Čitavu oluju reakcija na društvenim mrežama podigao je francuski znanstvenik Luc Montagnier, dobitnik Nobelove nagrade 2008. godine i vrhunski stručnjak za viruse. On, naime, tvrdi kako je Korona virus nastao u laboratoriju, te je već postojećem virusu dodan dio virusa HIV-a i neki segmenti malarije. Luc Montagnier je na udaru znanstvene zajednice, ali i javnosti, još otkako se usprotivio obaveznome cijepljenju, pa su ga stavili na listu kontroverznih osoba, no udar javnosti kao da je popustio i kao da je puk sve više za teoriju da je netko stvarno proizveo virus koji trenutno hara svijetom. Donedavni teoretičari zavjera su dobili vjetar u leđa, a to nosi i određene posljedice – sve izraženije obrnuto stajalište onih koji misle da je virus prešao s divljih životinja na čovjeka na Wuhanskoj tržnici. Da bi cijela stvar bila zanimljivija, skupina kineskih znanstvenika je 14. veljače, na Dan ljubavi, dokazala da virus nije proizveden od strane čovjeka, no ima li veće ljubavi od one prema državi, naročito kada radite pod lupom vrelog kontrolinga i svaka riječ se važe mnogo preciznije nego li masa oderanih šišmiša na tržnici u Wuhanu? I dok jedni nestašnoga virologa Montagniera pljuju i sasipaju kamenje, drugi ga slave i u njemu vide svoga idejnoga vođu u borbi protiv pandemije. Pandemije koja je navodno zaustavila svijet i srušila ekonomiju koja se nikada neće oporaviti. Zvuči kao loš zaplet u još lošijem romanu futurističkog i ekonomskoga karaktera, s primjesom medicine i sociologije kao majke svih odnosa. Brojke govore nešto drugačiju priču, a iznio ih je, ni manje, ni više, no Međunarodni monetarni fond, otac svih transakcija i neizostavni nadzornik toka dobara.
Prema Međunarodnom monetarnom fondu, ovo će biti najgora godina još od kobnih tridesetih godina prošlog stoljeća, a i znatno gora od krizne 2009. godine. U toj razvikanoj 2009. godini svjetska ekonomija opala je za mizernih 0,1%. U tekućoj godini, situacija je znatno gora. Svjetska ekonomija bi trebala pasti za 3%, no pošto još nije 31. prosinac, ne znamo hoće li to biti točno tri, ili manje, ili više. Sve su to još uvijek procjene. Ekonomiji nitko ne brani ni da padne trideset posto. Jedini faktor o kojemu ona ovisi jest običan puk, kojeg je prividno sve više, no iza kulisa, valja shvatiti da, ga je zapravo sve manje. Što je razlog tomu? Razlog tomu jest što sve veći postotak takozvanog običnog puka ulazi u igru kapitala sa željom da se afirmira na piramidi uspjeha. I sama želja čini čovjeka zarobljenim, pa tako svi oni koji nisu slobodni nemaju taj komfor rizika. Takvi trendovi će se nastaviti sve dok „obični” ne budu u nemogućnosti potaknuti promjene. I sada ih nisu u mogućnosti napraviti, ali još uvijek ih mogu potaći. Da ne bi sve bilo tako crno i da zbog brojke od tri posto ne bi pali u depresiju, Međunarodni monetarni fond plasira i procjene stanja ekonomije svijeta za 2021. godinu. Procjena rasta ekonomije za budućih tristo šezdeset i pet dana, počevši s prvim danom siječnja 2021. jest takva da je očekivan rast od čak 5,8 postotnih poena.
Za tekuću godinu, planirani rast je iznosio 3,3%, pa ćemo ga, izgleda, morati nadomjestiti u budućnosti, no prethodno spomenutih 5,8% izgleda obećavajuće i ulijeva ljepše misli u naše iluzijama opijene umove. Međunarodni monetarni fond, kao i sve fizičke, ali i pravne, osobe ovoga svijeta priželjkuje iz godine u godinu sve veći rast. Tko ima razloga za sreću zbog rasta i kome je on uistinu potreban? Upravo sad, dok čitate ove riječi, svijet raste. U svim sferama. Ona sfera koja jest najkritičnija za održivo upravljanje uz progresijski učinak jest rast svjetske populacije. Svjetska populacija raste mahnito i svi se vesele novim bebama dok te bebe ne odrastu i požele svoj dio kolača. To je jedna gorka istina jer svijet više nije kolijevka dobra i blagostanja, sada je nemilosrdno ekonomsko bojno polje. Od prvoga dana 2020. godine do danas, svijet je zabilježio priraštaj od 25 000 000 ljudi. Trenutno je populacija svijeta nešto manja od 7,8 milijardi osoba, a do ljetnoga solsticija će ta brojka vrlo vjerojatno biti postignuta. Postavlja se pitanje kuda i kako s tim ljudima. Naravno, ne postavlja se svim pojedincima, pa čak niti državama, već isključivo maloj skupini pojedinaca i najrazvijenijim zemljama svijeta iz kojih ti pojedinci potiču. Što ćemo napraviti s tolikim brojem ljudi, dok svijet kroči prema automatizaciji?
Ovo jest mala prekretnica svijeta, odnosno slikovitije rečeno, riječ je o jednom oštrom skretanju koje je relativno neprimjetno zbog duljine zavoja. Svijet se mora prestrojiti iz radničkog modela na inovativni. Kako to točno postići? Točno ovako – Svijet raste, ekonomija raste paralelno. S takvim događanjima imate akumulaciju bogatstva na strani vjerovnika ili što bi narod rekao „Para ide na paru!”, a onda, što bi rekli vjerovnici – „Neka novac radi za nas!”. Pošto se već dosta velika količina akumulirala u rukama pojedinaca koji kontroliraju tok kapitala, a nisu socijalno osviješteni da bi preksutra donirali tisuću tisuća za nekoga koga nema, države, kao budući glavni elementi kontrole, preuzimaju stvari u svoje ruke.
Potpuna kontrola protoka novca moguća je jedino ako je on digitalan. Da bi sav digitalni novac bio legalan, on mora biti i čist unutar pravnih okvira država. Kada bi se digitalizacija novca provela u upravo ovome trenutku, mnogi bi izgubili velike količine novca čuvane „u čarapama”. Da bi se te pamučne štedionice zvane „čarape” ispraznile, nužno je djelovati represijski na sve one koji stvaraju novac s mogućnošću prevare države, a takvih je na milijune. Pogledajmo matricu po kojoj države djeluju.
Države zbog pandemije zatvaraju vrata svojih obrta. Tijekom izvanrednoga stanja uplaćuju novčanu pomoć radnicima, dok obrtima, odnosno poslodavcima daju tek odgode naplate u većini slučajeva, ili u nekim slučajevima otpis. No takvi paušalni izdaci nisu cilj fiskalne politike. Fiskalna politika mora sav tok novca staviti pod kontrolu kako bi oporezivanje bilo kompletnije i uspješnije, a sukladno tome se povećava i obujam sredstava dostupnih za javne rashode. Da bi sve države postale socijalno pravedne s obzirom na svoje mogućnosti, takav tip novca je nužan. Digitalni novac ne služi da se narod ne bi zarazio Korona virusom, već da „virus dugih prstiju” ne bi zarazio one upitnoga morala. Stoga je pandemija ovoga tipa fenomenalan paravan za uvođenje reda u fiskalnu i monetarnu politiku, bez obzira na to je li virus nastao slučajno ili je uzgojen u laboratoriju. Potpuno je nebitno. Ovo je jedinstvena prilika da se stavi kontrola nad tok novca, a novac u modernom svijetu znači moć. To nije moć samo da bi netko kupio luksuznu limuzinu i apartman s pogledom na more, već će ta moć biti preusmjerena na sve sfere ljudskih potreba, pa se tako neće na pregled liječnika specijalista čekati četiri godine, nego godinu i pol, figurativno rečeno. Zato će političke partije koje budu za vrijeme ove povijesne promjene na vlasti uspjeti egzistirati sve do ukidanja političkih partija i stavljanja naglaska na pojedince. Stranke koje su na vlasti diljem svijeta, izuzev komunističkih, potiču stvaranje vlastitoga dobra kako bi svaki pojedinac bio svojevrsni poslodavac. Kao takav, on ne ovisi direktno o državnom novcu, već uplaćuje državi prinose, a ona mu zauzvrat pruža sigurnost, dok zaposlenici nemaju mogućnost „virusa dugih prstiju”, a čak će se i napojnice moći provesti kroz sustav kontrole. Zato ova pandemija nije pljuska svijetu, niti nikakva opomena, niti će svijet biti vraćen unatrag. Svijet će, praktički, procvasti ako se uvede digitalni novac. Bolest COVID19 nije najbolji mogući mehanizam u idealnim uvjetima, ali s obzirom na stanje ljudskoga uma koji lakše reagira na uskraćenje dobra pod dojmom tuge, zadovoljavajuće je dobar usprkos žrtvama, no one neće sudjelovati u budućnosti svijeta osim u vidu tužnoga sjećanja, ali ipak će imati svoj doprinos promjenama. Zvuči jako bezosjećajno, ali je istina.
Sada se postavlja pitanje kako da novac i dalje sam za sebe, odnosno one koji ga posjeduju, radi. Svi poviše spomenuti, novorođeni, s kojima ne znamo gdje ćemo, te oni koji su već u odmakloj funkciji rasta, bit će primorani iz radništva prijeći u inovativnost. Kako pak to postići? Prva stavka je duhovna obnova, odnosno nastojanje da se nove generacije potakne na razmišljanje i da oni tako zavole obrazovanje koje je druga stavka. Samo najbolje škole i posebno nadareni pojedinci mogu pomicati planine, pa će se tako u njih najviše ulagati na prvoj crti, a na drugoj će biti one škole i oni pojedinci koji su iz ničega napravili nešto. Kada dobijemo gotove produkte, mlade osobe pune znanja, one će imati dvije mogućnosti s istim ciljem, a cilj je da rade za napredak civilizacije, no morat će se opredijeliti žele li to činiti kroz državna tijela uz mnogo manje prihode od onih koja bi bila ostvarena kroz privatna poduzeća. Većina će se odlučiti za privatna poduzeća i trebat će početni kapital kojega će im dati oni isti vjerovnici koji ih daju i danas. Tako će krug još jednom biti zatvoren, ali mnogo ljepše i istančanije. U toj borbi za boljitkom, neki će i pasti niz litice uspjeha, ali vjerovnici će biti osigurani hipotekarnim aneksima, dok će, ako se podvizi nadobudnih isplate, biti nagrađeni njihovim uspjehom. U oba slučaja vjerovnici pobjeđuju.
Pomorci apsolutno ne trebaju brinuti za aspekt potražnje prijevoza roba vodenim putevima, ali trebaju brinuti o tome tko će i kako prevoziti. Vrijeme koje je pred nama donosi relativno male gubitke koji će rezultirati velikim dobicima u globalu. Važno je spoznati da je Korona virus za nas ono što nam je netko drugi rekao da jest. Pošto većina ljudi nisu vrhovni znanstveni kadar svijeta s područja medicine i mikrobiologije, mogu samo vjerovati onome što im je rečeno. Tu se, kao i u mnogim drugim pitanjima, postavlja pitanje vjere. To pitanje bit će sve teže odgonetnuti jer će isprepletanje karijere, apetita za uspjehom i indiferentnosti ka drugima biti sve jače u vremenima koja dolaze. Baš zato ova kriza nije nešto što će promijeniti svijet u duhovnom smislu kako tvrde mnogi. Ova kriza neće otvoriti naše duhovne oči. Ova kriza je odskočna daska za državnu intervenciju na nemogućnost dijeljenja s drugim. Država je izvrstan regulator onoga što čovjek nije sam u stanju regulirati. Zato su kazneni zakoni iz dana u dan sve deblje knjige koje sprječavaju čovjeka da postane zvijer, a države vrhunac čovjekove proizvodnje.
Kada se obuhvati sve rečeno, da se zaključiti da je Korona virus u prvom načelu koje čovjek shvaća zdravstvena prijetnja, a u svome drugome načelu riječ je o, ili slučajnom, ili namjernom, remetilačkom faktoru nerentabilnih financijskih ponašanja koja su dovela do stvaranja jedne velike brazde u carstvu radničke klase koja dijeli mali broj bogatih ljudi, pretežno obogaćenih bez znanja i rada u kratkome razdoblju, od onih koji se ne umiju ponašati nerentabilno zbog vlastitih moralnih načela ili intelektualne nesposobnosti za otuđenjem vlasništva drugih osoba ili države. Ako se Korona virus suzbije kao zdravstvena prijetnja, države će morati naći novi način da suzbiju crne tokove novca, a ako upliv u profit bude viši od općeprihvaćenoga, povlačit će se drastični potezi s obje strane stola u kojima će netko ostati gladan, a već se da naslutiti i tko.
Dakle, Korona virus, ili bilo koja druga taktilno prenosiva bolest, bit će prisutna dok god se ne isprazne rezerve iz “čarapa”. Oni koji u čarapama nemaju, bit će prisiljeni na posuđivanje od vjerovnika bilo kojega tipa. Vjerovnici su i ovoj, kao i u većini ostalih, u takozvanoj igri s poznatim ishodom, odnosno u svakom slučaju dobivaju. Cilj nije ni da svi prijeđu na digitalni novac urgentno, jer to zahtjeva i određene informacijsko-infrastrukturalne projekte koji bi u izrazito siromašnim zemljama i pojedinim zabačenim ruralnim krajevima bile krajnje neisplative. Cilj je postavljanje kontrolinga u razvijenom i relativno razvijenom dijelu svijeta kako bi se nastavilo vladanje svjetskih sila, afirmiralo potencijalne, te nastavilo egzistiranje bogatih nad siromašnima, no u dijelu stanovništva koji ne spada u super bogate, došlo bi do onoga pravoga smisla kapitalizma, a to je da uspijevaju samo najinovativniji, što će u konačnici potaknuti mnoge na razmišljanje o progresiji, a opet će tek rijetki uspjeti u šahu ekonomije, no oni koji ne uspiju neće kao danas biti nezadovoljni jer će im kontrolom novca biti zajamčena socijalna sigurnost i egzistencijalne ljudske potrebe, baš ono što im u današnjici nedostaje.
