Prije nedugo vremena, bili smo svjedoci jednoga čina nad kojim su se mnogi zgražali, a jedan dio ga je i podržao. Nakon poistovjećenja s osuđenima, dio zgroženih je promijenio mišljenje, da bi nakon poistovjećenja s oštećenom stranom opet promijenio mišljenje i vratio se prvotnom stajalištu. Dio koji je podržao čin ostao je pri svome mišljenju izričito čvrsto i nije odstupao, što bi se reklo, niti milimetra. Takve su reakcije bile na društvenim mrežama i ledinama digitalnih kodova interneta, a radi se o činu zbacivanja dvoje slijepih putnika u dobi od dvadeset i trideset navršenih godina života s palube broda MV Top Grace. Na kraju se ispostavilo da se ipak radilo o prikladnom spuštanju dvojice nestašnih državljana Tanzanije niz bok broda uz improviziranu splav s ponešto hrane i vode, te prslucima za spašavanje, a na svega jednu i pol nautičku milju od obale. Brod MV Top Grace plovio je iz luke Durban prema svome odredištu, Richards Bay-u, u minimalnim granicama udaljenosti od obalne linije kako bi dvojicu slijepih putnika spustio u more. Njima je trebalo čak tri dana da se dočepaju obale, pa je pitanje kako ih nitko nije uočio i došao ih spasiti. Zapovjednik i posada broda u vlasništvu tvrtke Fairweather Steamship Company, sa sjedištem u Hong Kongu, po privođenju nadležnom odvjetništvu i nakon sklapanja sporazuma o priznavanju krivice, kažnjeni su s nekoliko desetaka tisuća funti, točnije 6950 funti je palo na teret Zapovjednika broda, a na svakoga člana posade po 2175 funti kazne. Tu staje priča o ovome činu koji je zgrozio suosjećajne, a još nanovo razljutio pomorce.
Tko su zapravo slijepi putnici? Postoji više teorija o korijenu naziva, a prvi jest taj što su slijepi putnici zapravo obavljali putovanja bez da za to plate određenu naknadu prijevozniku, odnosno kartu, što je bila, a u većini zemalja i ostala, praksa postupanja s ljudima koji su slijepi i koriste usluge javnoga prijevoza. Druga teorija jest ta da su slijepi putnici nazvani slijepima jer su gotovo uvijek putovali u teretnim ili prtljažnim prostorima gdje je vladao potpuni mrak, pa bi nakon pristajanja izjurili na palubu da se uklope u masu i tada bi ih zaslijepilo sunce kojega nisu vidjeli danima. Treća je, pak, teorija da se naziv u hrvatski jezik uvukao kao šturi prijevod njemačkoga izraza „blind Passagier”, odnosno „blinder Reidender”, što doslovno znači slijepi putnik. Izvorno hrvatska riječ za slijepog putnika je provuklica. Inovativno, kao i uvijek.
Nekada su se slijepi putnici ili provuklice najradije vozili stočnim vagonima, pa iskakali neposredno prije gradova odredišta. Danas su im najdraži brodovi. Široka lepeza izbora skrovišta, naročito pri multimodalnom transportu, slijepim putnicima je doslovno otvorio vrata u svijet. Glavni razlozi iz kojih se određena osoba upušta u takav ilegalan i rizičan pothvat jesu socijalni, kriminalni, avanturistički i psihosomatski poremećaji. Najviše se ističu nezaposlenost, nizak standard i izopćenje bilo kakvog egzistencijalnog načina života u domeni funkcioniranja pojedinca. Nadalje, čest je i bijeg pred zakonom ili sudionikom u kršenju zakona, te ograničenja kretanja u vlastitoj zemlji i politički sukobi. Jedina konvencija koja se pozabavila pitanjem slijepih putnika bila je ona u Bruxellesu davne 1957. godine pod nazivom International Convention Relating To Stowaways, no doduše ta zabava je bila kratka i veoma mlakoga karaktera. Kad u ostatku svijeta ne cvjetaju ruže, onda u Hrvatskoj i sunovrati loše uspijevaju, pa je tako u cijelom nizu državnih zakona, tek u Zakonu o nadzoru državne granice, članak broj 43, stavak 12, spomenut slijepi putnik. Tom je fascinantnom rečenicom zvanom stavak zakona određena novčana kazna u iznosu od tisuće do pet tisuća kuna za djelo izostanka prijave slijepog putnika na plovilu po uplovljavanju u hrvatske vode, uz pojašnjenje u Prilogu VI, točka 3.1.4. Dakle, ni Hrvatska se, kao ni ostatak svijeta, nije previše pozabavila pitanjem provuklica.
Slijepi putnici nisu tek dvoje ljudi više za listi za ručak, oni su problem posade, vlasnika broda, države zastave, države čije državljanstvo posjeduju slijepi putnici i luke odredišta. Slijepi putnik je destruktivan element najsavršenijeg postrojenja na svijetu koje radi dvadeset i četiri sata dnevno, tristo šezdeset i pet dana u godini, a zove se brod. U pojedinim državama, slijepi putnik je kazneno djelo prijevoznika, a ne samoga slijepog putnika, jer se smatra da je svojom nepažnjom i/ili neodgovornošću posada broda dopustila ukrcaj nepoznate osobe na brod prilikom čega moraju biti zaštićena temeljna ljudska prava slijepog putnika. Slijepi putnik kao takav, predstavlja ugrozu velikoga potencijala za plovidbeni pothvat jer ne pripada niti jednom hijerarhijskom ustroju na brodu, te brod od njega nema apsolutno nikakve koristi, već samo fizičku i psihičku štetu. Nadalje, ako se slijepi putnik iskrca u luci, ona ga ne smije iskoristiti za provođenje pravnih normi države državljanstva van okvira pravosudne ovlasti tijela koje je donijelo presudu, već ga mora štiti od takvoga čina, što će reći da ako je netko osuđen za ratni zločin na razini države, ne smije biti vraćen striktno u ruke organa reda, već se kao i svaki legalni stanovnik vraća normalnim putem u državu. Pomalo apsurdno.
Svaki slijepi putnik je indirektno uključen u plovidbeni pothvat, sa ili bez znanja posade broda, no ako se otkrije, on postaje čimbenik remećenja prirodnoga toka događaj, no dobiva i status osobe na brodu ili pak putnika, ako se gleda javno pomorsko pravo, čije odredbe Zapovjednik mora poštovati. Ako Zapovjednik ne dodijeli slijepom putniku status osobe na brodu, slijepi putnik u slučaju bilo kakvoga kaznenoga dijela za kojeg bi inače bio odgovoran, ne može biti odgovoran pred licem zakona, već se u najboljem slučaju može teretiti kao sudionik. Razlog tomu je taj što slijepi putnik bez takvoga statusa pravno ne postoji na brodu. Čim se otkrije, slijepi putnik postaje predmet previranja i kao nepoželjan postaje objekt potencijalnih napada. Zapovjednik nad njim mora provesti zakone koji su propisani u državi zastave koju brod vije, pa dolazi do velikoga problema – Zapovjednici često ne poznaju zakone država zastava pogodnosti, a i ako ih poznaju, oni su često neadekvatni za slučaj slijepog putnika. U slučaju da slijepi putnik prekrši neku ili više odredbi iz Konvencije UN-a o pravu mora, tada slijepi putnik izravno odgovara međunarodnom tužilaštvu bez uplitanja države zastave, države državljanstva i države luke odredišta. Još jedan problem koji je neizostavan dio ovoga kompliciranog transportno-pravnog problema jest da slijepi putnici gotovo uvijek izigravaju žrtve, a tužilaštva pod pritiskom lobija za promicanje ljudskih prava popuštaju, te se ne dogodi apsolutno ništa po pitanju pružanja pravnog lijeka.
Ovakvi čudni naputci i nedefinirani zakoni u doba velikih kriza i vremenu migracija svakoga tipa, predstavljaju kamen spoticanja u pomorskom prometu. Države kao da i same zatvaraju oči i prave se slijepe po pitanju slijepih putnika, a Zapovjednici i posade broda su praktički nemoćni poduzeti bilo kakve radnje osim skrbiti o nepoznatoj osobi za vrijeme plovidbenog pothvata. Takav način ophođenja i regulacijska nemoć posade nad vanjskim, stranim čimbenikom, stavljaju pomorce u šah-mat poziciju pred ljudima koji narušavaju sigurnost njihova radnoga mjesta, obavljanje rutinskih zadataka i uklanjaju aspekt intime iz, i tako, kompleksnog života na moru. Brod nije samo skupina zavarenih limova da vijkom ili, u puku poznatim, propelerom, brod je sofisticirani tehnički i elektronički sustav koji zahtjeva maksimalnu pozornosti i skoncentriranost posade na obavljanje radnih zadataka u svakoj sekundi života na moru. Zato je pitanje slijepih putnika među glavnim pitanjima koje čeka na rješavanje, no na tom rješavanju se ne radi gotovo apsolutno ništa, pa će slijepi putnici, izgleda, i dalje ostati objekt prepirki između vrelih zagovaratelja ljudskih prava i onih kojima su upravo ta prava narušena pojavom baš njih – slijepih putnika.
