Do prije nekoliko mjeseci, kruzeri su bili simbol brodogradnje i turizma, a danas ih mnogi vide kao plutajuće zatvore u tropskim morima. Stotine hrvatskih pomoraca su zajedno sa svojim kolegama zarobljeni na brodovima za kružna putovanja, ali ovaj put bez putnika, bez odredišta, većina bez posla, a neki i bez plaće. Što se zapravo događa i može li itko spasiti hrvatske pomorce koji su bez ikakve pravne osnove, praktički, u zatvoru?
Sve je počelo prije nešto više od dva mjeseca kada je potvrđena prva zaraza većeg broja putnika i posade na jednom od brodova za kružna putovanja. S tim događajem, oni postaju „crno pače“ pomorske industrije, ali i turista. Nitko ih ne želi i nikome ne trebaju. Usprkos činjenici da su putnici otišli s gotovo svih brodova prije dva ili više tjedana, te da su samim time ostavili posade brodova u svojevrsnoj izolaciji koja također traje preko preporučenih četrnaest dana, postavlja se pitanje zašto ti pomorci ne mogu, baš kao i putnici, napustiti brod, te zašto se ti brodovi ne mogu privezati u luci ako nemaju ama baš nikakvih simptoma zaraze.
Međunarodne organizacije i dalje drže zatvorene oči dok su stotine zdravih pomoraca stavljeni u prisilnu izolaciju, bez ikakvih prava na normalan život. Prisiljeni su biti na svome radnome mjestu, a posla zapravo ima samo za tehnički operativni kadar, dok je bijelo osoblje na usluzi isključivo svojim kolegama. Uz činjenicu da su ti pomorci zdravi, te da su svoju karantenu (u biti) odradili na brodovima na kojima su mjere prevencije i zaštite bile stotinu puta rigoroznije nego li na kopnu, a s obzirom na istek ugovorne obveze prema poslodavcu, problematika jasno vodi u kršenje konvencija o osnovnim ljudskim pravima, odnosno o čovjekovu pravu na slobodu.
To osnovno ljudsko pravo, kako stoji u Deklaraciji UN-a, ovim nepotrebnim zadržavanjem zdravih osoba na brodu, nakon isteka ugovorne obveze i naprotiv njihove volje je uskraćeno, te bi se kao takvo u ovoj situaciji trebalo tretirati kao kazneno djelo. S pitanjima pravne nedosljednosti se, izgleda, ne bavi nitko. To bi bilo donekle razumljivo za zemlje koje nemaju svoje državljane među članovima posade, ali da Hrvatska, kao jedna pomorska zemlja duge tradicije, ne čini ništa konkretno u vezi povrata svojih nekoliko stotina stanovnika u njihovu matičnu državu je krajnje nedopustivo.
Oči mnogih su uprte u nadolazeće parlamentarne izbore, pa se tako rijetko tko uspijeva i sjetiti pomoraca koji su prisilno zadržani na plovilima miljama daleko od svojega doma. Tako je ovaj ekonomski problem prešao u medicinski, no ne u vidu pozitivnoga rezultata na testiranju na bolest Covid19, već kroz psihičku komponentu. Biti zdrav, a morati izdržavati izolaciju je ravno odsluživanju zatvorske kazne za djelo koje osoba nije počinila. Ovakva nepravda ima izrazito loš utjecaj na psihu čovjeka, te mnogi iz razumskog prelaze u instinktivno djelovanje. Tako smo svjedoci i nekoliko smrtnih slučajeva, te niza protesta u svrhu puštanja s brodova. Posade su vidno nezadovoljne, te bi se, ako potraje ova neopravdana blokada zdravstveno ispravnih, mogle dogoditi situacije u suprotnosti s naređenjima i preporukama.
Hrvatska ministarstva nadležna za rad, vanjsku politiku, te pomorstvo još uvijek ne iznose svoja stajališta o ovakvim zbivanjima. Hrvatski pomorci za sada još uvijek bezuspješno traže pomoć jer izgleda da ih se jedino ne zaboravlja kada je potrebno uplatiti doprinose. Osim šturih političkih manevriranja, Republika Hrvatska zapravo i nema adekvatan način da bi prevezla svoje ljude s drugoga kraja svijeta. Hrvatska avionska kompanija ne pruža usluge prekooceanskih letova niti Hrvatska ima adekvatnu mornaricu za prijeći ocean. Hrvatski pomorci zapravo jedino trebaju doći do zračne luke, od kuda bi se uputili prema svojim odredištima, te je to njihova jedina opcija. Sve ovo nije problem od jučer, to je samo rezultat labavih politika koje sežu duboko u hrvatsku prošlost.
Da lošoj situaciji ne bi dopustili da se ponovi, moramo razumijevati njenu suštinu, a suština ove situacije jest da Hrvatska uporno svoju moć temelji na tuđoj moći, pa tako i u pomorstvu. Hrvatski pomorci većinom plove na stranim kompanijama i njihove obitelji ovise o stranom novcu, a dio hrvatskog proračuna ovisi o pomorcima. U tom klupku uzročno-posljedičnih veza, može se jedino zaključiti da je tržište kapitala vrlo surov teren, ali vrlo liberalan. To znači da svatko ima pravo misliti što želi, pa i ako je u krivu. Hrvatska je do sada bila stotinu puta u krivu, a reakcija u sljedećih nekoliko dana na situaciju s prosvjedom pomoraca na kruzeru, diplomatske poruke i nastup hrvatskih predstavnika u međunarodnim pomorskim institucijama pokazat će hoće li Hrvatska i sto prvi put pogriješiti, te jesu li joj hrvatski pomorci spremni sto i prvi put oprostiti.
