Tko je žena? Definicija je mnogo, ali dvije su prisutne već tisućama godina. Žena je izvor života i žena je simbol ljepote. Sve drugo se mijenjalo. Od pozicija u društvu, načina ophođenja, statusa u hijerarhiji plemstva, preko radne iskoristivosti i sloboda građanskoga tipa, no promišljanje o životu i ljepoti neizbrisivo je. Žene su moćne, žene su predivne, žene su nepredvidive, zbog žena su se vodili ratova, za žene se ginulo. Što je to tako čarobno skrojeno u kreaciji prirode ženskoga oblika? Odgovor će ostati individualna istina svakoga pojedinca, a možda je najveća laž da žene donose nesreću brodovima. Vrli dokaz tome su zapisi iz američkih plovidbenih dnevnika od sredine do kraja devetnaestoga stoljeća koji govore o ženama i kćerima pomorskih kapetana koje su bile zamjena za neodgovorne i neprofesionalne muške časnike u plovidbi Pacifikom. Razlog tomu jest taj da su nekada davno samo žene i kćeri pomorskih kapetana mogle učiti o navigaciji i plovidbi. Međunarodna Pomorska Organizacija je tomu odlučila stati na kraj prije više od trideset godina uvođenjem programa Women in Maritime. Od tadašnjeg trena pa do danas, tisuće žena se zaposlilo u brodarskim kompanijama, kako na kopnu, tako i na moru, a zanimljiv je podatak da iz godine u godinu interes žena za pomorskim fakultetima biva sve veći, te da je 2019. godine diplomiralo preko tisuću žena na sveučilištima pod okriljem IMO-a, a jedan mali postotak otpada i na hrvatska sveučilišta koja svake godine iznjedre određenu brojku inženjerki nautike i brodskoga strojarstva.
Danas je Dan žena, osmi ožujak u narodu prepoznatljiv i prihvaćen kao „osmi mart”. Mnoge žene diljem svijeta će danas dobiti buket cvijeća, biti izvedene na romantične večere ili pak uživati u šetnji prirodom vodeći se za ruku s muškarcem svojega života. Neke žene tu čast danas neće imati ili ju nisu imale na prošli Dan žena. Ne zato što su slobodne, razvedene ili nezainteresirane za komercijalne blagdane, već zato što su njihovi muževi na moru. Miljama daleko od svoga doma, svoje obitelji i svojih prijatelja. Dijele gotovo istu sudbinu vezanu za Osmi mart kao naše časnice i mornarke koje su odvojene od svojih najmilijih. One će danas otići do mora, prošetati obalom i znati da ih netko tamo daleko voli, cijeni i poštuje. Gledajući ka pučini one će biti svjesne da jedan dio njihova srca nedostaje jer ga valjaju visoki valovi na nepreglednome oceanu, da i on jedva čeka da se vrati i kako sanja o bezbrižnom životu na kopnu. Te iste žene, ukoliko imaju djecu, nisu samo majke, one su i očevi. One su i ljubav i sprega. I nadahnuće i ukor. I pohvala i pokuda. I nježno rame i ono oštro, vrlo važno „Ne!”. One su žene pomoraca.
Žene pomoraca vode jedan specifičan život. Još im teže biva kada im i sinovi odu na taj beskrajan ocean. Očevim stopama stupajući po modroj lokvi i prelazeći valove emocija. Što li tek bude kada se kćer odluči za pomorski poziv? Još teže, zabrinutije, bolnije. Ali more zove. Ta ogromna nakupina slane vode kao da ima dušu i već stoljećima ljudi odlaze s njihovog prirodnog staništa, kopna, na ocean. Traže bolji život, nove prilike i svjetliju budućnost. Kako je živjeti kao žena koja ima pomorca, reći će vam sljedeće ispovijesti:
DATUMI
„Deset godina sam žena pomorca i imam osjećaj da ga već deset godina čekam. Dani, pa godine… Sve se svodi na datume kada odlazi i kada dolazi. Kad odlazi kao da odnosi komad mene… i tako svaki put. Dani kada dolazi nazad su nama najljepši dani u godini. S jedne strane jest ta težina kada ga nema, u svemu, u svakoj odluci oko djece gdje sam sama, ali na drugoj strani je taj naš zajednički cilj. Obitelj, djeca, dom… To je ono što mi daje snagu. I kada se podvuče crta, teško je, ali sve je dobro dok smo svi zdravi.”
– supruga i majka Katarina
I MAMA I TATA
„Lako njoj, ona je žena pomorca, nikad ga nema kući, radi što je volja, vozi Mercedes i troši do mile volje, ne mora raditi, ali radi da joj ne bude dosadno. No dobro, svi znamo kako se i koliko novac troši i baš svi ti što govore ne znaju da pomorac nema plaću kada je doma i da sam plaća sve troškove za mirovinsko, zdravstveno, brevete i ostalo. Žena pomorca je zapravo samohrana majka, kao ja sa troje djece. Svaka temperatura, hospitalizacija, škola, predstave, roditeljski, informacije, kontrole, izazovi, novosti i sve ostalo, od treninga do spize. Sve druge žene mogu barem jedan put tjedno zalupiti vratima i ostaviti svome mužu djecu, pa bar na pola sata biti same. Ja ne mogu. Svoju djecu vodim sa sobom kod kozmetičara, kod ginekologa, s prijateljicama na kavu… jer svi koji se nude baš tad nisu tu (kroz smijeh). Žena pomorca vodi brigu o automobilu, o septičkoj jami, o režijama, o svim kućanskim poslovima, a i oko kuće, ako živi u kući, ima posla. Ne smije biti tužna, ni umorna, a ne daj Bože bolesna. Rekao bi moj muž – Jadan ja ako tebi što bude! Božić, Nova Godina, Uskrs, svi rođendani, a i sprovodi… sve sama… a tko bi drugi? Primjerice moja kćer Vanja ima osam godina, a tata joj nikada nije bio na rođendanu. S njom i svima nama proveo je svega dva Božića u deset godina navigacije! Najčešće zove da nešto čestita, pa još pukne internetska veza! Ili kad ima veze, vrijeme se ne poklapa. Ili spavaju djeca ili on. Tako da pored sve tehnologije i modernih čuda, niti se vidimo, a niti se čujemo. Fotografiraš sve, pošalješ mu… ponekad ni ne pogleda jer bude toliko umoran ili nervozan da zaboravi da je dobio fotografije… Eh, zaboravila sam! Sve porode je bio tu… baš čudno! Kako? Lako! Bio je dva ugovora od jednom na brodu da bi dva mjeseca bio kući kada se djeca budu rađala… i eto tako to ide. Baš nedavno kad je bilo Valentinovo.. pa rođendan.. a ti se misliš kako bi djeca bila sretna da vide da se njihov tata sjetio mami i njima poslati cvijeće, pa onako, kao budala ideš u cvjećarnu i sama sebi naručiš cvijeće, a prodavačica te čudno gleda!(smijeh). E baš čudno! Blago ženama pomoraca. One su stalno same, svaku večer same legnu i same se bude, pa čak se i same zagrle, no nema veze, lako nama ženama pomoraca jer imamo novac. A što nemamo muža, nema veze. Imamo, kažu neki, sve, a nemamo možda ništa. Same, usamljene, slobodne…. Kako tko na to gleda i tko što želi. Gledaš taj kalendar… moliš se da mu karta dođe ka treba za ići kući, da ne kasni. Sve sama i umorna. Moraš biti sretna i nasmijana za djecu i za njega. Ne možeš biti nesretan ako imaš novac?!?!?! I tako, gledaš predstavu svoje kćeri koja ide na satove ritmike, pa zamoliš susjedu koja radi u školi da ti kćer odveze kući jer ti žuriš na rukometnu utakmicu svojega sina koja je njemu najbitnija u životu. I onda raščupana i u štiklama sjediš na tribinama s osamdeset muškaraca, jedina žena. Raščupana ludača razmazane šminke navija za svojega sina… jer mu otac nije tu. I još tu raščupanu ludaču svi čudno gledaju, misleći da je pukla i slučajno zalutala na tribinu punu očeva.”
– supruga i mama Nada
U IŠČEKIVANJU SINA
„Danas se vraća moj sin, pomorac, iz Afrike, odakle treba putovati 24 sata s presjedanjima. Trebao bi sletjeti avionom na Krk oko 11:30 sati. Nazvao me ujutro iz Afrike i rekao da je još na brodu, da se sprema, te da će uskoro krenuti na aerodrom. Potom se javio iz Istanbula. Gledam na sat, sada je podne, a on se obično javi čim avion sleti… ali sada nije. Ne javlja se. Valjda avion kasni. Napeto iščekujem zvuk mobitela, ali vlada tišina. Prolaze minute, sporo kao sati. U meni raste zabrinutost. Da se nije što dogodilo? Da se nije avion srušio? Hodam nervozno po kući, pogledavam na sat… 12:30… i dalje tišina. Zovem ga na mobitel. Isključen je. Bojim se nazvati aerodrom, otvoriti radio, strah me loših vijesti… Panika raste… Već je 14:00, čini mi se da ću poludjeti. Onda zazvoni mobitel! Javlja se on, kaže da je propustio avion u Munchenu, ali da je sletio u Zagreb. Kakvo olakšanje! Sreća! Osjećam se kao da sam dobila glavni zgoditak na lutriji i neusporedivo više od toga! Sjednem da se smirim… Pa kažu: Lako je njemu, plovi, ima novca… A isti ne misle na opasnost na moru, na oluje, na višemjesečnu izolaciju, na odvojenost od obitelji, na zatvoren krug ljudi na brodu s kojima se slaže ili ne, na težak rad od dvanaest sati u stroju, dan-noć… na časničku odgovornost, na duga putovanja avionom, na roditelje, poglavito majku. Majku koja proživljava strašnu strepnju i strah za njegov život. Ima li to sve nabrojeno cijenu? Mislim da nema cijene!”
– majka Ljubinka
Ovo su tek kapljice u moru neispričanih priča osoba ženskoga roda koje danas slave svoj dan. Osmi je ožujak. Slave se postignuća žena. Žene žive, rade, bore se. Početak ovoga stoljeća obilježila su nastojanja za jednakošću spolova. Vječita borba za poravnavanjem vage koja nije u balansu samo ako iščezne ljubav. Borba oko novca, za novac i radi novca. Borba za ljepše sutra. Borba za jutarnji osmijeh. Borba za bolja radna mjesta. U pozadini svega stoji tek ono što je iščezlo. U pozadini stoji ljubav. Vratite ljubav ženama, ona njima pripada. Ništa ne može zamijeniti ženu i baš zato je žena neprocjenjiva. Drage žene, sretan vam vaš dan!
