacija i doškolovanja. Kasnije su se počele javljati privatne tvrtke kao konkurencija, ali Pomorska škola Zadar se nije s njima htjela natjecati, dapače, čak smo i surađivali, primjerice s pokojnim gospodinom Barakom. Danas radimo tečajeve isključivo na zahtjev pomorskih kompanija u smislu in-house treninga. Naša priča nije stala na tečajevima, već smo zbog odlične informatičke opremljenosti dobili licencu za ECDL ispitni centar, te smo napravili preko tri tisuće edukacija i ispita za stjecanje ECDL svjedodžbi. Tržište obrazovanja pomoraca polako se smanjuje, ali postaje sve zahtjevnije i ozbiljnije.” – kazuje Perković ne skrivajući ponos na ostvarene rezultate.
Nakon rekonstrukcije velikog dijela prostora škole u moderne i funkcionalne enterijere, Škola je u poziciji povremenog iznajmljivanja prostora i u tom dijelu ostvaruje značajne financijske rezultate. Sa svojim stručnim timom planira, u Pomorskoj školi Zadar, uspostaviti ljetni tečaj za učenike srednjih škola iz Njemačke, Češke, Slovačke i Austrije koji žele steći osposobljenost za upravljanje plovilima B i C kategorije. Edukaciju bi provodili u formi ljetnog kampa i praktični dio nastave odvijao bi se i u školi i na brodovima koje će škola planira iznajmljivati jer su analizom brojki došli do zaključka da im se to više isplati nego kupiti brod za čiju je protuvrijednost financijska konstrukcija spremna, no preusmjerit će se u druge projekte. Ravnatelj Perković u prodaji znanja odnosno edukacijama vidi veliki financijski potencijal jer je Pomorska škola pod okriljem države, te samim time ima predispozicije koje privatna učilišta u startu nemaju osigurana – prostor, opremu i stručno osoblje. “Naš cilj je prvenstveno dovesti učenike do mature spremne i pune znanja, a ostatak vremena ćemo iskoristiti za naše poslovne aktivnosti.” – ističe Perković.
Poznato je da je Pomorska škola jedini posrednik pri zapošljavanju učenika u Zadarskoj županiji, te da od toga ima značajne prihode. Kako komentirate činjenicu da je to zasmetalo određenim osobama, a da među njima nema niti jednog učenika ni roditelja?
“Aktivnosti posredovanja u zaposlenju nismo mi izmislili. Pratio sam što rade moji kolege u Istri a i drugim dijelovima RH. Prvi posao je došao na ponudu Grada Zadra koji je angažirao male bijele policajce u ljetnim mjesecima i plaćao ih preko učeničkog servisa negdje s kontinenta! Ne znam, Nova Gradiška, Vinkovci… ne mogu se sjetiti. Djeca su čekali mjesecima na plaću! Proučio sam propise i počeli smo, te prve godine zaradili dvije i pol tisuće kuna! U narednim godinama smo uložili velika financijska sredstva da osposobimo ljude za rad u posredovanju, te kupimo potrebne informatičke programe i sklopimo partnerstva s poslodavcima. Razvlačili su me po portalima, nazivali uhljebom … Međutim, ja sam tristo dana u školi, kao i svi ostali djelatnici koji održavaju tzv. „učenički servis“! Tri stotine dana godišnje mi radimo! Tim radom jesmo zaradili milijune, ali pošteno. U javnosti prevladavaju različita mišljenja, a prvi je svakako klasični hrvatski model – misle da si novac nekome ukrao. Drugi je da smo nekoga prevarili, a treći da je novac pao s neba, da ga je Svevišnji prosuo. Posredovanje u zaposlenju je iznimno zahtjevno jer treba pratiti i učenike koji rade i same poslodavce. Stoga ih konstantno analiziramo, radimo na poboljšanju, ali i prihvaćamo sve dobre sugestije. Prihodi su veliki, ali i izdaci.
Pogledajte školu, izgleda kao nova jer se održava i ulaže se u nju. Zgrada stare Tehničke škole se srušila, a mlađa je 50 godina od naše. Neke učenike hranimo, neke oblačimo, nekima plaćamo dom, pomažemo im. Učenici su dobri, ali neki su i na rubu egzistencije, a zna se da su vrata Pomorske škole prva na koja mogu pokucati. Sudjelujemo u svim obrazovnim, sportskim i kulturnim događanjima, te pomažemo škole s manje sredstava. Zadarskoj kardiologiji smo kupili uređaj vrijedan preko osamdeset tisuća kuna! – ponosno nam govori prvi čovjek Pomorske škole. Zadovoljan je jer je akcija Pomorske škole potaknula i druge na pomoć zadarskoj bolnici, te je nedavno skupljeno oko dva milijuna kuna od strane uglednih tvrtki i imućnih pojedinaca. Nastavlja riječima: “Posao posredovanja neće stati. Ja osobno i dio mojih zaposlenika strpljivo trpi jednu frazu ovoga podneblja, a ona glasi NE DAJ BOŽE DA TI KRENE, pa se za svoj uspjeh moramo opravdavati i braniti. Malo ljudi dođe i čestita, no ja sam se s time naučio nositi, iako me i dalje ponekad nervira. Vidjeli ste sada predsjedničke izbore i kandidate u medijima. Svima su bila puna usta demografske obnove. Na demografskoj obnovi moramo svi poraditi, počevši od seksa, pa nadalje. Poslodavac mora, posebno u javnome sektoru, omogućiti demografsku obnovu. Pomorska škola plaća vrtić djeci zaposlenika.
Nema boljeg načina od pokazivanja spremnosti na demografsku obnovu nego potrebnim novčanim sredstvima jer će upravo ta djeca održavati financijski sustav države u budućnosti, ako ih ne bude, nema ni sustava a ni države. Netko je s jednog HR portala napisao da je to debilna ideja! Ne znam zašto nije stavio sebe u situaciju da mu dijete ima plaćen vrtić, pa odmah ima mogućnosti da napravi još jedno! I još ga, dio javnosti, u komentarima podržava! S time se susrećem! Izabran sam od strane istog portala u reprezentaciju hrvatskih uhljeba! Doduše, tek sam jedanaesti. Nakon ovoga intervjua će meni u ured doći tri učenika koja imaju problem, pa roditelji, pa kućni majstor, pa predstavnik brodarske tvrtke, pa serviser opreme … i tako svaki dan.
Naporan je ovo posao! Zato moraš biti opušten. Teško je s ljudima raditi jer jedan dio ljudi uvijek sebe stavljaju na prvo mjesto, rukovodeći ovom školom, osobno zahtijevam da naši korisnici usluga uvijek budu na prvom mjestu. Ponavljam, radimo tristo dana. Dođite u subotu u sedmom mjesecu u školu – primit će vas, obraditi vaše zahtjeve i ispuniti sve obaveze. Neki su me nazivali pogrdnim imenima i tvrdili da sam pokrao djecu! Ima situacija u kojima tvrtke ne plate djeci za rad. Kada se to dogodi, isplatimo djecu iz vlastitih sredstava, a s vlasnicima tvrtki ja ulazim u sukob kao predstavnik posredništva!
Tužim se, sudim, tražim dečke, nekakve razbijače koji se voze u bijesnim automobilima od petsto tisuća ne znam ni ja čega, koji nisu u stanju učeniku isplatiti dvije tisuće kuna zarađene nadnice! S time se ja susrećem! To je taj posao! Borim se za naknade da ne budu manje od dvadeset i pet kuna, tražim poslodavce, uvjeravam ih da će učenici biti odgovorni, dobri, marljivi … I onda dođu takvi koji misle da je u Pomorsku školu Zadar sve palo s neba!” – ljutito, ali i razočarano će Perković.
Što mislite o brodovima bez posade i vidite li ih u skorijoj budućnosti kao aktere međunarodnoga transporta?
“O brodovima bez posade sam čitao, proučavao sam temu. Uključili smo jednoga i našega nastavnika u projekt MMPI čije će se Nacionalno povjerenstvo baviti ovom temom prema zahtjevima IMO-a i na takav način ćemo osigurati trajno praćenje aktivnosti na ovom području iz prve ruke. Mislim da takvi brodovi još neće zaživjeti, iako je posada značajna financijska stavka u poslovanju kompanija. Ne bih želio biti previše tradicionalan, ali imam plovidbeno iskustvo iz doba kad kada nije bilo control room-a, ni upravljanja strojarnicom na mostu, niti ostalih modernih stvari. Tehnologija se razvija, sada je sve digitalno, ali proći će još neko vrijeme dok oni ne zažive a i moguća tranzicija će sigurno biti postepena.”
Smatrate li da Hrvatska treba više ulagati u nautički turizam, ali i samu zaštitu mora, te provesti bolje marketinške kampanje u vidu stavljanja znaka prepoznatljivosti na svoju obalu?
“Stava sam za to da mi iskoristimo resurse za nautički turizam, ali s mjerom. Kada se ide u izgradnju marina i formiranje nautičke flote, mora se znati do kuda ide projekt. Susrećemo se s opterećenjem pojedinih prostora i neadekvatnim radnjama u zaštićenim prostorima. Samo ako budemo imali adekvatno i moderno opremljenu infrastrukturu, te pravne norme koje će ograničiti angažirane resurse, tek onda možemo govoriti o nautičkom turizmu kojemu ćemo mi formirati cijene i to u najvišim kategorijama.” – govori nam Svetko Perković, te kazuje kako je, po njegovom mišljenju, sve što ima veze s turizmom na oštrici noža.
“Jedna bomba ili jedna dojava o bombi, u vremenima dinamičnih migracija ljudi po ovim prostorima, može radikalno naštetiti turizmu. Zato je važno da ostanemo dosljedni pomorstvu kojeg smo malo zapustili. Treba mladima koji su odvažni za pomorstvo i određeni prema dobroj zaradi, omogućiti da plove. Oni se susreću s Filipincima, Indijcima, sada i s Kinezima a i Vijetnamci su postali kao Filipinci!! Ipak, kompanije iz gotovo svih dijelova svijeta žele i dalje, koliko god je to moguće, da časnici budu Europljani, istoga mentalnoga sklopa. Obične radne snage ima gdje vam srce želi. Zato se moramo više nametnuti u tim sektorima, a država treba pomoći škole kao učilišta i promicati pomorska znanja, kao i sva ostala deficitarna zanimanja od velike važnosti za ovu državu.” Do sad se to radi dobro, pouzdano se držimo na Bijeloj listi ali treba znati, da su na tom području, svakodnevni izazovi sve veći i veći.
Perković tvrdi da se mnogi pomorci ponašaju kao kraljevi, ali samo zato što to mogu. Jer su važni faktori u međunarodnoj plovidbi i donose presudne odluke u najtežim trenucima. “Želim ljude kao moj prijatelj koji je Zapovjednik broda: On nazove Glavni ured tvrtke u Londonu i kaže da će skrenuti brodom s rute, što produžuje putovanje stotinama milja zbog mogućeg napada pirata, a čovjek u uredu kompanije ne postavlja nikakva pitanja, već vjeruje našem čovjeku i odobrava sve njegove odluke. Želim ljude koji će se spremni čak i posvađati s nepravednom inspekcijom, želim sposobne, jake i najbolje i tom smjeru profiliramo školu i program! Međutim, kada pomorac investira u apartman – mi smo gotovi. Niti je dobar kao turistički djelatnik jer nema s tim iskustva, niti ga više ima na moru. To je ta asinkronizacija. Ljudi s velikim primanjima i kreditima naprave hotel od šale. Jedini problem je što on misli da je odmah direktor hotela, a to je skroz drugi posao!” – kaže ravnatelj nezadovoljan odlukama pomoraca koji su se prebacili u turistički sektor. Možda bi pametniji pristup bio investiranje u pomorstvo, brodarstvo a onda po to liniji prema turizmu…Ali to je ipak osobna procjena i odluka svakog pojedinca.
“Volim ljude, ne bavim se politikom, nisam u nikakvoj partiji, sa svojim ljudima sam prezadovoljan, zadovoljan sam i s osnivačima jer su dozvolili jedan određeni stupanj autonomije samoj školi. Imam i podršku ministarstava, Ministarstva obrazovanja i Ministarstva mora. Teže je s Ministarstvom mora jer na pomorske škole stavljeno težište obrazovanja za međunarodno tržište rada. Dobar sam sa svima, zna se ponekad izustiti poneka psovka, ovo je ipak Dalmacija, ali nisu mi zamjerili! Bar do sada!” – kroz smijeh zaključuje Svetko.
Na hodniku škole susrećemo učenike koji su iznimno zadovoljni svojim profesorima, te ponosni na sve djelatnike škole, a posebno na svoga ravnatelja. Smatraju da je Pomorska škola Zadar najistaknutija u Zadarskoj županiji jer njezini učenici posao nalaze u najkraćem mogućem roku. Ne skrivaju oduševljenje što Pomorska škola pomaže svima, te iskazuju svoje suosjećanje spram onih koji nemaju takve uvjete nastave. Svoga ravnatelja vide kao izuzetno sposobnog i čestitog čovjeka koji je omogućio mnogima ono što sami sebi nisu mogli omogućiti. Vode se vizijama duboko usađenima u svijest od strane svojih mentora, te se ne boje jeftine radne snage jer znaju da su među najkvalitetnijim kadrom u Europi i svijetu. Na spomen povijest SVETKO PERKOVIĆ – POMORAC, PROSVJETAR, VIZIONAR
Kako je Pomorskoj školi Zadar uspjelo ono što drugima nije?
