Zaljevske države ubrzano grade alternativne energetske koridore kako bi smanjile ovisnost o Hormuškom tjesnacu i zaštitile globalne tokove nafte
Uvod
Hormuški tjesnac, koji se proteže između Irana i Omana, predstavlja jedan od najstrateškijih pomorskih prolaza na svijetu. Njegova širina iznosi svega 33 do 55 km, a dvije jednosmjerne plovne trake (svaka široka oko 3 km) nose između 20 i 21 milijun barela nafte dnevno, što odgovara otprilike 20–21% ukupne globalne potrošnje nafte i gotovo 30% svjetske morske trgovine naftom (U.S. Energy Information Administration [EIA], 2023). Osim sirove nafte, kroz tjesnac prolazi i znatan udio ukapljenog prirodnog plina (LNG) – procjenjuje se da 25–30% globalnog LNG-a prolazi ovim putem. Ranjivost tjesnaca postala je naglašeno strateška tema posebice nakon Islamske revolucije 1979. godine, sukoba u Zaljevskom ratu 1991. godine, te regionalnih napetosti u 21. stoljeću.
Ovaj esej analizira alternativne rute za zaobilaženje Hormuškog tjesnaca, s posebnim osvrtom na infrastrukturne kapacitete, sigurnosne aspekte, ključne luke te regionalne i geopolitičke implikacije svake od trasa.
Glavni alternativni pravci
UAE: Cjevovod Abu Dhabi–Fujairah (ADCOP i planirani drugi cjevovod)
Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) posjeduju najrazvijeniju alternativnu infrastrukturu za zaobilaženje Hormuškog tjesnaca. Abu Dhabi Crude Oil Pipeline (ADCOP), pušten u rad 2012. godine, proteže se od Habshana u Emiratu Abu Dhabi do luke Fujairah na Omanskom moru, u dužini od oko 400 km. Kapacitet cjevovoda iznosi 1,5 milijuna barela nafte dnevno (mb/d), ali stvarni protok može biti i do 1,8 mb/d u slučaju maksimalnog korištenja (International Energy Agency [IEA], 2022).
UAE je 2024. godine potvrdio izgradnju drugog cjevovoda do Fujairaha, s planiranim završetkom do 2027. godine. Novi cjevovod trebao bi udvostručiti kapacitete izvoza izvan Hormuškog tjesnaca, dosežući ukupan kapacitet od oko 3–3,6 mb/d. Ovaj korak slijedi izlazak UAE-a iz OPEC-a (2023.) i usklađen je s planovima Abu Dhabija za povećanje ukupne naftne proizvodnje na 5 mb/d do 2027. godine (Lloyd’s List, 2024). Fujairah je ujedno jedna od ključnih terminala za bunkeriranje goriva u svijetu, s kapacitetom skladišta koji premašuje 14 milijuna barela.
Saudijska Arabija: Cjevovod Istok–Zapad (Petroline)
Saudijska Arabija raspolaže cjevovodom Istok–Zapad, poznatijim kao Petroline, koji od naftnih polja u Istočnoj Saudijskoj Arabiji (blizu Dammama i Abqaiqua) vodi do lučkog terminala Yanbu na Crvenom moru, u dužini od 1.200 km. Tehnički kapacitet cjevovoda iznosi do 7 milijuna barela dnevno (mb/d), no operativna stopa u normalnim uvjetima kreće se između 2 i 3 mb/d (EIA, 2023). To znači da cjevovod radi znatno ispod svojih projektiranih mogućnosti, dijelom zbog prioriteta koji se daje izvozu kroz Hormuz, a dijelom zbog troškova operiranja.
Saudijska Aramco i vlada Saudijske Arabije razmatraju proširenje kapaciteta Crvenog mora, s potencijalnim povećanjem terminala u Yanbu ili izgradnjom novog pravca prema Jizan SEZ-u. Yanbu je kao luka opremljena s više od 15 rezervoara i rafinerijskim kompleksima s kapacitetom prerade od gotovo 400.000 b/d. Pristup Crvenom moru nudi alternativnu pomorsku trasu prema Suezu i dalje prema europskim tržištima.
Oman i luka Duqm
Sultanat Oman strateški se pozicionira kao tranzitno i logističko čvorište koje ne ovisi o Hormuškom tjesnacu. Luka Duqm, smještena na jugoistočnoj obali Omana direktno na Arapskom moru, razvijena je kao slobodna ekonomska zona i naftni terminal od posebne strateške važnosti. Do 2023. godine postavljeni su temelji za terminal koji može primati VLCC tankere (Very Large Crude Carriers), a razgovaralo se i o cjevovodu koji bi od sjevernih polja povezao Muscat–Duqm trasu, zaobilazeći u potpunosti Hormuz.
Kineske investicije u Duqm (Wanfang projekt i OEIC rafinerija) naglašavaju geopolitičku dimenziju ovog pravca. Kapacitet planirane rafinerije u Dukm iznosi 230.000 b/d, dok luka može godišnje prihvatiti brodove ukupnog kapaciteta od oko 33 milijuna tona tereta. U okviru kineske inicijative “Pojas i put” (Belt and Road Initiative), Duqm se promovira kao ključna karika logističkog lanca koji ide oko Arabijskog poluotoka (Hvidt, 2019).
Irak–Turska (Kirkuk–Ceyhan) i Irak–Saudijska Arabija (IPSA)
Iračka nafta djelomično se izvozi cjevovodom Kirkuk–Ceyhan, koji prolazi kroz turski teritorij do Mediterana (luka Ceyhan). Kapacitet iznosi do 1,6 mb/d, no stvarni protok redovito je manji zbog tehničkih i geopolitičkih problema (napadima na infrastrukturu, sporovi između Erbila i Bagdada). Cjevovod Iraq-Saudi-Arabia (IPSA), s projektiranim kapacitetom 1,65 mb/d do saudijskog terminala Mu’ajjiz na Crvenom moru, obustavio je rad 1990. godine zbog Iračke invazije na Kuvajt i od tada je uglavnom neaktivan, iako postoje rasprave o eventualnoj reaktivaciji.
Sigurnosni aspekti alternativnih ruta
Alternativni pravci smanjuju izloženost rizicima blokiranja Hormuškog tjesnaca, ali ne eliminiraju sve sigurnosne prijetnje. Luka Fujairah, unatoč svojoj strateškoj prednosti, bila je meta sabotaža 2019. godine, kada su četiri komercijalna broda napadnuta eksplozivnim napravama u akvatoriju luke, što je demonstriralo ranjivost i infrastrukture izvan tjesnaca (Smith, 2020). Crveno more, kao alternativna ruta za Saudijsku Arabiju, suočava se s prijetnjom houthi napada iz Jemena; posebice su ozbiljne posljedice postale vidljive 2023.–2024. godine, kada su napadi na tankere znatno povećali premije osiguranja i odvratili brodare od prolaza kroz Bab el-Mandeb tjesnac.
Sa stajališta fizičke sigurnosti infrastrukture, kopneni cjevovodi ranjivi su na teroristička djelovanja i sabotaže. Cjevovod Istok–Zapad bio je napadnut dronovima 2019. godine, što je privremeno smanjilo protok i alarmiralo globalna tržišta. Zbog toga su saudijske vlasti pojačale zaštitu infrastrukture, a ARAMCO je investirao u višeslojne sustave zaštite i nadzora u realnom vremenu. Usprkos navedenim rizicima, analitičari suglasno procjenjuju da je svaki pravac koji zaobilazi Hormuz strateški vrijedniji od alternativa, jer pruža asimetričnu zaštitu od eventualnog iranskog blokadnog djelovanja (Bahgat, 2021).
Ključne luke i terminali
Fujairah (UAE) je najprometnija luka izvan Hormusa u regiji. Opremljena je terminalima za bunkeriranje, skladištenjem sirove nafte i derivata, te SPM (Single Point Mooring) plutačama za VLCC tankere. Njena lokacija na Omanskom moru otvara direktan pristup Indijskom oceanu. Yanbu (Saudijska Arabija) sjedinjuje naftni terminal, rafinerijsku zonu i industrijski kompleks, te ima kapacitet za ukrcaj do 6 mb/d u slučaju punog kapaciteta Petroline cjevovoda. Ceyhan (Turska) u mediteranskom bazenu funkcionira kao europski izlaz za iračku i kaspijsku naftu (uz BTC cjevovod iz Azerbajdžana), s kapacitetom za prihvat VLCC tankera i godišnjim prometom od oko 450 milijuna barela (Turkish Ministry of Energy, 2022).
Luka Salalah u Omanu, premda primarno kontejnerska luka, sve se više koristi kao alternativno sidro za tankerske tokove s Arapskog mora. Njena slobodna zona i moderni terminali privlače logistička ulaganja iz Azije i Afrike.
Duqm pak prerasta u novu regionalnu rafinerijsku i lučku silu s dugoročnim potencijalom da se etablira kao energetski hub za jugoistočne tokove.
Regionalni i geopolitički značaj
Izgradnja i jačanje alternativnih naftnih pravaca ima dalekosežne geopolitičke implikacije. Prvo, smanjuje pregovaračku moć Irana, čija prijetnja blokadom Hormusa koristi geopolitičkom ucjenjivanju, posebice u kontekstu nuklearnih pregovora i sankcija. Svaki barel nafte koji može stići do tržišta izvan Hormusa direktno erodira tu moć (Gause, 2014). Drugo, jača energetsku sigurnost uvoznica – osobito Kine, Japana, Južne Koreje i Indije, koje su najveći kupci zaljevske nafte – smanjujući izloženost njihovih ekonomija geopolitičkim šokovima u tjesnacima.
Treće, investicije u alternativnu infrastrukturu mijenjaju regionalnu ravnotežu snaga. UAE sve aktivnije razvija paralelnu energetsku arhitekturu neovisnu o OPEC-u i iranskom utjecaju. Saudijska Arabija pak kroz Vision 2030 nastoji diversificirati gospodarstvo, a paralelno razvija i Crveno more kao alternativni energetski koridor koji jača veze s afričkim i europskim tržištima. Povlačenje UAE-a iz OPEC-a (2023.) i ulaganje u novi cjevovod signalizira šire preoblikovanje arapskog naftnog poretka (Lloyd’s List, 2024).
Kineske investicije u Duqm i omansku infrastrukturu odražavaju strategiju diversificiranja pristupnih ruta za kinesku naftu, smanjujući ovisnost o US Navy-zaštićenim plovnim putevima. To ima implikacije za širu geopolitiku Indo-Pacifika i natjecanje velikih sila u kontroli energetskih koridora. S druge strane, europske sile i SAD podupiru alternativne rute kao mehanizam za stabilizaciju globalnih naftnih tržišta i ograničavanje iranskog utjecaja (Yergin, 2020).
Zaključak
Alternativni pravci za zaobilaženje Hormuškog tjesnaca – od emiratskog cjevovoda do Fujairaha, saudijskog Petrolinea, omanske luke Duqm do iračko-turskog Ceyhana – čine sve kohezivniju mrežu koja povećava otpornost globalnog energetskog sistema. Ukupni alternativni kapaciteti još uvijek ne pokrivaju sve naftne tokove koji prolaze kroz Hormuz (20+ mb/d nasuprot alternativnom kapacitetu od 5–7 mb/d u sadašnjem stanju), ali njihov strateški značaj nadilazi puku logistiku. Ova infrastruktura mijenja geopolitičke kalkulacije, smanjuje pregovaračku moć aktera koji prijete blokadom tjesnaca te otvara nove koridore za diversifikaciju naftnih ruta prema azijskim i europskim tržištima.
U godinama koje dolaze, planirano udvostručenje UAE-ovog kapaciteta do 2027. i potencijalna ekspanzija saudijskog Crvenog mora mogli bi znatno povećati globalnu energetsku otpornost.
No sigurnosni izazovi – od houthi napada do sabotaža – podsjećaju da niti jedna alternativna ruta ne može biti smatrana potpuno sigurnom sve dok šire regionalne napetosti Bliskog istoka ostaju neriješene.
Akademski esej: Milo Miklaušić, kap. svibanj 2026
Literatura
Bahgat, G. (2021). Energy security in the Middle East: Oil, natural gas and water. Routledge.
Gause, F. G. (2014). Beyond sectarianism: The new Middle East cold war. Brookings Doha Center Analysis Paper, 11, 1–27.
Hvidt, M. (2019). Economic diversification in the Gulf states: Challenges and opportunities. The Middle East Journal, 73(2), 259–281.
International Energy Agency [IEA]. (2022). Oil security and supply disruption assessment. OECD/IEA.
Lloyd’s List. (2024). UAE confirms second pipeline to bypass Strait of Hormuz. Dostupno na: https://www.lloydslist.com/LL1157187
Smith, R. (2020). Maritime security in the Persian Gulf: Challenges and multilateral responses. Journal of Strategic Studies, 43(4), 512–536.
Turkish Ministry of Energy and Natural Resources. (2022). Annual energy statistics report 2022. Ankara: Ministry of Energy.
U.S. Energy Information Administration [EIA]. (2023). World oil transit chokepoints: Strait of Hormuz. U.S. Department of Energy.
Yergin, D. (2020). The new map: Energy, climate, and the clash of nations. Penguin Press.
