Zašto pomorstvo traži novo gorivo
Pomorski promet nosi gotovo devedeset posto svjetske robne razmjene i time predstavlja jedan od stupova globalnog gospodarstva. Ta veličina ima svoju cijenu: prema podacima Međunarodne pomorske organizacije (IMO), brodovi su 2018. godine ispustili oko 1.076 milijuna tona ugljičnog dioksida, što je gotovo tri posto svjetskih emisija stakleničkih plinova. Nakon usvajanja Pariškog sporazuma i revidirane IMO-ove strategije iz 2023. godine, industrija se obvezala na neto-nultu emisiju stakleničkih plinova do sredine stoljeća. Taj cilj nije moguće postići kozmetičkim promjenama – potreban je temeljit zaokret u vrsti goriva kojim se brodovi pogone.
Za razliku od automobilske industrije, brodarstvo ne može jednostavno preći na baterije ili vodik u čistom obliku, jer teretni brodovi plove tjednima bez pristajanja, a energetska gustoća goriva presudna je za isplativost putovanja. Zato se pozornost usmjerila na alternativna goriva koja se mogu proizvoditi i skladištiti u velikim količinama: ukapljeni prirodni plin (LNG), metanol, biogoriva i, sve češće, amonijak.
Upravo je amonijak tema ovog eseja – ne toliko kao kemijski spoj, koliko kao ogledni primjer onoga što dekarbonizacija zapravo traži od industrije: ne samo nove motore, nego i posve novu kulturu upravljanja sigurnošću.
Zašto baš amonijak
Amonijak (NH₃) na prvi pogled djeluje kao gotovo idealno rješenje. Ne sadrži ugljik, pa njegovim izgaranjem ne nastaje CO₂. Već se proizvodi i transportira u ogromnim količinama za potrebe industrije gnojiva, što znači da postoji razvijena globalna infrastruktura na koju se transportni sektor djelomično može osloniti. U usporedbi s vodikom, amonijak je lakše ukapljiti i skladištiti, jer se on ukapljuje već pri umjerenom tlaku ili blagom hlađenju, dok čisti vodik zahtijeva ili ekstremno niske temperature ili vrlo visoke tlakove.
Njegova energetska vrijednost, oko 18,6 MJ/kg, znatno je niža od one kod dizela ili teškog loživog ulja, pa su spremnici goriva na amonijak nužno veći, a doseg broda po punjenju manji. Zato se amonijak najčešće spominje kao rješenje za brodove na dužim, ali predvidivim rutama, dok se za neke druge segmente flote očekuje kombinacija s metanolom ili drugim gorivima. Stručnjaci iz pomorskog sektora amonijak i metanol danas smatraju najperspektivnijim gorivima za oceanske brodove do 2050. godine, pod uvjetom da se razvije odgovarajuća opskrbna infrastruktura u lukama.
Sigurnosni izazovi: kada curenje postane kriza
Upravo tu amonijak pokazuje svoje drugo lice. Riječ je o tvari koja je akutno otrovna pri udisanju, nagriza kožu i oči te je vrlo opasna za vodeni okoliš – sve su to klasifikacije koje se redovito nalaze u sigurnosno-tehničkim listovima amonijaka.
Curenje koje bi kod konvencionalnog goriva poput dizela ostalo manji tehnički kvar, kod amonijaka se vrlo brzo može pretvoriti u ozbiljnu opasnost za posadu, putnike u luci ili okolni ekosustav. Upravo je to poruka koju je uputio Martin Eriksen, voditelj sigurnosnog vodstva u Mærsk Mc-Kinney Møller centru za nultu emisiju ugljika, upozorivši da amonijak traži znatno više od našeg uobičajenog upravljanja sigurnošću nego goriva na koja je industrija navikla.
Osim toksičnosti, amonijak ima nisku reaktivnost i ograničenu brzinu izgaranja, zbog čega motori zahtijevaju posebna rješenja za ubrizgavanje, paljenje i obradu ispušnih plinova – u praksi se često koristi u kombinaciji s malim udjelom drugog, lakše zapaljivog goriva. Nepotpuno izgaranje može stvoriti dušikove okside (NOx), pa i to gorivo bez ugljika sa sobom nosi vlastite zahtjeve za pročišćavanje ispuha. Sve to znači da prelazak na amonijak nije samo pitanje ugradnje novog spremnika, nego cjelovite promjene u dizajnu broda, opremi za detekciju curenja, zaštitnoj opremi posade i postupcima u slučaju nezgode.
Kako se industrija konkretno priprema
Svjesni te razlike, Lloyd’s Register Maritime Decarbonization Hub i Mærsk Mc-Kinney Møller Center for Zero Carbon Shipping (MMMCZCS) objavili su paket resursa namijenjen sigurnom uvođenju amonijaka kao brodskog goriva, u sklopu zajedničke inicijative „Okviri za sigurnost goriva: Amonijak”. Središnji je dio tog paketa Alat za samoprocjenu zrelosti upravljanja sigurnošću procesa amonijaka (PSM), koji operaterima omogućuje da sami ocijene koliko su njihovi sustavi i kultura sigurnosti spremni za novu vrstu opasnosti.
Alat je strukturiran u tri dijela: korisnički priručnik s pozadinom i strategijama ocjenjivanja, tablice zrelosti koje pokrivaju šesnaest elemenata upravljanja sigurnošću procesa raspoređenih u četiri kategorije – obveza na sigurnost procesa, razumijevanje opasnosti i rizika, upravljanje rizikom te učenje iz iskustva – i predložak procjene za bilježenje nalaza, dostupan i kao samostalan dokument i kao Excel proračunska tablica. Svaki od šesnaest elemenata ocjenjuje se na skali od pet razina zrelosti, od „ad-hoc” pristupa do „generativne” organizacijske kulture u kojoj je upravljanje sigurnošću ugrađeno u svakodnevno poslovanje.
Kako bi se alat mogao primijeniti na različite operatere, korisnički priručnik predlaže tri strategije procjene. „Pomorska osnova” namijenjena je operaterima koji su tek na početku samoprocjene upravljanja sigurnošću i usmjerava ih prvo na temeljne, „omogućujući” elemente. „Pretvorba PSM-a” namijenjena je operaterima koji već imaju razvijenu kulturu sigurnosti i žele je kalibrirati specifično za amonijak. Treća strategija, utemeljena na trijaži, nudi brži put kojim se na temelju početne, brze procjene identificiraju elementi koji će najvjerojatnije biti ograničavajući čimbenik za sigurno poslovanje s amonijakom. Budući da pomorska industrija tek gradi vlastitu praksu upravljanja sigurnošću amonijaka, alat namjerno posuđuje okvir za evaluaciju iz industrija koje s tom tvari rade desetljećima – kemijske prerade te nafte i plina.
Uz PSM alat, razvijena su i tri priručnika za kompetenciju i obuku, koji stvarne operativne scenarije prevode u konkretna znanja i vještine potrebne različitim ulogama na brodu i na obali. Prvi priručnik pokriva odgovor na hitne situacije – svijest o opasnosti, koordinaciju i planiranje odgovora, sigurnosne uređaje, evakuaciju i postupanje u slučaju pomorskih incidenata. Drugi se odnosi na održavanje sustava i opreme za amonijak, uključujući procjenu sigurnosti posla i pitanje kompatibilnosti materijala. Treći priručnik posvećen je otkrivanju curenja te upravljanju, izolaciji, popravku i ponovnom puštanju sustava u pogon nakon incidenta. Prema riječima Toma Chitseka, voditelja odjela za rizik i sigurnost u Lloyd’s Register Maritime Decarbonization Hubu, industrija je već postigla znatan napredak u razumijevanju tehničkih zahtjeva za brodove na amonijak, ali ljudi, procesi i organizacije moraju biti jednako spremni kao i sama tehnologija.
Ova su nastojanja usklađena sa širim regulatornim okvirom. Međunarodni kodeks o sigurnosti za brodove koji koriste plinove ili druga goriva niske plamišne točke (IGF Code) postavlja tehničke zahtjeve za sustave goriva, dok STCW konvencija propisuje da zapovjednici, časnici stroja i druge osobe odgovorne za rukovanje gorivom moraju imati posebnu svjedodžbu o dopunskoj osposobljenosti za rad na brodovima obuhvaćenima IGF kodeksom. Alati poput PSM samoprocjene ne zamjenjuju taj regulatorni okvir, nego ga nadopunjuju – dizajnirani su za poticanje stalnog poboljšanja, a ne kao formalna provjera usklađenosti.
Prvi koraci u praksi
Teorija se već pretače u konkretne projekte. Južnokorejski brodograditelj HD Hyundai Heavy Industries predstavio je jedan od prvih komercijalnih brodova s pogonom na amonijak, dizajniran kao hibridni sustav koji po potrebi može prebaciti pogon na konvencionalno gorivo. Prema podacima klasifikacijskog društva DNV, 2023. je godina bila prekretnica za amonijak u narudžbama novih brodova, dok je metanol te godine ostao najpopularniji izbor. Neovisno o tome koje će gorivo na kraju prevladati u pojedinim segmentima flote, jasno je da tranzicija pomorskog goriva više nije hipoteza, nego proces koji je već u tijeku – i koji zahtijeva da infrastruktura, ljudi i propisi drže korak s tehnologijom.
Preostali izazovi
Amonijak trenutno nije široko dostupan kao brodsko gorivo jer se pomorska industrija natječe za opskrbu s proizvođačima gnojiva i energetskim sektorom, a povećanje proizvodnje zahtijeva vrijeme i ulaganja. Osim toga, velik dio danas dostupnog amonijaka proizvodi se iz prirodnog plina uz značajne emisije ugljika u samom procesu proizvodnje, pa puna klimatska korist dolazi tek s takozvanim „zelenim” amonijakom, proizvedenim uz pomoć obnovljive električne energije.
Bez razvijene lučke infrastrukture za pretakanje i skladištenje, jasnih međunarodnih tehničkih smjernica i ekonomski isplative ponude goriva, ni najsigurniji brod neće imati gdje ni čime puniti spremnike.
Upravo zato inicijative poput one Decarb Huba i MMMCZCS-a nisu samo tehnički priručnici, nego pokušaj da se cijeli sektor – brodovlasnici, posade, lučke uprave i regulatori – pripremi usporedno s razvojem same tehnologije, a ne tek nakon što se dogodi prva ozbiljna nesreća.
Zaključak
Primjer amonijaka dobro pokazuje da dekarbonizacija pomorstva nije samo pitanje zamjene jedne kemijske formule drugom. Svako alternativno gorivo nosi vlastiti profil rizika, a amonijak je posebno jasan podsjetnik da tehnička rješenja bez odgovarajuće kulture upravljanja sigurnošću mogu stvoriti nove, ozbiljnije opasnosti umjesto da samo smanje emisije.
Alati za samoprocjenu zrelosti, priručnici za obuku i regulatorni okviri poput IGF kodeksa dio su odgovora na to pitanje, ali konačan uspjeh ovisit će o tome hoće li industrija tim alatima doista i posvetiti vrijeme prije nego što amonijak postane uobičajen prizor u lukama diljem svijeta.
Milo Miklaušić, kap.
Navigirajte glavom, srcem i zvijezdama — ne samo ekranom.
Dragim pomorcima — sretni vam putovi, povoljni vjetrovi i siguran povratak kući!
Literatura
Safety4Sea (2026). Do you know these key facts about ammonia as a marine fuel? Dostupno na: safety4sea.com.
Lloyd’s Register Maritime Decarbonization Hub i Mærsk Mc-Kinney Møller Center for Zero Carbon Shipping (MMMCZCS). Okviri za sigurnost goriva: Amonijak – Alat za samoprocjenu zrelosti upravljanja sigurnošću procesa (PSM) i priručnici za kompetenciju i osposobljavanje.
IMO (2020). Fourth IMO Greenhouse Gas Study 2020. Međunarodna pomorska organizacija.
Pomorac.hr (2026). Tehnologije pogona i alternative za dekarbonizaciju pomorskog prometa. Dostupno na: pomorac.hr.
Pomorac.hr (2026). Dekarbonizacija brodarstva: izazovi i geopolitičke dinamike u pregovorima IMO-a. Dostupno na: pomorac.hr.
Bug.hr – Znanost (2021). Amonijak kao gorivo? Dostupno na: bug.hr.
VIDI Web Portal – Pop Tech. Amonijak kao gorivo za tešku industriju. Dostupno na: vidi.hr.
Mreža.bug.hr (2026). Zaplovio prvi komercijalni brod s pogonom na amonijak. Dostupno na: mreza.bug.hr.
Pomorstvo.info (2024). Dekarbonizacija pomorstva dobija zamah kako raste broj narudžbi brodova na alternativni pogon. Dostupno na: pomorstvo.info.
