Činilo se da se situacija smiruje. Kompanija je javljala da intenzivno radi na organizaciji smjena i da se uskoro očekuju sve veća otvaranja zračnih luka i samim time veće mogućnosti putovanja. Ostajalo je i tada mnogo pitanja oko svega ostalog – dozvole, vize, pregledi, karantene i sl, ali nekako se išlo prema razrješenju ove muke zvane „Kada ću doma!?“. I onda se desilo ono čega smo se bojali, iako to nismo spominjali da ne bi poremetili pozitivan tijek razvoja događaja (koji zapravo i nije postojao, samo isprazna bacanja riječi naprijed nazad).
U državi koja je još nedavno zahtijevala za pomorce 14 dnevnu karantenu, testove na COVID i slično, pustila je bez testiranja velebni sportski događaj koji je okupio stotine ljudi. I COVID se pojavio, zajedno s apsurdnom nužnošću da se jedan takav događaj uopće održi. Mnogi su se javili epidemiolozima, mnogi su se povukli u izolaciju; mnogi, ali ne i svi. Neki šute da su uopće tamo bili i bez ikakvih mjera i straha i dalje šeću i grle i ljube sve one koje susretnu i kojima se toliko obraduju. I sada takvi, koji se hvale laganim i neopterećenim pristupom epidemiji, koji se hvale ležernošću i nekakvom čak nebrigom oko cijele te pompe (koju pritom uopće ne shvaćaju) hodaju u istom dućanu (banci, ambulanti..) kao i ja. Guraju mi se za vrat, ne nose masku (jer oni su pre-cool za maske i slične gluposti), ne dezinficiraju ruke kada ulaze, niti kada izlaze (jer oni se ne boje, oni su ležerni, oni ne vjeruju, njih nije briga). Radi takvih nemarnosti, potpomognute generalnim nemarnostima država, kojima su profit (čitaj turisti) ispred dobrobiti vlastitih građana, neke države ponovno razmišljaju o zatvaranjima granica i inim restrikcijama. Radi svih njih zajedno, pomorci, među kojima i moj suprug, ne mogu i dalje kući.
Moja apolitičnost mi ne dozvoljava da zagađujem pisanje politikom, ali ne mogu odvojiti ovaj problem smjena pomoraca od država. Nije li problem cijelo vrijeme upravo u (i na) državama (birokratskim usporenim i nehumanim sustavima upravljanja i vladanja) – u njihovim odlukama, odnosno, nedonošenju ili implementiranju odluka koje bi mogle u vrlo jednostavnom tijeku riješiti probleme smjena pomoraca. A tko čini te države?! Ne čine li ljudi države – ne počiva li birokracija upravo na samom birokratu. Građani, moji susjedi. Da, isti ljudi koji ne nose maske, isti ljudi koji ne mare za pranje ruku, isti ljudi koji misle da se pisanjem o pomorcima želi dobiti (po njima nezavrijeđeno i nesuvislo) suosjećanje (traži se rješenje, a ne suosjećanje, iako ni ono nije na odmet), isti ljudi koji se naslađuju tuđim situacijama držeći sebe nadmoćnim u dobro donesenim odlukama, isti ljudi koji se isto tako sutra neće libiti posuđivati od istih onih kojima su se cijelo vrijeme smijali „Neka im, što se sada bune, puni su love“, isti ljudi kojima se ne žuri riješiti ništa, osim ako im ne gori pod vlastitim nogama, isti ljudi koji s dubokim uvjerenjem ponavljaju parole kojima su nadojeni godinama, bez da propitkuju njihovo značenje i/ili korist, isti ljudi koji su vječno nezadovoljni, ali nikada ne dovoljno da se pobune ili da nešto promijene. Dokle god ljudi koji čine države razmišljaju tako, dokle god rješavaju probleme sa sporošću i nemarom umrtvljenog i nezainteresiranog birokrata, situacija nikako neće biti bolja, bit će samo gora. Ovo je trenutak kada je zaista veoma teško reći da su li svi ovi pomorci koji ne mogu nikuda s broda na doborovoljnom ili na prisilnom radu. Ne mogu se iskrcati, ne mogu plivati, ne mogu poletjeti. Izgleda da jedino mogu trpjeti. Pitam se koliko? Mnogi mi kažu, kao u šali, kako bi se trebalo „otet“ brod i onda ga dovest gdje treba ili kako bi trebalo probušit rupu i neka brod tone, a pomorci do obale. I oblije me znoj kada se zamislim da sam na njihovom mjestu. Sigurno bih i sama imala takve suludo smiješne pomisli, nakon kojih sigurno ide ona jadna i bijedna svjesnost apsolutne nemoći. Jedina konstanta, nemoć. I ne mogu se ni smijati, ne mogu ni plakati, ne mogu skoro pa ni pričati – jer kao sve je dobro. Svi smo zdravi, svi smo dobro. Radi se, prima se plaća. Vrijeme prolazi. Jednom će doći. Ali nije dobro i nitko od nas više nije dobro. Nismo niti blizu dobroga. I nije vrijedno nikome objašnjavati, jer nitko ionako nikoga više ne razumije. Pa, na koncu ljeto je. Vrijeme je godišnjih odmora, vrijeme je ljetnih kampova, vrijeme je šetanja po gradu i lizanja sladoleda. A oni?! Oni plutaju bez da su mjesecima dotaknuli kopno. Konstantno valjanje, trešnja, gibanje broda na manjim ili većim valovima. More, koje je izgubilo svaku romantičnu konotaciju, sada samo prijeti. Sada samo nudi bespomoćnost u svom sjaju. Oni mjesecima nisu prošetali po tvrdome. Nisu popili kavu na nekom njihovom mjestu. Nisu prošetali s klincima. Nisu popili pivo u sumraku nekog mirnog dana. Nisu kupili sebi nijednu stvar koju vole ili koja im je nužna. Na koju su navikli. Nema luke. Nema ničega. Samo trzanje metala, zujanje nevidljive struje i lepet krila ptica koje ih prate.
Da, plovilo se od davnina. Plovilo se dugo. Ali, na koncu svakog putovanja stajalo je kopno, a s njim i život. Ova pandemija prisilila je mnoge od njih da se suoče sa sasvim novom dimenzijom plovidbe, sa rokom trajanja koji je nehuman i nerealan. Nije u redu da ljudi svugdje po svijetu žive (koliko toliko) normalan život (bez obzira na pandemiju), a da je pomorcima oduzet. Kojim pravom? Ili je rješenje u potpunoj obustavi pomorskog prometa – možda bi svi oni koji bez maske i dezinficijensa stavljaju u košaru baš tu zubnu pastu i baš te cipele i baš tu košulju zastali tek kada bi bez njih ostali. Možda bi onda promislili o onima koji rade kako bi oni i dalje ležerno šetali i kupovali baš ono što žele. Humanizam je možda pojam koji je u ovoj pandemiji najviše stradao, a gordijski čvor koji su birokracije svijeta svezale teško da će se skoro rasplesti. Situacija sa smjenama pomoraca, proslavljena njihovim nedavnim danom, pretvorila se u problem najvećeg stupnja. Radi se o humanitarnoj krizi koja zahtjeva hitno rješavanje, od strane svih država. Da li je civilizacija spremna ili je sasvim poražena?!
