Naša karantena se nastavlja. On je zarobljen daleko od doma, mi smo zarobljeni u čekanju. Svaki dan je duži od prethodnog, vrijeme nam se iskrivilo poput velikog morskog vala. Nije li kruh sa sedam kora upravo dobio i osmu…
Javio mi je nedavno da je na brodu nekolicina zaraženih. Rekao je to s mirnoćom, s nagovještajem nekakve ravnodušnosti, kao da se događa upravo ono što je očekivao da će se dogoditi. Ja sam se zamrznula. Otkucaji su mi se smanjili, umjesto povećali, a crvenilo lica zamijenilo je blijedilo. Oči su mi se smanjile. Pogled mi se zamaglio. Nisam znala što reći. Buljili smo tako jedan u drugoga, osjećajući svašta, ne govoreći ništa, želeći možda najviše samo vrištati „’Ajde pobjegni! ‘Ajde nekako sad pobjegni, pa nam se vrati!“. Suludo infantilno snatrenje. Nema sada bijega, nema sada nikuda.
Zajednički motiv tjedana koji su uslijedili bio je briga, briga i opet briga. I kada su uvjeti „normalni“ briga i strah su uvijek prisutni. Hoće li more biti milosrdno i mirno, hoće li biti dovoljno pribran dok radi, hoće li i kako jesti, hoće li imati lijekove ako se razboli, hoće li, hoće li, hoće li. No sve prođe kada ga pokupim na aeodromu. A sada?! Sada je ugovor završio, a situacija se ne mijenja. Milje između nas se ne mijenjaju. Jedino što traje jest strah i briga. Hoće li, hoće li, hoće li… Bojim se naglas izustiti pitanja, možda će sve ostati samo u mojim mislima.
Izolacija na brodu je možda bi neki rekli stalna i normalna, nije to kao na drugim poslovima, kao u drugim okolnostima rada na kopnu. Na brodu si na neki način uvijek u izolaciji. Ti i nekolicina tebi sličnih (ili pak sasvim različitih), more, dupini i neke rijetke ptice. Ipak, ovakva izolacija, najviše različita upravo po odluci (svjesno odlaziš raditi na brod, biraš to zanimanje; ali primoranu izolaciju ne biraš, ona je nametnuta), izolacija u kojoj si osuđen na uski prostor kabine (ako si iznimne sreće s prozorom), koja je većinom posebne boje i posebnog mirisa, borba je sama po sebi. Borba za sebe. Moj suprug nije sam na brodu, nije sam u ovakvoj situaciji, ali uistinu svaki član posade na bilo kojem brodu u ovome je sam za sebe. Čuju se krikovi, čuju se strahovi, čuju se nijema plakanja, čuje se briga za ukućane koji su miljama daleko, čuje se nemoć koja udara iznutra prekinuta jedino harmoničnim udarcima valova o bok broda. „Pustite me van’!“. Zamišljam sebe kako me netko zatvara u ured poduzeća u kojem sam radila. Zamišljam taj scenarij i na samu pomisao osjećam znoj i trnce, mozak kao da se širi i glava boli jer ga više ne može zadržati unutra. Prijeti eksplozija ili implozija. Koja li je gora. Ne znam. Kažem mu da viče, da plače, da udari nogom o bilo što, da piše, da se snimi dok psuje ili dok izbacuje poruke koje ima za bilo koga. Nudim nekakva provizorna rješenja za koja se nadam da će pomoći da se ne dogodi implozija. Nje se bojim. Da mi ostane dobro. Kažu mi neki nije bit’ pomorac za svakoga. Treba bit jak. Mentalno i fizički. Drugi mi kažu ‘ajde bit’ će para na bacanje kad se vrati. Treći mi kažu bar si nećete dosaditi. Četvrti mi kažu bolje da je tamo, tamo je siguran. Ja sve slušam i pitam se o čemu oni govore. Osjećam se kao da sam izgubila moć rasuđivanja i da ne mogu jasno shvatiti situaciju. O čemu oni to govore?! O čemu oni to pričaju dok sjede pored svojih žena i bojaju im izraste, provjeravaju svojoj djeci domaće zadaće i nose svojim roditeljima lijekove i hranu. O čemu oni govore, dok svaku večer liježu pored svojih partnera i rukom im odnose brige oko nepoznanice slijedećeg jutra. Oni govore o snazi?! Oni govore o novcu?! Oni govore o ljubavi?! Oni govore o opasnostima?! Maske su stavili svi, ali čim su ih stavili kao da su pale. Ili tek sada dobro vidimo. Prava i jedina opasnost krije se u neljudskosti, u gubljenju onog osnovnog svojstva koje nas čini ljudima – empatije. Najveća prijetnja nisu virusi oko nas, nego oni u nama, oni koji nas čine hladnima i otpornima na drugog čovjeka. Tu leži najveća opasnost naše civilizacije.
Sada je sasvim jasno da će ovo „stanje“ potrajati. Da će on morati ostati tamo gdje je tko zna koliko i da ćemo Mulac i ja morati ostati pribrani i jaki dok to sve traje. Iako su strah i nemoć nametnuti odgovori na svakodnevna pitanja „Koliko će ovo trajati? Tko će se razboljeti? Kako i kada ćemo opet biti skupa?“ uzmaka nema, a predaja nije opcija. Sada svi kolektivno trebamo jakost kao injekciju ravno u prsa.
Poslala sam mu rečenice velikog Franka Herberta kao molitvu, a sada je šaljem svima nama kao pozdrav i želju za zajedništvom koji je oslobođen straha i neljudskosti:
„Ne smijem se bojati. Strah je ubojica razuma. Strah je mala smrt koja donosi potpuno uništenje. Spremno ću se suočiti sa strahom. Dopustit ću mu da prođe preko mene i kroz mene. A kad bude minuo, usmjerit ću svoje unutrašnje oko i pogledati tragove koje je ostavio. Ali ondje kamo je strah prostrujao neće ostati ništa. Preostat ću samo ja.“
(ulomak iz romana „Dina“)
